Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 HAFIZ (1320 – 1389)

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:04

Hafiz (Šamsoddin Mohammad Hafez) prema općem sudu uživa prvenstvo među najvećim perzijskim pjesnicima. Djelo mu u svojim najboljim dosezima čini sintezu višestoljetna razvitka različitih stilova, te se u njemu stječu sve njihove odlike. O pjesnikovu životopisu ne znamo mnogo. Živio je u ozračju neprestana nasilja i političkih katastrofa, pa to navodi neke istraživače na pomisao o Hafizovom stvaralaštvu kao umjetničkom odgovoru na izazove neljudske svakidašnjice.

Živio je mirno, gotovo nikad ne napuštajući rodni Širaz. Stekao je uobičajenu naobrazbu islamskog “čovjeka od pera” i rano pokazao natprosječnu darovitost (“Hafiz” je onaj koji zna Koran. napamet), Navodno je radio kao pekarski pomoćnik, a čini se da je jedan kaligrafski prijepis Korana iz sredine XIV stoljeća njegov autograf. Svojim je stihovima još vrlo mlad stekao popularnost.

Nije bio dvorski pjesnik, ali je uz povremene trzavice uživao pokroviteljstvo sitnih dinasta koji su se smjenjivali na čelu pokrajinske uprave u Širazu. Pokušaji uspostavljanja kronologije razvitka pjesništva osebujnog stila do sada nisu dali većih rezultata. Čitavo je Hafizovo djelo u neveliku Divanu koji sadrži uglavnom gazele, zatim nešto kasida (oda), rubaija (kvartine), masnavija (narativno-didaktički žanr) i različitih fragmenata.

Njegova je poezija popularna diljem svijeta, i može se reći da je Evropa preko njega otkrila orijentalnu poeziju uopće. Međutim, u nas do danas pjesnikov opus nije našao primjetnijeg odjeka.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:05

Dvanaest najljepših gazela (24)
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad’ zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
[to god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!


Dvanaest najljepših gazela (224)
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit’ ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat’, mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.


Dvanaest najljepših gazela (308)
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.


Dvanaest najljepših gazela (384)
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:10

142
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:10

3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu dat' ću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži, , jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih , znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagoslivljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser , pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:11

326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:11

364
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo , lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujuć’ zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mejhanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:12

137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je , zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:12

333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:13

RUŽA I SLAVUJ



Jutros pođoh ruže brati

Čuh slavuja kako vapi.

Ko i ja za ružom čezne -

Livadom mu pjesma tuži.

Mučeć prođoh vrtom, poljem

Svejednako ja misleći:

Ružu divnu, a opaku

Tvrdoglavo ovaj ljubi,

Slavujev me jad savlada

Te ne mogah bol podnijeti:

Mnogu ružu možeš ubrat

No trnje će ljuto bosti.

Nebo ne da spas Hafizu -

Poročno, bez samilosti!








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:13

Nekoć i sad

Ja sam bijedno zrno pšenice na putu
djevojke koju volim.
Ja, koji bijah
poput lava hrabar i ponosan,
sada sam malen slavuj u krošnjama,
koji tiho pjeva svoje ljubavne pjesme.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:14

HLADNA I PONOSNA

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme -
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana
čežnja je srca moga,
A moje su usne slavuj.
One te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:14

SRCE



Kad se raskomada srce moje
u tisuću dijelova,
opazićeš, mila moja,
da svaki dio ljubi.
Kao tisuću čitavih srdaca,
punih cjelova.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:15

Izgoren

Ne postojim vise.
Bejah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.

Jedna ogromna vatra.

Lagani pepeo rasu se u vazduhu
I pade nezno pred tvoje noge.

Ne zgazi ga, u njemu jos kuca srce moje








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:15

Izvor mutne vode


Ti mladicu
Modernih svjetonazora,
Vidiš li gdje Boga ispred sebe?

Ti što se hraniš demokratijom
I sladiš tolerancijom,
Uvidjeli nemoc nezrelih pokušaja
Da Ga iskljuciš iz
Svega ovog…
Njega kojeg samo tradicijom zoveš?

Gaziš korita kroz koja mutna
Voda tece,
Da se ta voda u izvoru muti
Zar ti niko ne rece?








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:16

ZELJE

Hteo bih, da sam cisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.

Hteo bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvet, koji se smesi njemu.

Hteo bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruza, koja ga obasjava rumenilom.

Hteo bih, da sam maleno zrno peska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:16

Gorući tulipan

Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:16

U svitanje još mamuran

U svitanje, još mamuran od noćnog pijančenja,
Vinu se predadoh opet i zvucima od muzike.
Razumu za popudbinu vina dadoh da ponese,
Istupih iz tvrda grada njegovoga opstojanja.
Uto meni ljepotica mig dobaci: "vina nudim"
- spas sigurni to je za me sred vremena prijetvorna!
Al prozbori krčmarica obrva u luk svedenih
Ti meta si pouzdana oštroj strijeli sramoćenja!
Kao pojas oko struka obgrlit me nećeš moći
Dok vlastiti lik svoj grliš što ga metnu sred svemira!
Pođi, bit će drugih ptica da ih ovom mrežom hvataš,
Za tebe je prevrletno gnijezdo svila Anka-ptica.
Što nam vredi tu ljepotu kraljevsku dosegnuti
Kad sa sobom vječno vodi ljubavničku igru sama?
Ona nam je drug i svirač, i peharnik ona nam je,
Privid vode i lik ruže za tegobnih povrataka.
Brod sa vinom podaj meni pa da njime ja upravljam
Ovim morem pregolemim kojem nije vidjet kraja.
Zagonetka nerješiva, naš je život, o Hafize
Rješenje je samo varka i obmana naklapanja.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Uto 24 Mar - 8:17

VELIKODUŠNOST

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti
Glavu o praštanju i plemenitosti:

Ko te bez milosti u srce udari,
Kao štedar rudnik zlatom ga obdari!

Nemoj biti tvrđi od stabla s' zasenom
Pospi plodom onog ko gađa kamenom!

Od školjke nauči plemenitost pravu:
Sipa biser onom ko jpj seče glavu!








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Čet 4 Jun - 13:27

Hafiz iz Širaza (Shiraz)
Citat :

Hafiz iz Širaza, perzijski lirski pjesnik; rođen u Širazu (1325-1388). Hodža Šemsudin Muhamed, poznatiji pod pseudonimom Hafiz uz Saadija, Firduzija i Hajama dio pjesničkog četverolista jednodušno priznatog u Iranu. Hafizov otac emigrirao je iz Isfahana u Širaz gdje je umro ostavivši iza sebe budućeg velikog pjesnika u njegovoj ranoj djetinjoj dobi a porodicu u velikoj nevolji. U jednom središtu islamske civilizacije u punom procvatu, što je tada Isfahan nesumnjivo bio, skromni počeci su tada bili sve drugo samo ne i relativna olakšica iako je, vjerovatno je, primio kompletno klasično obrazovanje. Njegovi stihovi svjedoče o poznavanju arapskog jezika, islamskih nauka i perzijske književnosti. Za pretpostaviti je da je njegov panegirički talent zarana dostigao svoj vrhunac jer njegova najslavnija pjesma koja slavi brojne uglednike Širaza tog doba spominje i suverena (godine 1350. poslije I.K.). Po tradiciji smješta se objavljivanje Diwana u godinu 1368. iako ni jedan njegov rukopis iz tog perioda nije poznat. Usprkos svim biografskim nedoumicama jedno je sigurno: Hafiz je prvi pjesnik u svijetu koji je panegiriku (hvalospjevu) dao lirsku formu. Jednako tako podigao je na najvišu moguću razinu formu gazele, formu iranske mistične i ljubavne lirike u prostorima radosti i patnji gdje vino, ljubav i užici u prirodi vladaju čovjekovim udesom. Lirski žanr s Hafizom dostiže svoj apogej a metrika je njegova prva poteškoća nametnuta iranskom naglašeno evropskom jeziku a što ga stavlja u okove arapske poezije utemeljene na dugim slogovima. Hafiz ima svoju omiljenu metriku od kojih je dawri najčešće u formi od dva puta po sedam slogova. Hafizovi stihovi su prije svega namijenjeni pjevanju. Jedinstvena rima, arapska grafija perzijskog jezika (koji nije semitski jezik kao arapski) nimalo ne olakšavaju stvar u odgonetanju tajne Hafizovog vrhunskog pjesničkog umijeća.
Hafizove pjesme, po svojom sadržaju, čine sintezu svega što je u proteklih par stoljeća opjevano u perzijskoj lirici. On je sjedinio sve osobine ranijih stvaralaca perzijske poezije, dajući toj sintezi čar svog osobnog pjesničkog genija. To je razlog da i u svjetskoj književnoj povijesti zauzima visoko mjesto.
Izvršio je snažan utjecaj na mnoge europske pjesnike, a posebno na velikog Goethea.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Čet 4 Jun - 13:28

12 NAJLJEPŠIH GAZELA Hazifa HAFIZ

142
Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit' moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.


64
Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna - istog je roda, kojoj da srce dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser, a Hafiz samo čašu, vidjet će se, Stvoritelja volja što je?


224
Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.


384
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg' se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!


3
Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu daću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži,, jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih, znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagosiljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser, pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.


24
Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad' zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem' ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
što god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!


326
Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko' Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.


364
Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo, lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujući zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mehanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!


137
Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja rješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je, zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”


308
Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube, hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.

333
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me - pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvjetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.









Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Čet 4 Jun - 13:34


Danas Hafiza svjetska javnost poznaje prije svega kao pjesnika, što zapravo on po svom habitusu i jeste bio. Njegove pjesme, odnosno njegova zbirka pjesama (Divan)  sastavljena je najvjerovatnije poslije pjesnikove smrti. Ime sastavljača Hafizovog Divana po jednima je Muhammed Golandam, a po drugima Kazvini. Hafizov Divan sadrži preko 500 gazela. Za Hafizove pjesme možemo sa sigurnošću kazati da su najpopularnije u Iranu, a izuzetno su cijenjene i u Pakistanu, Indiji, Afganistanu i Iraku. Bez sumnje, njegove pjesme jesu pod snažnim utjecajem islama, ali bez obzira na tu činjenicu njegova je poezija stoljećima bila prisutna kod hindusa i kršćana ili pak kod gnostika i agnostika diljem Svijeta!
Hafizova poezija i danas izaziva niz polemika oko toga treba li njegovu poeziju tumačiti doslovno ili metaforično – mistično! Razlog zbog kojeg imamo različite percepcije (i to u najfundamentalnijem smislu) Hafizove poezije jeste prije svega zbog pjesničkog vokabulara, koji se, nažalost, zna percipirati doslovno!
Također, središnje pitanje u kontekstu Hafizove poezije jeste njegovo poimanje ljubavi. Da li Hafiz kada pjeva o ljubavi (a najviše o njoj pjeva) pjeva isključivo o ovozemnoj  ljubavi ili o mističnoj, božanskoj ljubavi? Različiti istraživači različito su odgovarali na ovo pitanje. Međutim, ako u obzir uzemo kontekst (vrijeme, kultura, duhovni background...) u kome jeste naš pjesnik navedena dilema uistinu je „dilema“!
Hafiz je mistik, njegova poezija jeste snažno situirana u okviru sufizma, tačnije irfana (islamske gnoze). Ljubav o kojoj on pjeva jeste mistična ljubav. Sve druge ljubavi kao što su prema prirodi, ljudima (ženi) ili stvorenjima općenito jesu manifestacija svekolike Ljubavi!
Nadalje, da Hafiz pripada sufijsko-irfanskom konceptu shvatanja svekolikog bitka, pa i ljubavi, jasno je iz slijedećih Hafizovih stihova u kojima on jasno daje do znanja da racionalno i diskurzivno nemaju šta tražiti u ljubavi, naravno mističnoj  ljubavi:
Teškoća ljubavi je izvan dometa našeg znanja,

tu delikatnost ne rješava naša nesavršena misao.“

ili:
Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah,

ali to bješe kao želja rose da na okeanu trag svoj ostavi.“

U navedenim stihovima, a sličnih je kod Hafiza i drugih mistika mnogo, jasno prepoznajemo bhaktijsku dimenziju misticizma, u ovom slučaju sufizma! Ljubav kod Hafiza jeste kretanje prema Apsolutnom Biću – Bogu. Bog za sebe kaže u islamskoj tradiciji da je On Onaj koji Voli (el-Vedudu), a to gotovo sve autentične religijske tradicije svjedoče. Ljubav koju čovjek, a napose mistik osjeća jeste odraz Božije Ljubavi. Naime, islamska tradicija čovjeka percipira kao siromaha (fakira ili derviša). Kazano znači da čovjek ništa ne posjeduje na način apsolutnog posjedovanja. Sve što čovjek posjeduje (znanje, ljubav, ljepotu...) jeste odraz božanskih atributa. S toga, u islamskom učenju, čovjek jeste (potencijalno) savršeno ogledalo božanskih atributa (svojstava) u kojem se Bog ogleda ili pak spoznaje. Dakle, kada mistik voli Boga to možemo shvatiti kao odraz ili manifestaciju Ljubavi koju Boga ima spram stvorenja, jer u konačnici Bog je taj koji Voli i koji je Voljen – Bog je Jedina Zbilja! Nadalje, mistik u mnoštvu svakojake ljepote posmatra Boga, odnosno Njegove teofanije – jer sve stvoreno (manifestovano) jeste kao ogledalo spram Boga kao Apsolutne Ljepote.
Za Hafiza ljubav je, rekli smo, jedini put ka Apsolutnoj Ljepoti, a na tom putu razum (diskurzivna misao) ne može biti vodič, već srce, koje je jedino kadro udomiti mističnu ljubav. Srce je sposobno da shvati i vidi tajnu Ljepote. Međutim, između mistikovog srca i Voljenog postoji zavjesa, koja Božijom Milošću i mistikovim pregalaštvom biva otklonjena, a što vodi ka realizaciji temeljne islamske dogme (tewhida), a to je da je Bog Jedan ili da nema zbilje doli Zbilje. Ta Istina, sa nadilaženjem (raskrivanjem) zavjese, biva posvjedočena na gotovo najvišem spoznajnom nivou! O toj zavjesi ili velu iza koje je Voljeni Hafiz pjeva, naravno u simbolima i metaforma:
Veo na licu Drage je od praha moga tijela,

ah, kako će radostan trenutak biti kad s tog Lica veo zbacim.

Kada smo spomenuli spoznaju kazat ćemo samo nekoliko riječi (odnosno stihova) o istoj, jer spoznaja ili znanje o Voljenom (irfan ili gnoza) je krucijalno u islamskom misticizmu – sufizmu. To zna Hafiz, naravno, i zato pjeva:
O, Sakija, svjetlom vina pehar nam osv'jetli,

Zasviraj nam jer se svijet već predade našoj želji.

U peharu mi vidjesmo odraz Lica Prijatelja,

Ah, kakva si neznalica za užitke opijanja.

U prethodnom tekstu u kojem smo kazivali o Kabiru spomenuli smo sufijsku doktrinu sulh-i-kul, što znači mir sa svima. Ista ta doktrina je i u Hafizovoj poeziji prisutna. Mržnja, neprijateljstvo, netrpeljivost i sl. ne mogu naći mjesta kod zaljubljenog mistika – Hafiza! Jer, napomenimo još jedared, Hafiz u svemu vidi teofaniju Boga! Kazano znači da Hafiz promiče ideju jedinstva svijeta, po kome mnoštvo i različitost po bilo kom osnovu (jezičkom, kulturnom, etničkom, religijskom...) ne mogu biti razlogom razmimoilaženja, neprijateljstva... U duhu kazanog Hafiz pjeva:
Svako žudi za Voljenim, bio trijezan ili pijan,

svugdje je dom Ljubavi, bila džamija ili crkva.“

ili:

U Ljubavi nema razlike između tekije i krčme,

gdje god je Ljubav, tamo je sjaj lica Drage.

I za kraj ovog teksta valja se dotaći i slijedeće istine. I na Hafiza su kao i na mnoge druge mistike (najčešće pjesnike) na Istoku i na Zapadu s podozrenjem gledale zvanične crkve ili oni slojevi društva koji su „zaduženi“ za odbranu i zaštitu pravovjerja – kojeg li apsurda?! S tim u vezi, Hafiz o doktorima ili „braniteljima“ Zakona (božijeg Zakona) koji najčešće jesu u medresama (vjerskim školama) unutar kojih promiču i tumače pravovjernost kaže slijedeće:
Zbrka riječi u medresi

Ubija mi razum zdravi,

Zato hoću da se malo

Odam piću i ljubavi.
Općenito govoreći Hafiz je bio izrazito kritički raspoložen prema svakom formalizma, ma gdje da se je ta devijacija javljala. Zato nas ne treba začuditi kada naiđemo na stihove koji jasno kritikuju odrvenjeli i okoštali formalizam kod onih koji kažu da su sufije. Tako naš pjesnik u svojim stihovima kritikuje sufije kalenderijskog reda (tarikata), koje po formalnim odlikama prepoznajemo i razlikujemo od dr. sufija po dugoj kosi. Hafiz jasno i nedvosmisleno upućuje kritiku:
"Ne zna svaki onaj što glavu ne brije šta je kalenderizam."



Turbe Hafiza Širaza u Širazu.
Podignuto 1930-ih po projektu francuskog arhitekte Andre Godard.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 24346

Godina : 29

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nepredvidivo


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Sub 10 Dec - 17:30









happy
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 24346

Godina : 29

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nepredvidivo


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Sub 10 Dec - 17:30

Mada niko nije potpuno siguran koje godine je veliki persijski pesnik Hafiz rođen, većina savremenih pisaca (uključujući A.Dž. Arberija, Pola Smita i Danijela Ladinskog) utvrdili su da je to bilo oko 1320. godine, šezdesetak godina nakon što je Hulagu, unuk Džingis Kana, opljačkao i spalio Bagdad, i pedesetak godina posle smrti pesnika Dželaludina Rumija.


Hafiz se rodio, živeo i umro u prelepom Širazu, gradu koji je čudesno izbegao pljačkanje, silovanje i spaljivanje koji su snašli najveći deo Persije za vreme mongolskih najezdi u trinaestom i četrnaestom stoleću. Na rođenju je dobio ime Šemsudin Muhamed. Kao najmlađi od tri sina, odrastao je u toploj porodičnoj atmosferi i, sa svojim sjajnim smislom za humor i ljubaznim ponašanjem, bio radost za svoje roditelje, braću i prijatelje.
Od detinjstva je pokazivao veliko zanimanje za poeziju i religiju. Ime “Hafiz“ je označavalo i akademsko zvanje u teologiji i počasnu titulu koja se davala onome koji je znao napamet ceo Kuran. Hafiz nam u jednoj od svojih pesama kaže da je napamet naučio četrnaest različitih verzija Kurana.


Kad je Hafizu bilo tek nekih deset godina, njegov otac je umro i ostavio svoju udovicu u finansijskom škripcu. Dva njena starija sina otišla su od kuće u potrazi za poslom, dok su se Hafiz i njegova majka preselili kod njegovog strica Sadija (nadripesnika koji je dobio ime po slavnom pesniku Sadiju). Po jednoj priči, stric Sadi je jednom prilikom ostavio na stolu nedovršeni gazal, a kad se vratio ustanovio je da je mlađani Hafiz završio pesmu na izuzetan način, pretvorivši mlak i nenadahnut odlomak u delo utančane lepote. Kažu da je Sadi uzviknuo da će Hafizovo pesništvo izazivati pravu pomamu kod svih koji ga budu čitali. To je bila zaista velika pohvala, pošto je stric Sadi besumnje pod ‘pomamom’ mislio na božansko ludilo, ili Bogoopijenost, ushićeno stanje za koje neki još i danas veruju da može da nastupi kao posledica nesputanog upijanja poetskih izliva vinskog maestra Hafiza.
Majka je zbog porodičnog siromaštva morala da radi izvan kuće, kao i dečak Hafiz, koji je od svoje zarade plaćao večernju školu i uz to pomagao porodični budžet. U tinejdžerskim godinama je lakomo čitao, marljivo učio, naučio kaligrafiju i počeo da piše pesme pod pseudonimom “Hafiz“.


Imao je dvadeset i jednu godinu i radio u jednoj pekari kad je jednog dana od njega zatraženo da isporuči hleb u imućnom delu grada. Dok je išao pored jedne raskošne kuće, oči su mu se srele sa divnim očima neke mlade žene koja ga je posmatrala sa balkona. Hafiz je bio tako savladan lepotom te dame da se beznadežno zaljubio u nju.
Ta mlada žena zvala se Šakh-i-Nabat (“Prut šećerne trske“), i Hafiz je saznao da je bila obavezana da se uda za jednog princa. Naravno, znao je da njegova ljubav prema njoj nije imala perspektive, ali to ga nije sprečavalo da piše pesme o njoj. Njegove pesme su bile čitane i razmatrane u vinarama Širaza, i uskoro su ljudi u celom gradu, uključujući i samu damu, znali za njegovu strastvenu ljubav prema njoj.








happy
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 24346

Godina : 29

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nepredvidivo


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Sub 10 Dec - 17:31


Zbog ljubavi pokušava nemoguće


Hafiz je danonoćno mislio na prelepu damu i gotovo da nije spavao ni jeo. Iznenada, jednog dana se setio lokalne legende o jednom Savršenom Učitelju, Babi Kuhiju, koji je nekih trista godina ranije izrekao svečano obećanje da će posle njegove smrti svako ko bude mogao da kod njegovog groba ostane budan tokom četrdeset uzastopnih noći steći dar besmrtne poezije, kao i da će mu se ispuniti najvatrenija želja srca.
Iste te noći, po završetku posla, Hafiz je otpešačio četiri milje izvan grada do groba Babe Kuhija. Cele noći je sedeo, stajao i hodao oko groba moleći Babu Kuhija za pomoć u ostvarenju njegove najveće želje – da dobije ruku i ljubav predivne Šakh-i-Nabat.


Dan za danom, noć za noći, i sedmicu za sedmicom, bavio se svojim “nemogućim snom“. Svakog jutra je odlazio na posao u pekaru, a uveče je nakon posla odlazio na grob Babe Kuhija. Uz put, dok bi prolazio pored palate u kojoj je živela ljubav njegovog života, jednom ili dvaput ju je spazio kako ga krišom gleda kroz prozor.
Sa svakim proteklim danom postajao je sve ispijeniji i slabiji. Kretao se i funkcionisao kao čovek u dubokom transu. Samo su mu oči bile žive – poput užarenog ugljevlja. Tokom beskrajnih noćnih bdenja ponavljao je, u sebi ili naglas, ime Babe Kuhija; ali često bi, uzdrhtavši, shvatio da su se ponavljanja izmenila i da sada ponavlja ime Šakh-i-Nabat! Prigušeno se nasmejavši sebi, zamolio bi Babu Kuhija za izvinjenje i nastavio da ponavlja damino ime.
Do tada je već postao uveren da Baba Kuhi razume i čak odobrava njegove pobude; i da mu zapravo pomaže da ostvari svoje ciljeve, gurkajući ga da ostane budan kad on samo što ne bi pao u dubok san, i usađujući mu u um ideje koje su mu pomagale da zadrži slabašnu vezu sa stvarnošću i da izvršava svoj teški zadatak.


Najzad je, četrdesetog dana, otišao da provede poslednju noć kraj groba. Dok je prolazio pored doma svoje voljene, ona iznenada otvori vrata i priđe mu. Prebacivši mu ruke oko vrata, reče mu između žurnih poljubaca da će se radije udati za genija nego za princa.
U agoniji očajanja i žudnje, on se otrgnuo i dahćući ime Babe Kuhija požurio da se kod groba sretne sa svojom sudbinom.
Četrdeseta noć kao da nije imala kraja. Pa ipak, kad se osvit približio, njegovo biće počeše da ispunjavaju nekakva snaga i likovanje za kakve nije znao. Uspeo je! Pobedio je. Uskoro će imati pravo na želju svog srca!
Uz tresak poput groma i svetlost blistaviju od hiljadu sunaca, pojavila se božanska figura neuporedive veličanstvenosti. Anđeo Gavrilo! Gavrilov glas imao je uragansku snagu i ritam moćnog okeanskog gibanja, te se dizao i padao i podizao i nosio Hafiza sa sobom, sve više i više.


Anđeo Gavrilo mu je rekao da mu je, zahvaljujući milosti Gospodara Ljubavi, dodeljen dar besmrtne poezije.

«A sada», naglasio je Gavrilo, «izaberi jednu želju, i ona će ti biti ispunjena. Dobro razmisli. Šta je želja tvog srca?»
Hafiz je bez reči zurio u najdivnije biće koje je ikada video. Ako anđeo Božji može da bude ovoliko lep, pomislio je, kakav li je tek Svemogući Bog? Konačno je uspeo da prozbori: «Bog. Jeste, Bog! Bog je ono što želim!»

Gavrilo se nasmešio, i talasi boja zablistaše nebom. On reče Hafizu da treba da ode u određeni dućan u Širazu, gde će gazda, trgovac po imenu Muhamed Atar, čekati na njega.
Muhamed Atar bio je Bogoostvarena duša, jedan od onih retkih Savršenih Učitelja koji deluju u tajnosti, bez javnog prepoznavanja. Atar je zagrlio Hafiza i rekao mu da je mudro odabrao kad je zatražio Božestvo pre nego tolike privlačne stvari ovog sveta. Prihvativši Hafiza kao jednog od svojih bliskih učenika, rekao mu je da uvek mora da drži u tajnosti identitet svog učitelja. Takođe mu je rekao da mora bezuslovno da izvršava njegove zapovesti. Treba da nastavi da piše poeziju i da pokuša da bude strpljiv. U podesno vreme, kad bude spreman, dobiće nagradu Bogospoznaje.
[Treba da napomenemo da Muhamed Atar nije bio slavni Savršeni Učitelj i pesnik Faridudin Atar, koji je u dvanaestom stoleću u Persiji napisao Zbor ptica i druga čuvena mistička dela.]








happy
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 24346

Godina : 29

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nepredvidivo


PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   Sub 10 Dec - 17:32


Hafizovo uspešno četrdesetodnevno bdenje postalo je poznato svima u Širazu, i učinilo ga nekom vrstom junaka u vinarama. No, uprkos svom dubokom iskustvu Boga i inicijaciji na duhovnu stazu od strane njegovog učitelja, Hafiz je i dalje gajio strastvenu ljubav prema Šakh-i-Nabat. Mada se kasnije oženio drugom ženom koja mu je rodila sina, lepota Šakh-i-Nabat uvek će ga nadahnjivati kao odraz savršene lepote Boga. Na kraju krajeva, ona je zaista predstavljala podstrek koji ga je odveo u naručje njegovog Božanskog Voljenog, zauvek mu promenivši život.

Hafizova poezija postala je dobro poznata u celom Širazu, i njegova slava i ugled su rasli. Za vreme vladavine Šaha Abu Išaka, Hafiz je često bio pozivan da čita svoje gazale na dvoru. Pesnik je svoju zahvalnost pokazao tako što je pisao pesme o Abu Išaku i o nekim šahovim prijateljima – sudijama, advokatima, profesorima, kao i o jednom nastavniku koji je osnovao jedan univerzitet i Hafizu dodelio profesuru.


Dok se družio sa imućnim i glasovitim ljudima sa Abu Išakovog dvora, Hafiz je upao u velike dugove. Da bi izbegao poverioce, napustio je Širaz i dve godine proveo u Jezdu. Krišom se vratio i ostao skriven u kući jednog prijatelja dok neki njegovi uticajni poznanici nisu udesili namirenje njegovih dugova, što mu je omogućilo da se vrati nastavničkoj službi na univerzitetu.


Hafizovom prvom pokrovitelju je odrubljena glava


Nije prošlo mnogo vremena a grad Širaz je napala i osvojila armija Mehmeda ibn Muzafara, čija prva odluka je bila da zatvori vinare, u kojima je Hafizova poezija bila tako popularna. Kasnije je po nalogu Muzafara na javnom trgu u Širazu odrubljena glava Šahu Abu Išaku, Hafizovom prvom zvaničnom pokrovitelju.
Hafiz je neko vreme bio tužan i potišten, a njegova poezija je odavala njegovo turobno stanje. Izgubio je posao na univerzitetu i snalazio se za preživljavanje koristeći svoje kaligrafske sposobnosti. Onda je, na zaprepašćenje celog grada (i na zadovoljstvo mnogih), tiranina Muzafara napao iz zasede, oslepeo i utamničio njegov rođeni sin Šudđa. Novi šah je ponovo otvorio vinare, i Hafiz ga je za to pohvalio u jednoj pesmi koja je sigurno bila uz likovanje čitana u svim vinarama u gradu. Hafiz je povratio svoj položaj nastavnika, i neko vreme je bio u milosti novog vladara.


Biograf Pol Smit pretpostavlja da je to bilo vreme kada je pesnikov učitelj Muhamed Atar okrenuo njegovu svest ka unutra. Smit smatra da je Hafizova poezija postala “duhovno impresionistička“, odnosno tananija, usled toga što je Hafiz imao iskustva viših ravni svesti. Čini se da Smitovo mišljenje podržava i Meher Baba u svojoj knjizi Bog govori, koja sadrži i citate iz Hafiza kako bi se ilustrovali i pojasnili fenomeni na koje nailaze duhovni putnici dok istražuju više ravni svesti.


Šah Šudđa, koji je i sam znao napamet Kuran i bio pesnik, uskoro je postao kritičan prema nekima od “impresionističkih“ pesama Hafiza, i optužio je Hafiza za nepovezanost. U isti mah, konzervativno sveštenstvo, čije lukavstvo i licemerje su bili istaknuti u nekim Hafizovim pesmama, počelo je da spletkari protiv pesnika. Redovno su u šahovom dvoru ružno govorili o Hafizu, optužujući ga za klevetanje, pa čak i bogohuljenje. Srećom, jedan od šahovih najbližih savetnika, Hađi Kivam, bio je Hafizov energičan branitelj.




Smrt Hafizovog zaštitnika pokazuje da je bekstvo neophodno


No onda je, 1362. godine, Hađi Kivam umro i Hafiz više nije imao prijatelja na dvoru. Tada je ortodoksni kler pojačao svoj pritisak na šaha da uhapsi ili protera Hafiza, a pesnik je pravio tajne planove da skloni ženu i sina iz Širaza. Ali, pre nego što su planovi mogli da se ostvare, Hafizov sin je iznenada teško oboleo i umro. Pesnikovi gazali iz tog razdoblja pokazuju dubok bol koji su on i njegova supruga osećali.
Uskoro je pretnja za Hafiza bila umanjena kad je Širaz napadnut a Šudđa svrgnut od snaga Šaha Mahmuda, Šudđinog rođenog brata. I Mahmud i njegov podržavalac bagdadski sultan, visoko su cenili Hafizove gazale, tako da se pesnikova slava sada raširila po celoj Persiji. Sultan ga je više puta pozivao da dođe u Bagdad u zvaničnu posetu, ali Hafiz nikada nije prihvatio te pozive. Jedan od njegovih dvostiha, koji navodi Pol Smit, izražava pesnikovo zadovoljstvo zbog ostanka kući u Širazu:

Lahor s prašinom Musale i voda Ruknabada
Nikad mi nisu dali da skitam ili otputujem suviše daleko.

No, stabilnost i mir nikad se nisu dugo zadržavali u Širazu u Hafizovo vreme. Šudđa se 1366. godine vratio sa velikom i dobro obučenom vojskom i ponovo osvojio grad, a Hafiz je ponovo strahovao za život.
Pošto su se pritisci povećavali, pesnik je morao sebi da potraži utočište. U gluvo doba noći on i njegova žena su pobegli iz grada i započeli dugo, naporno putovanje od pet stotina kilometara do Isfahana, gde su proveli sledeće četiri duge godine. Mnogi od Hafizovih gazala napisanih u tom razdoblju izražavaju njegovu čežnju za ugodnom i izdašnom dolinom Širaza, u kojoj živi njegov učitelj Muhamed Atar, a takođe i njegova voljena Šakh-i-Nabat.


U Isfahanu, daleko od doma i prijatelja, finansijske nevolje su se uvećavale. Iznenada je, kao dar od Boga, dobio pismo od bengalskog kralja. Kralj je pisao o mučnoj privatnoj situaciji koja uključuje njegovo zdravlje i tri prelepe žene u njegovom haremu, kao i o njegovim uzaludnim naporima da dramu te situacije izrazi u stihu. Napisao je prvi stih jednog gazala i naprosto nije umeo da završi pesmu. Najbolji indijski pesnici su mu preporučili Hafiza kao čoveka koji bi mogao da obavi taj posao. U nastupu nadahnuća Hafiz je istog dana završio taj gazal i uz svoje pozdrave ga poslao kralju. Za svoje delo je dobio dar u zlatu koji mu je omogućio da nekoliko godina udobno živi u Isfahanu.


Ali, i dalje je žudeo za Širazom. Stoga je napisao pismo prijateljima u gradu, u kojem ih je pitao da li može bezbedno da se vrati kući. To je bilo 1373. godine; Hafiz je imao pedeset i tri godine i bio je na vrhuncu svojih stvaralačkih moći. Iako je bio najslavniji pesnik Persije, bio je frustriran i često zadužen. U izgnanstvu se teško zarađivao novac. Na njegovo gorko razočaranje, prijatelji su mu napisali da ga opominju da je politička klima u Širazu još uvek promenljiva, i da je bolje da ne dolazi.
Hafiz je potom pisao prijateljima u Jezdu, koji su njemu i njegovoj ženi poslali ljubazan poziv da dođu i borave kod njih. Tako su otputovali u Jezd, gde su ostali naredne dve godine. Tamo je svoje gazale čitao na dvoru sultana od Jezda.
Onda je, bez ikakvog upozorenja i na Hafizov užas, jezdski sudija izneo savetodavno mišljenje da bi Hafiza trebalo prisilno odstraniti iz Jezda i poslati natrag u Širaz. Međutim, nekim srećnim sticajem okolnosti su građani Širaza u isto vreme pismeno zatražili od Šaha Šudđe da odobri povratak njihovog slavnog zavičajnog sina Hafiza. Šah je, protivno želji ortodoksnog sveštenstva, poslao Hafizu poziv u kojem ga moli da ponovo svojim prisustvom učini čast gradu Širazu.


Hafiz i njegova supruga su se 1375. godine s velikim zadovoljstvom vratili u Širaz, i on je opet postavljen za profesora na univerzitetu. Razume se, odmah je obnovio svoj bliski odnos sa svojim duhovnim učiteljem Muhamedom Atarom. Upravo u tom razdoblju je, po mišljenju Pola Smita, Hafizova poezija postala “duhovno nadrealistička“.
Samo godinu dana posle povratka u Širaz preminula je Hafizova supruga. Napisao je gazal u kojem se jada kako je «zla sudba otrgnula voljenu iz mog naručja». U dubokoj tuzi Hafiz je preklinjao svog učitelja da ga skloni od patnje ovog sveta i pruži mu sjedinjenje s Bogom koje mu je bio obećao, ali kažu da ga je Atar ukorio zbog nedostatka strpljenja.


Ubrzo posle ženine smrti, Hafiz je dobio poziv da poseti kralja Bahmanija, vladara Dekanske visoravni u Indiji. Taj kralj je bio ljubitelj dobre i vešte poezije i bio je voljan da Hafizu dobro plati za to dugo putovanje. Hafiz je zatražio predujam, i kralj je poslao pozamašnu svotu. Deo tog neočekivanog dobitka Hafiz je dao svojim poveriocima, deo siromašnim rođacima, a ostatak je zadržao za putne troškove. Potom je na putu za Persijski zaliv nabasao na jednog prijatelja kojeg su banditi opljačkali, i Hafiz mekog srca dade mu sav novac koji mu je preostao.
Dva bogata trgovca koji su visoko cenili Hafizovo delo ponudili su se da mu podmire troškove ostatka putovanja do Bombaja i kopnom do Dekanske visoravni. Tako su svi zajedno krenuli na put i u Hurmuzu se ukrcali na brod. No, pre no što su napustili luku naišla je strašna oluja, i Hafiz je zaključio da Bog ipak ne želi da on ide u Indiju. Stoga je napisao posebnu pesmu za kralja i poverio je nekome na brodu da se pobrine da bude dostavljena. Kad je primio pesmu, kralj je bio toliko zadovoljan da je Hafizu poslao veliku svotu novca što mu odaje počast u stihovima i što je uložio napor da poseti njegovo kraljevstvo.


Najzad, nagrada nad nagradama


Kad se vratio kući, Hafiz se zarekao da više nikada neće napuštati Širaz, i udvostručio je napore da dobije veliku nagradu koju mu je pre četrdeset godina obećao njegov učitelj Muhamed Atar. Kažu da je Hafiz u očajanju uspešno savladao neverovatno iskušenje poznato kao Čehel-a-Našini, u kojem aspirant četrdeset dana i noći neprekidno sedi u jednom krugu nacrtanom na tlu. Posle tog podviga svog sledbenika, učitelj Atar ga je svečano poslužio crvenim vinom i dao mu večni dar Bogospoznaje.

Tokom preostalih osam godina života, Hafiz je napisao skoro isto toliko pesama koliko i u celom svom dotadašnjem veku. Više nije pisao o patnjama odvojenosti od Voljenog. Više nije pisao kao neko bolestan od ljubavi koji čezne za uživanjem u izabranici svog srca. Sada je pisao o etapama Duhovne Staze, koju je lično prešao, i o jednoti Boga, koju je tada doživljavao.
Nešto od zanosa kasnijih gazala pruženo je u izvanrednim obradama Danijela Ladinskog u njegovoj knjizi Večerašnja tema je Ljubav. Stihovi koji slede su iz jedne od dužih obrada Ladinskog, pod naslovom “Poput Ganga“.


Ushićeno se izražavam rečima a takođe i
Najsuštijim jezikom – Tišinom –
Govoreći na hiljadu različitih načina:
«Dragi zemljaci i svi moji bliski rođaci –
Komete i galaksije,
Svaka amebo, stvorenje i biljko:
Prinesite svoju čašu i sipaću vam Boga.
O, kada Prijatelj počne da se njiše
Od tolike ispunjenosti ljubavlju,
Muzika teče poput Ganga
Iz mojih usta.»


Ne možemo da završimo povest o Hafizu a da ne ispričamo često kazivanu anegdotu o strašnom osvajaču Tamerlanu (Timur Ćopavi), koji je opustošio velik deo Persije i ušao u Širaz posle pokolja približno sedamdeset hiljada građana Isfahana i podizanja goleme piramide od njihovih krvavih glava.
Tamerlan je više godina pre tih događaja osvojio gradove Bokaru i Samarkand i učinio ih dvema svojim prestonicama. Hafiz je u to vreme napisao pesmu koja se ruga njegovim osvajanjima.


Lepotice Širaza, daj mi samo ono što ljubav ište,
I za tvoj mladež, to zrno peska što
Prianja uz obraz bisera, Hafiz bi dao
Celu Bokaru i Samarkand.


Tamerlan je čuo za tu pesmu, i nikad je nije zaboravio. Kad je Širaz kapitulirao bez borbe, a njegove trupe trijumfalno umarširale u grad, Tamerlan je razaslao svoje haračlije da naplate naknadu od svakog građanina (kao nagradu što ih nije poklao). Kad je jedan haračlija došao do Hafizove kuće, pesnik se pravdao svojom nemaštinom i rekao da ne može ništa da priloži.
Kad mu je rečeno da proslavljeni persijski pesnik nije platio danak, Tamerlan je gnevno izdao nalog za hapšenje. Sutradan je Hafiz, odrpan i razbarušen, stajao pred prestolom svirepog monarha.


Nagnuvši se napred i mrgodno ga pogledavši, Tamerlan reče: «Znaš li ti ko sam ja?»
«Da, vaša preuzvišenosti», odgovori Hafiz učtivo. «Vi ste moćni Tamerlan.»
«Dabogme da jesam», narugao se Tamerlan. «A ti si, rekao bih, pesnik od izvesnog ugleda.» Zabacio je glavu i s visine pogledao u Hafiza. «Čuo sam da si jednom napisao strofu o silnoj važnosti koju pridaješ mladežu na obrazu svoje dragane. Jesi li ti taj koji je napisao tu suludu strofu koja me je učinila predmetom ismejavanja sveta? Jesi ti napisao tu budalaštinu?»
Hafiz sleže ramenima. «Bojim se da je tako, vaša preuzvišenosti.»
Tamerlan se ispravi. «Ja sam udarcima svog srebrnog mača pokorio četvrtinu naseljenog sveta. Spalio sam i sa zemljom sravnio na hiljade varošica i gradova – sve da bih obogatio svoje prestonice Bokaru i Samarkand. A ti bi ipak», i on svoj veliki prst zabi u Hafiza, «ti bi, ništarijo, menjao moje gradove za mladež na obrazu svoje dragane!»
Hafiz je ponovo slegao ramenima i blago rekao: «Upravo zbog te moje rasipničke darežljivosti me danas vidiš u ovako bednom i žalosnom stanju.»


Grohotom se nasmejavši, Tamerlan reče pesniku da može spokojno da se udalji. Duhovitost je Hafizu spasla život.


Godine 1389, nakon što je napisao sopstveno posmrtno slovo, Hafiz je napustio svoje smrtno telo. Ali, čak i u smrti je bio u središtu prepirke. Dok su njegove pristalice i bliski prijatelji nosili njegovo telo ka muslimanskom groblju na obali njegove voljene reke Ruknabad, neki ortodoksni sveštenici, tvrdeći da je Hafizova poezija bogohulna, nisu dozvoljavali da se njegovo telo sahrani na posvećenom zemljištu.
Usledila je rasprava i neko je predložio da razmotre Hafizova dela i u njima potraže odgovor na postojeću dilemu. Na stotine Hafizovih pesama iseckane su u dvostihe i stavljene u jedan ćup. Jedno dete je izabrano da izvuče jednu jedinu traku hartije. Izvučeni dvostih je glasio:

Nikad ne ostavi mrtvačka nosila Hafiza.
Mada je ogrezao u greh, on boravi u Raju.


Tako je neukrotivi Hafiz ponovo imao poslednju reč. Radosno kličući, njegovi prijatelji podigoše mrtvačka nosila na kojima je ležalo njegovo telo i odneše ga do grobnog mesta, pored jednog čempresa koji je Hafiz lično posadio. Na divnom nadgrobnom spomeniku koji je kasnije podignut piše:


Kad prolaziš pored Hafizovog groba, zamoli za milost,
Jer to će biti mesto hodočašća za razuzdane iz celog sveta.


Mnogi duhovni tragaoci još i danas koriste Hafizov Divan kao proročište i u njemu nalaze odgovore, baš kao što mnogi hrišćani i Jevreji za savet pitaju Svetu Bibliju. Hafiz je u islamskom svetu opšteprihvaćen kao duhovni učitelj i jedan od najvećih pesnika svih vremena. U zapadnom svetu, tragaoci i ljubavnici Boga koji nalaze nadahnuće i radost u novim tumačenjima njegovih gazala koja nam se danas pružaju, sve više cene bogatstvo i lepotu njegovih reči i zarazno svojstvo ispoljene ljubavi i svetlosti.


Izvor: www.meherbabasrbija.com








happy
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: HAFIZ (1320 – 1389)   

Nazad na vrh Ići dole
 
HAFIZ (1320 – 1389)
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» HAFIZ (1320 – 1389)
» HAFIZ
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-