Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Franc Kafka ( odlomci,citati )

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći
AutorPoruka
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:44

Kako je Kafka sebe video najbolje opisuju ovi odlomci iz njegovog Dnevnika
upućeni teozofu Rudolfu Steineru (premda blago posprdno):

… moja sreća, moje sposobnosti i svaka moja mogućnost da budem na bilo
koji način koristan, leže oduvek na literarnom području. I tu sam, dakako, doživeo
neka stanja (ne mnoga), koja su po mom mišljenju, vrlo bliska vidovitim stanjima,
što ste ih vi, gospodine doktore, opisivali, i toekom njihovog trajanja boravio sam
sasvim u svakoj ideji, i ispunjavao svaku ideju, osećajući se pri tom ne samo na
svojim granicama, već uopšte na granicama ljudskoga… Tom literarnom poslu se ja
zasada ne mogu posve predati, kao što bih to morao, i to zbog raznih razloga.
Bez obzira na moje porodične prilike, ja od literature, već usled polaganog nastajanja
mojih radova i njihovog osebujnog karaktera, ne bih mogao živeti; osim toga sprečava
me i moje zdravstveno stanje, a i moj karakter, da se predam jednom životu, koji bi,
i u najpovoljnijem slučaju, bio nesiguran. Stoga sam prihvatio mesto činovnika u jednom
zavodu za socijalno osiguranje. Ali sada se ta dva poziva uzajamno nikako ne podnose,
i ne dopuštaju nikakav zajednički osećaj sreće. I najmanja sreća u jednom, postaje
nesreća u drugom. Ako jedne večeri napišem nešto dobra, gorim već drugo jutro
u svom uredu od nestrpljenja i ne mogu ništa obaviti…
I zar da sada tim dvama neuskladivim nastojanjima privedem još i teozofiju kao treće?
Došao sam, gospodine doktore, da vas to pitam, jer slutim, ako me vi smatrate sposobnim
za to, da ja to, doista, i mogu uzeti na sebe.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:46

Kafka je neprestano težio ženidbi i braku.
U 'Pismu ocu', pismu koje nikada nije poslao, napisao je:

Oženiti se, osnovati porodicu, uzeti svu decu koja dođu, održati ih
u ovom nesigurnom svetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom
mišljenju, što uopšte može uspeti nekom čoveku. Što to prividno
lako uspeva mnogima nije nikakav protivdokaz, jer, prvo, uspeva
to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode'
to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše,
ali još uvek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi'
i 'događati se' ne može se potpuno razdvojiti jedno od drugog).
I konačno, ne radi se o tom najvišem, nego samo o nekakvom dalekom,
ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odleteti nekuda ravno
do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog
mestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gde se čovek
može malo ogrejati..








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:47

Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca.
I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati.
Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom
da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude
se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio
čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak:
onda bi je bacio na zemlju i odlazio.
On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice
– pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za
sananje opšteg. Stoga se on nije bavio velikim problemima,
to mu se činilo neekonomičnim. Ako se najsitnija sitnica
zaista spozna, sve će biti spoznato. I on se zato bavio samo
čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se
čigra zavrti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom
zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvorila u izvesnost,
ali kad bi nakon toga uzeo u ruke taj glupi komad drveta
smučilo bi mu se, i dečija vika koju dotad nije čuo i koja mu
je sada iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle,
i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:48

Franc Kafka:
DA JE NE BIH SREO

Iz Plave sveske

Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Voleo sam devojku koja je i mene volela, ali morao sam da je ostavim.
Zašto?
Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali
napolje uperena. I kad bih joj se približio, naleteo bih na šiljke, bivao
ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to devojka bila imalo kriva?
Ne verujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo
potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali
okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao devojci,
naleteo bih najpre na koplja svojih oružnika i već tu je moje napredovanje
bilo zaustavljeno. Možda do devojčinih oružnika nikad nisam ni dospeo,
pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja
i bez svesti.
Da li je devojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim sprečavan. Iscrpljen sopstvenim
nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz
koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:48

Prometej

O Prometeju pričaju četiri predanja: prema prvome, pošto je bogove izdao ljudima,
prikovali su ga za Kavkaz, i bogovi su poslali orlove koji su proždirali njegovu jetru
što je neprestano iznova rasla.

Prema drugome, Prometej se od bola što mu ga je nanosilo kljuvanje sve više
utiskuvao u stenu, dok nije postao jedno s njom.

Prema trećem, tokom hiljada godina zaboravljena je njegova izdaja, zaboravili su
bogovi, orlovi, on sam.

Prema četvrtom, zamorili su ga se kada je za njegovo postojanje nestalo razloga.
Umorili su se bogovi, umorili orlovi, rana se umorno zatvorila.

Ostala je neobjašnjiva stenovita planina. - Predanje pokušava da objasni neobjašnjivo.
Pošto proističe iz istinite podloge, mora u neobjašnjivom i okončati








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:49

KAFKIN SIN

Postoje veoma ozbiljne indicije da je veliki pisac, tako nezgrapan i neuspešan u udvaranju,
birajući uz sve to još i najnepogodniji način osvajanja žene — prepisku, ono što nije uspeo
da ostvari sa Milenom i Felis, opuštajući se od napete i frustrirajujćje prepiske, gotovo
i ne primećujući postigao sa njihovom prijateljicom Gretom Bloh.

U biografiji posvećenoj Francu Kafki, pod nazivom „Greta", francuski germanista Klod David,
nije uspeo da razjasni da li je slavni pisac iz Praga imao sina. Klod David je odlučno protiv
ove hipoteze „iz vazduha". „Treba zamisliti šta bi za Kafku značilo rođenje deteta: možemo
biti sigurni da bi ovaj događaj ostavio traga u njegovim pismima i Dnevniku".

Iz religijskih, etičkih, socijalnih, porodičnih razloga, očinstvo bi za Kafku bilo izuzetno
osetljiva tačka, izuzetno duboka rana.

Činjenica je da se Kafka godinu dana, od oktobra 1913, do oktobra 1914, dopisivao
sa Gretom Bloh, dvadeset jednogodišnjom prijateljicom svoje verenice Felis Bauer,
berlinskom Jevrejkom, koja je radila kao stenograf i komercijalna sekretarica u Beču
i bila posrednik između njega i Felis. Iz 85 preostalih pisama (Gretina pisma nikada
nisu pronađena, mada se zna da ih je Kafka izvesno vreme čuvao), jasno se vidi
da je između Kafke i Blohove vladao dvosmislen, ponekad grčevit odnos, verovatno
intenzivniji od odnosa koji je pisac imao sa verenicom.

Elias Kaneti, autor opsežne studije o piscu, tvrdi da su „tri najznačajnije žene u
Kafkinom životu bile: Felis, Greta Bloh i Milena".
Dalje piše: „Ako se čitaju pisma koja je pisac u jednom danu pisao Greti i Felis,
nema sumnje koju od njih dve više voli. Reči ljubavi u pismima Felisi imaju izveštačen
i malo verovatan prizvuk, dok se u pismima Greti ljubavne izjave čitaju između redova."

Zaključci Kloda Davida se ne poklapaju sa Kanetijem. U „slučaju Bloh", centralnu
vrednost ima dokument koji je prvi obelodanio Maks Brod. Klod David ga pominje samo
da bi negirao njegovu vrednost.

Priznanje u pismu

U prvom delu pisma Grete Bloh, poslatom iz Firence u Tel Aviv, prijatelju berlinskog
muzičaru Volfgangu piše: „Ti si bio prvi u Pragu video moj duboki strah, predosećajući
predstojeće užase. I tada mi je od velike pomoći bila tvoja muzika, u neurednoj sobi
tvojih prijatejlja, i kratke šetnje po čarobnom gradu, koji sam Mile I a više nego
što si mogao da pomisliš. — Tada sam posetila grob i ćoveka koji mi je toliko značio
(umro je 1924), a čije se majstorsko delo još uvek slavi.! — On je bio otac mog
deteta; koje ja iznenada umrlo u Mirihenu, sa skoro sedam godina, daleko od
mene i oca. Od njega (oca) sam morala da se rastanem za vreme rata i više ga
nisam videla — osim na nekoliko sati — pošto je podlegao! smrtnoj bolesti,
u svojoj domovini, daleko od nas. — Mislim da je prvi put da ovo kažem.
Moja porodica i moji prijatelji ovome nisu pridavali veći značaj, jedino je moj
budući direktor bio izuzetno dobar i I korektan prema meni. Zato sam njegovom
smrću 1936J godine izgubila sve (reč je o Juliusu Goldšmitu, direktoru firme
za koju je Blokova radila. — Kada sam te videla 1935. sve je počelo da se ruši.
U Jerusalimu sam bila na ivici da ti sve priznam, kada je u sobu ušao naš veliki
Kro (misli selna zajedničkog prijatelja Gustava Krojankera). Možda je ovako bolje . . ."

Zbunjuje činjenica da je, premai Davidovim recima, ,,izraelski korespondent“ jedini
Kafki pripisao očinstvo.

Po svemu sudeći, Volfgang Šoken je u jasnim rečima Blohove, koja je iz bezbednosnih
razloga (pisala je iz zemlje u ratu sa rasističkim zakonima) izostavila Kafkino ime,
pročitao ono što je Blohova želela da pročita, a isto je učinio i Maks Brod. Ovaj
dokument se danas nalazi u arhivi Leo Bek Instituta u Njujorku i na raspolaganju
je svakoga ko želi da ga proučava.

Klod David sa svoje strane tvrdi da se radi o „apsurdnoj, mada upornoj legendi".
Zato se moramo vratiti argumentima. Blohova u pismu kaže da je njen sin, sa
nepunih sedam godina, umro u Minhenu. Zbog komplikovane administracije u
ovoj oblasti, nije lako pokrenuti istragu koja bi dovela do identifikacije dečaka,
sa nepoznatim imenom i prezimenom. Ako je verovati Blohovoj, dečakovo
rođenje se dogodilo u drugoj polovini 1914. godine. U tom periodu se ne zna
za prepisku između Kafke i Grete, koja se u međuvremenu iz Beča preselila u Berlin.
Pomenute činjenice ne deluju neverovatno.

Muškarac iz Minhena

Ali, dosta toga deluje mutno na osnovu pisama koja je Kafka poslao devojci između
februara i aprila 1914. Na kraju jednog dugačkog i mučnog pisma, koje je Kafka
Blohovoj poslao 7. februara te godine, piše: „Ali, hoćete li mi reći ko je čovek iz
Minhena? Ne vidi i ne čuje? Koliki je vaš značaj za njega i njegov za vas? Zar jednom
prilikom niste rekli da sledeće godine nameravate da uđete u njegovu bavarsku filijalu?
A šta znači onaj pasus u vašem pismu u kome pominjete „fundamentalni značaj braka",
koji ja ne ruzumem. Pada mi na pamet nešto što sa ovim nema nikakve veze.
Jednom ste napisali da vam je soba mračna i da ne možete sebi da priuštite ništa bolje.
Kako to, kad imate sasvim solidnu plato?"

Kafka je Gretu Bloh sreo u Pragu, u hotelu „Crni konj", 1. a potom i 2. novembra.
Do sledeća dva susreta je došlo u Berlinu 1, i 12. jula, u prisustvu verenice Felis.
A sada se vratimo podacima iz prethodnog pisma. Blohova je u jednom od prethodnih
pisama govorila o:
1) jednom muškarcu; 2) koji živi u Minhenu; 3) koji ne vidi i ne čuje; 4) Blohova znači
tom čoveku i on njoj; 5) Blohova ispoljdva nameru da se sledeće godine preseli u Minhen,
zbog suštinskog značaja braka; 6) bez naročite veze sa gore navedenim, Kafka kaže
da ga je začudila izvesna štednja kojoj se Blohova izlaže iako ima solidnu platu.
Na ovaj način Kafka ispoljava sumnju da Blohova šalje novac u Minhen.

Gretin odgovor na takvo pismo mogao je da donese razrešenje misterije. Ali, u pismima
od 8, 9, 11. i 19. februara ništa ne ukazuje na to da je devojka odgovorila.
Prosto je neverovatno da je u skoro svakodnevnoj prepisci Kafkino pismo ostalo
bez odgovora. Moguće je da je neko pismo zagubljeno ili uništeno. Da bi se pronašla
neka nova aluzija na Minhen, treba stići do 2. marta.

Na margini jednog pisma naknadno je dodato: „Pismo za Minhen je poslato, mada ne
bez brige." Zašto Kafka ovo piše? U kojoj meri je upućen u događaje? I koja je njegova
uloga u svemu tome? Zašto Blohova iz Praga šalje pismo za Minhen. dok jc ona sama u Beču?

Sledećeg dana. Kafka ponovo piše o pomenutom pismu. „Odmah sam poslao pismo
za Minhen, mada ni sada ne znam da li sam dobro postupio. Ali, pošto o tome ne mogu
da sudim, ja sam poslušao. O odnosu koji je postojao između vas, devojke i muškarca,
razmišljam, a da ništa ne mogu da zaključim. Da li se to desilo u Berlinu?"

Ovo je možda najočiglednija i istovremeno najopskurnija činjenica u celoj stvari.
Pominjanje minhenskog „trija" u sastavu Blohove, „devojke" i „muškarca" podseća
na trio koji se istovremeno napravio između Beča, Praga i Berlina.

Još jedna opaska vezana za pomenute događaje nalazi se u oštećenom pismu od 3. ili 4.
aprila 1914. Verovatno se deo pisma koji nedostaje odnosi na čoveka u Minhenu,
jer se u nastavku pominje „pošta koja se prosleduje iz Minheha" i nastavlja se pitanjem
pod navodnicima: „Zar nije moguće da on dođe u Prag?"

Kafkina pisma i slike plavokosog dečaka

Kakva je bila Felisina uloga u svemu tome? Da li je bila upućena u specifičan odnos
Blohove i Kafke? Blohova joj je '35, godine u Ženevi ostavila veći deo svojih pisama
upućenih Kafki i bilo bi logično da joj je bar tom prilikom poverila celu priču. Možda
bi se u Felisinoj zaostavštini deci mogli pronaći neki elementi rešenja ove situacije,
ali njena deca ne žele ni da čuju za Kalku.

U Berlinu je pronađen deo pisama koja je Kafka slao Blohovoj i uz odobrenje njihovog
vlasnika, profesora Ernsta Hajnea, kome ih je Blohova ostavila, pisma su objavljena
u časopisu „Paragoni" („Poređenja").

Malo kasnije italijanski hroničar Đonio Kampa je na pijaci antikviteta u Kopenhagenu
pronašao Kafkine dragocenosti, nađene među stvarima Blohove. Između ostalog,
tu je bila jedna fotografija mlade žene sa plavokosim dečakoni, od tri-četiri godine
i još jedna fotografija sa đečakom kako sedi na velikom krevetu, sa glavom u zavoju
i izrazom patnje na podnadulom licu.

A dečak iz Minhena? Kao pretpostavka se ne isključuje, ali se ne može tvrditi ništa više.
Činjenica da su fotografije sačuvane zajedno sa knjigama koje je Kafka posvetio Blohovoj,
sa razglednicama i telegramima pisca, sama po sebi potvrđuje da je Kafka bio najznačajniji
muškarac u životu Blohove. U Njujorku su, u Leo Bek Institutu, pronađena još neka
dokumenta vezana za ovaj događaj; neka poreklom iz San Donato Val di Komino,
mesta u kome je Blohova boravila između '40. i '44. godine.

Prave potvrde za postojanje Kafkinog sina nema, ali pravo na sumnju ostaje.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:50

Michael Löwy

Subverzivni judaizam Franza Kafke

Iz Lamed, broj 3, 2011

Pred zakonom stoji vratar. Ovom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne može dopustiti ući. Čovjek premišlja, a potom ga upita hoće li, dakle, poslije smjeti ući. «Možda», veli vratar, «ali sada ne». Budući da su vrata što vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Kada vratar to opazi, smije se i veli: »Ako te to toliko mami, a ti pokušaj otići onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moćniji od drugoga. Već sam pogled na trećega čak ni ja ne mogu izdržati». Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta zakon, kažu, morao bi svakom i svagda biti pristupačan, po-misli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati dok mu ne dopusti ući. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne kraj vrata. Sjedeći ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokušaja da uđe, dosađujući vrataru svojim molbama. Vratar ga često saslušava, ispituje ga o njegovoj domovini i još o mnogo čemu drugom, no to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najposlije uvijek veli da ga još ne može pripustiti. Čovjek koji se izdašno bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako sku-pocjeno bilo, ne bi li tako podmitio vratara. Ovaj, doduše, sve prima, ali pri tom kaže: »Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio». Za tih mnogih godina, taj čovjek gotovo netremice promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, čini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo još gunđa u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu skloniti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna postaje li doista sve mračnije oko njega, ili ga samo oči varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj što neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da se približi, jer nije više mogao uspraviti tijelo što mu je bivalo sve ukočenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promijenila na štetu toga čovjeka. «A što bi sada još htio znati?» upita vratar, «ti si nezasitan.» «Ta svi streme k zakonu», reče čovjek, «pa kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?»Vratar shvati da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se na nj:»Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim.»

Franz Kafka: Pred Zakonom

Parabola Vor dem Gesetz (Pred Zakonom) jedan je od najpoznatijih Kafkinih tekstova i jedan od rijetkih objavljenih za njegovog života. Taj dio iz nezavršenog romana Proces također je bio jedan od njegovih njemu najdražih tekstova, kojeg je volio čitati svojim prija-teljima i svojoj zaručnici Felice. U svom Dnevniku on ga opisuje kao «legendu», a u romanu jednostavno kao “pripovijest”. Ali, izraz parabola (Gleichniss), koji koristi često da bi govorio o toj vrsti kratkih tekstova, punih paradoksa, razasutih kao blistavo drago kamenje u njegovim bilježnicama i u njegovom Dnevniku, možda je najviše usvojen. Taj višeznačni i zagonetni tekst, očitog vjerskog nadahnuća, izgleda da je sažeo u nekoliko točaka bit kafkijanske duhovnosti: on snažno rasvjetljava ne samo Proces, nego cjelovito djelo praškog pisca. Radi se o neobičnom tekstu, istovremeno nježnom i okrut-nom, jednostavnom i strahovito složenom, providnom i potpuno zamućenom, svijetlom i tamnom. On pred-stavlja Kafkinu umjetnost u svoj svojoj moći, i ne treba se čuditi da nije već gotovo čitavo stoljeće prestao privlačiti pozornost više naraštaja čitatelja i kritičara.

Poznajemo sadržaj parabole, koju je Jozefu K. ispripovjedio jedan svećenik za vrijeme njegovog posjeta katedrali: neki čovjek sa sela traži da mu se dade dopuštenje da pristupi Zakonu; ali, stražar na vratima Zakona mu tumači da mu ne može dati dopuštenje za ulazak. On sâm je tek prvi od čuvara, a drugi, koji se nalaze unutra, oni su još moćniji od njega. Čovjek se uzaludno nada dopuštenju. Sjedeći na klupici čeka dugi niz godina. U trenutku smrti, vratar mu šapne na uho: «Nitko osim tebe nije ovdje imao pravo ući, jer je taj ulaz napravljen samo za tebe, a sada zatvaram i odlazim.»

Svojom prirodom «kanonskog », gotovo biblijskog spisa, pripovijest izaziva tumačenja, pokušaje odgone-tavanja, objašnjavanja i protuobjašnjavanja, delirije tumačenja, učenih sukoba i kontroverzija. I sâm Kafka se prepušta rado toj vježbi, pišući nakon te parabole jednu dugačku teološku i hermeneutičku raspravu između Jozefa K. i svećenika o značenju pripovijesti - raspravu, koja ne dovodi ni do kakvog zaključka i ostavlja neriješenima sva pitanja. Dok Jozef K. čvrsto vjeruje kako je čovjeka prevario čuvar, svećenik mu odgovara klasičnim argumentom svećenstva: «Sumnjati u čuvarevo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon.» Ugled čuvara je iznad istine: «Nismo dužni vjerovati svemu što kaže, dovoljno je da to držimo nužnim.» Takvo obrambeno i spontano razmišljanje, koje odbacuje Jozef K., a koje on označava u jednoj izvanredno snažnoj rečenici kao znak svjetskog propadanja: «Tužno raz-mišljanje… ono bi uzdiglo laž na visinu svjetskog poretka.» (die Lüge wird zur Weltordnung gemacht).

Što dakle znači ta parabola? Neki su učeni čitatelji izgleda otkrili nesporazum: one (parabole) prolaze pored bitnog. To je posebno slučaj Maxa Broda, piščevog biografa i prijatelja, koji uspoređuje parabolu, kako je napisana i po duhu, s Knjigom o Jobu: «Božja volja otkriva pred našim očima nelogično, ili pak groteskno suprostavljeno stajalište našoj ljudskoj logici. U Jobovoj knjizi Bog se na isti način upušta u djela koja čovjeku izgledaju apsurdna i nepravedna. Ali to je samo njihov privid gledajući ljudskim očima i posljednji je zaključak, kod Joba, kao i kod Kafke, da mjere kojima se služi čovjek nisu iste kao one kojima se mjeri svijet Apso-lutnog.» Nezgoda s tim prilično naivnim tumačenjem – koje se primjenjuje, prema Brodu, ne samo kod parabole, nego i u velikim romanima, Procesu i Zamku – je u tomu što ništa ne upućuje u Kafkinim tekstovima na taj «posljednji zaključak». Isti se skepticizam može primijeniti pri čitanju Hartmuta Bindera, koji poslije dvjesto stranica tumačenja stiže do zaključka da je parabola autobiografski tekst koji prikazuje «apsurd takvim kakav jest» u nekim ljudskim odnosima, kao i u odnosu Kafke prema ocu ili prema zaručnici Felice. Napokon, Giuliano Baioni, čija je knjiga puna zanimljivih opažanja, kreće krivim putom pišući da je funkcija parabole u romanu «izvanredno estetična»: ona predstavlja «savršenstvo jasnih svojstava» ili još, «nuž-nost oblika nasuprot samovolje kaosa». Ono čega nema u toj vrsti tumačenja, to je kritička, političko-vjerska i duboko subverzivna dimenzija teksta. Ne radi se, naravno, o bilo kojoj «poruci» ili o nekoj doktrini, koju treba širiti, nego o piščevom stanju duha.

Ne možemo shvatiti taj tekst a da ga ne smjestimo u širi kontekst Kafkine duhovnosti, njegovih etičko-društvenih uvjerenja i, posebno, antiautoritarizma - anarhističkog nadahnuća - zbog kojega je zalazio u godinama od 1909 - 1912. u anarhističke sredine Praga. Taj anarhistički Stimmung presijeca kao neka crvena vrpca cijelo njegovo djelo od Pisma ocu do Zamka. Ako se u prvom tekstu još i radi o osobnoj vlasti jednog tiranina: «Ti u mojim očima imaš zagonetni karakter, koji imaju tirani» (pismo nije nikad odposlano); tada se u dvama velikim nezavršenim romanima i u noveli iz 1914. godine, Kažnjenička kolonija, više radi o biro-kratskoj vlasti, anonimnoj, hijerarhijskoj, okrutnoj i dalekoj, koja preuzima oblik nekog stroja, nekakvog bezličnog mehanizma.

Kako se taj antiautoritarizam – egzistencijalni stav, Sitz im Leben, više nego politički izbor - ne bi mogao prenijeti na vjerski teren? On tada zauzima odbijajuće držanje pred svakom vlasti koja teži da se prikaže kao božanstvo i da nametne u svoje ime dogme, doktrine, zabrane. Nije osporavan toliko autoritet Boga koliko vjerskih institucija, svećenika i drugih čuvara Zakona. Kafkina vjera, zavisi u kojoj se mjeri može koristiti taj izraz, bila bi neka vrsta vjere slobode, u najjačem i najapsolutnijem smislu izraza, krivovjernog židovskog nadahnuća.

Ne treba tražiti izvore te vjerske senzibilnosti u dale-kim i tajnovitim ezoterijskim doktrinama - kao što je gnoseologija, koju su često navodili istraživači, a da nitko nije mogao pokazati da ju je Kafka poznavao - ali se prije mogu tražiti u tekstovima nekih njegovih najbližih praških židovskih prijatelja: Huga Bergmanna i Felixa Weltscha. Kafkin prijatelj iz djetinjstva i drug iz gimnazije Bergmann objavljuje, 1913. godine, u praškoj zbirci Vom Judentum (koju je Kafka poznavao jer se nalazila u njegovoj knjižnici), jedan esej pod naslovom Posvećivanje imena (Kiduš Hašem). Prema Henriju Bergmannu, ono što u židovstvu razlikuje ljudsko biće od predmeta je upravo sloboda, slobodna odluka, sposobnost oslobađanja od mreže uvjetovanja, niječni odgovor prisilama. Židovsko gledanje je da je ljudsko biće istovremeno stvorenje i stvoritelj. On je stvorenje samo onda kad to mora biti, kao stvar, pokrenuta nekom vanjskom silom; a stvoritelj kada se, oslabađajući se lanca tuđih nužnosti, slobodno uzvisi do etičkog djelo-vanja. «Kao moralno biće, ljudsko je biće svoj vlastiti tvorac (Selbstschopfer), kako nas jasno uči Talmud (Sanhedrin 99b). I evo - na jeziku Zohara (I, 9b, 10a) – zadatka ljudskog bića: ne biti više cisterna, jednostavna posuda za stranu vodu, nego postati izvor iz kojeg izvire vlastita voda.»

Što se tiče Weltscha, jednog od najbližih Kafkinih prijatelja od 1912. godine, u njegovoj knjizi Gnade und Freiheit (Milost i sloboda), iz 1920. godine, nalazimo slavljenje židovstva kao «religije slobode», koja vjeruje u metafizičku mogućnost, štoviše «magičnu», te posredovanja slobodne volje u svijetu. Prema Weltschu, u hebrejskoj tradiciji nalazimo također «vjeru milosti», ali to je «vjera slobode», koja prevladava u kabali i hasidizmu, sa svojim nastavcima također u njemačkoj misli (Schelling, Fichte) i u suvremenom židovstvu (Buber). Dok vjera u milost vodi u kvijetizam, vjera u slobodu vodi prema borbenosti i prema etici slobodnog djelovanja, koja ju procjenjuje kao takvu, neovisno o njezinom uspjehu ili propasti. U jednom pismu F. Weltschu, Kafka je pokazao vrlo veliko zanimanje za tu knjigu i, posebno, za njezino posljednje poglavlje naslovljeno «Schopferische Freiheit als religioses Prinzip » (Stvaralačka sloboda kao vjerski princip).

Razumije se samo po sebi da se Kafka nije nužno slagao sa svim idejama svojih prijatelja i da ne bismo mogli objasniti njegovu duhovnost s bilo čijim «utjecajem». Osim toga, njegov način izražavanja, nje-gova književnost, je nužno nesvedljiva na svu filozofiju, teologiju ili neku drugu vrstu teoretske rasprave. Nije nemoguće da ne postoji među radovima H. Bergmanna i F. Weltscha, s jedne strane, i nekih vjerski obojenih Kafkinih tekstova, s druge strane, stanovita bliskost, «prisnost». Slučaj Maxa Broda je drugačiji, jer je on daleko više sklon oklijevanju i eklektici od svoja dva prijatelja. On je u prvom redu pristalica uskog deter-minizma šopenhauerske vrste, on pristaje, istovremeno pod utjecajem i H. Bergmanna i F. Weltscha, uz vjeru slobode, čiji najuspješniji književni izraz je njegov roman Tyho Brahes Weg zu Gott (1915) - djelo autobiografskog nadahnuća, koje slavi slobodnu moć odluke ljudskog bića. Autor je knjigu posvetio Kafki. Međutim, nekoliko godina kasnije, poslije jedne osobne krize, Max Brod se udaljava od te djelatne koncepcije religije, koja je osnovana na ideji da sâm Bog ovisi o ljudskoj djelatnosti; da bi postao, u Heidentumu, Christentumu, Judentumu (1920) apologet jedne teo-logije božanskog milosti (Gnade) i ljudske nemoći. Koliko god se Kafka divio prvom djelu svog prijatelja, toliko je bio suzdržan prema drugom. U jednom pismu Maxu Brodu, od 7. kolovoza 1920, on kritizira njegovo predstavljanje poganstva, koje mu izgleda nepravedno: grčki vjerski svijet «je bio manje dubok od židovskog Zakona, ali možda demokratičniji (nije imao nikakvog vođu ni vjerskog osnivača), možda slobodniji (sadržavao je ono nešto, ne znam što…) ». Ono što mi izgleda važno u ovom odjeljku nije toliko pohvala - pomalo pro-vokativna - grčkom poganstvu, nego idealizirana slika jedne slobodne i «demokratske» vjere, bez vođa i autoriteta.

Ta kafkijanska «religija slobode» i njegova kritika vjerskih vlasti pronalaze svoj najčišći izraz u zbunjujućoj paraboli Pred Zakonom. Među mnogim školama tuma-čenja koje je tijekom proteklog stoljeća potakao ovaj tajanstveni i čaroban tekst, najumjesnija mi izgleda ona koja vidi u čuvaru Zakona predstavnika ne nedokučive božanske pravde – pred kojom se čovjek sa sela, kao Job, osjeća bespomoćno – nego prije predstavnika tog Weltordnunga (Svjetskog poretka) utemeljenog na laži o kojoj govori Jozef K. Prvi koji je čitao taj tekst bio je nitko drugi do vječni prijatelj, F. Weltsch, koji, vjeran svojoj filozofiji slobode, ističe u jednom članku objavljenom 1927. godine: čovjek sa sela je propao zato jer se nije htio uputiti prema Zakonu prolazeći kroz ta vrata bez dopuštenja.

Drugim riječima, čovjek sa sela je dopustio sebi da ga uplaše: nije sila ta koja ga sprječava u ulasku, nego strah, manjak samopouzdanja, licemjerna poslušnost vlasti, podložna pasivnost. Ako je izgubljen, to je zato «jer se on ne usudi donijeti vlastiti zakon, iznad kolektivnih tabua čijih je čuvar utjelovljenje tiranije». Po nekim mišljenjima, čuvar vrata je jedna supermoćna očinska slika, koja sprječava sina da uđe u vlastiti neovisni život. Duboki razlog zbog kojeg čovjek nije prešao granicu prema Zakonu i prema životu je strah, oklijevanje, nedostatak hrabrosti. Angst onoga koji moli dopuštenje za ulazak je točno ono što daje snagu čuvaru da mu prepriječi put.

Glede vjerske vlasti, svećenik – u stvari tamnički kapelan - koji, svojom prividno istinitom teološkom argumentacijom, pokušava opravdati držanje čuvara kao «ne istinito, nego nužno », ono predstavlja, prema mišljenju Hannah Arendt, «tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima, kao vjerovanje u nužnost za sebe samu, jer su birokrati u posljednjoj analizi dužnosnika nužnosti ». « Nužnost, na koju se poziva svećenik, dakle nije nužnost Zakona, nego zakona korumpiranog i pro-palog svijeta koji sprječavaju dostupnost istini. To je tumačenje, izgleda, jedino, koje bi se moglo povezati s protu-autoritarnim osjećajem, koji zrači, da tako kažemo iznutra, čitavim Kafkinim djelom.

Parabola Pred Zakonom se često, zbog njezinog stila i duha, uspoređivala s talmudskim tekstovima, midrašima, hagadama, ili pak s hasidskim pripovijestima. Mnogi su tumači inzistirali na sličnosti s jednom od hasidskih legendi Nahmana iz Braclava, koju je prenio Martin Buber u Die Gescichten des Rabbi Nachman (1906) a naslovljena je «Rabin i njegov jedini sin». Radi se o pripovijesti o jednom rabinu, čiji sin, vrlo nadaren mladić, žarko želi posjetiti jednog Cadika, koji živi na udaljenosti od nekoliko dana puta od njihovog sela. Otac, zakleti neprijatelj hasidizma, protivi se tom putovanju i nastoji svim mogućim argumentima i zaprekama spriječiti sina da izvrši naum. Napokon, očajan što ne može ostvariti svoju želju, sin umire, a otac, koji je sada pun kajanja i žalosti, poduzima puto-vanje prema velikom Cadiku. Naravno, možemo pretpostaviti da je Kafka, kao većina židovskih inte-lektualaca njemačke kulture njegova naraštaja, pročitao tu knjigu, ali izgleda mi nemoguće pronaći i najmanju bitnu sličnost između te legende i parabole Pred Zakonom, osim, formalno, vrlo općenite sličnosti: zapreke koje sprječavaju osobu da postigne svoj cilj, sve do smrti.

Umjesto toga, možemo biti samo zapanjeni začu-đujućom sličnosti - koju je nedavno iznio jedan njemački istraživač - između kafkijanske legende i jedne priče iz Midraša, Pesihta Rabbati, o penjanju Mojsija na nebo, za vrijeme njegova boravka na brdu Sinaj. Kad je stigao do nebeskih vrata, Mojsije vidi da mu put priječi jedan anđeo čuvar, Kemuel, i brani mu ulazak u prostor Najvišega. Bez oklijevanja prorok ga umlati i nastavi svoj put prema nebu. Uskoro se sukobljava s drugim, zatim i s trećim anđelom čuvarom, obojicom puno jačim od prvoga: drugi je šestotina puta veći od prvoga, ali se ne usuđuje približiti trećem, jer bi ga njegova vatra spalila. To nas podsjeća gotovo doslovno na čuvarovu tvrdnju u Kafkinom tekstu: «Treći je čuvar moćan, kao i ja sâm, ne mogu podnijeti pogled na njega. » U Midrašu, Mojsije napokon dolazi do Svemoćnog, koji mu pomaže pri prolazu pored anđela čuvara.

Ono što je zanimljivo, ako usporedimo dvije pripovijesti, je da sličnost postoji – štoviše, iako ne postoji nikakav dokaz da je Kafka poznavao taj Midraš - ali također i razlika: suprotno čovjeku sa sela, židovski prorok nije obeshrabren čuvarom na pragu i, zahvaljujući smjelom djelovanju, on sebi otvara put prema Zakonu.

Kafka nikad nije skrivao svoje divljenje za ljude koji imaju hrabrosti slijediti vlastiti put, prelazeći preko konvencionalnih zabrana. U jednom pismu E. Minzeu, iz studenog 1920. godine, nalazi se odjeljak koji nalikuje na tumačenje legende iz 1915. godine: pisac preporuča svojem prijatelju da pročita Memoare jednog socijalista od Lily Braun, jedne divne žene koja «je mnogo propatila zbog morala svoje klase (takav je moral na svaki način lažan, ali s druge strane počinje tama savjesti), ali ona je išla svojim putom boreći se kao anđeo ratnik. »Dok se čovjek sa sela pokorio lažnoj naredbi svijeta, zastrašen prijetnjom strašnih anđela čuvara Zakona, socijalistička je žena odbila lažni moral svoje klase (buržoazije) i usudila se poći naprijed, «bo-reći se kao anđeo ratnik.»

U vrijeme kad je pisao Proces, 1914-1915. (dakle i parabolu Pred Zakonom), Kafka otkriva knjigu L. Braun; on šalje jedan primjerak svojoj zaručnici Felice Bauer (u travnju 1915), a isto tako, nešto kasnije, i nekolicini prijatelja: «Nedavno sam poslao Memoare Maxu (Brodu), a uskoro ću ih darovati Ottli, ja ih dijelim lijevo i desno.» (pismo Felice od 11. rujna 1916). Zašto toliki polet? U mnogo pogleda, ideje te žene socijalistkinje su bliske «vjeri slobode» praškog pisca: «Sagradila sam polagano, skupljajući marljivo kamen po kamen, Crkvu moje religije. Kad sam vidjela svoje djelo završeno, preplavio me osjećaj sreće, i zauzela sam odlučan stav da ne prihvatim da mi itko nameće ikakvo uvjerenje koje nije moje vlastito.»

Slijedeći Shelleyjeve pouke - «Zar se upozorenje ‘Queen Mab’ ne odnosi na mene? ‘Ne boj se! Povedi rat protiv nadmoći i laži!’ i Nietzscheovo – ‘Slušaj samoga sebe!’», L. Braun osuđuje «podložnost, poniženje, prepuštanje sudbini i neposluh prema samome sebi, u korist poslušnosti nadređenima.» Napokon, ona suprot-stavlja «volju za djelovanjem » slobodnog bića «osje-ćaju rezignirane nemoći. »

Nikako se ne radi o tomu da se nameće bilo kakav «utjecaj» Memoara L. Braun na Kafku. Jednostavno, njegovo zanimanje i podrška knjizi svjedoče o simpatiji i bliskosti s osjećajima koje je izrazila ta žena za slobodni i nepodložni duh. Ova simpatija bljesnula je neočekivanim svjetlom, tekstom parabole iz 1915. godine. Dvoumljenje, strah/nepodložnost nasuprot čuvarima Zakona, pojavljuje se i u jednoj drugoj paraboli, O problemu zakona gdje se radi o narodu, kojim vlada mala skupina uzvišenih, koja čuva zakonske tajne i proglašava sebe iznad zakona. Zaključak je istovremeno paradoksalan i ironičan: «Stranka koja bi istovremeno, uz vjerovanje u Zakone, odbacila uzvišenost, ta stranka bi odmah imala sav narod iza sebe, ali ta stranka ne bi znala postojati i to iz jedinog razloga, što se nitko ne usuđuje odbaciti uzvišenost!»

Bilo bi zanimljivo napraviti paralelu između čovjeka sa sela i Jozefa K., junaka Procesa. Ovaj zadnji nije toliko pasivan kao prvi, ali u dva odlučujuća trenutka pripovijesti i on se prepušta strahu. Najprije je, u početku romana, u trenutku kad su ga uhitili, imao intuiciju da bi «jednostavno rješenje za sve to» bilo rugati se čuvarima, otvoriti «vrata slijedeće sobe i možda vrata predvorja » i tako stići na slobodu. Uznemiren mogućom reakcijom inspektora, on se rezignira «i čeka manje nesigurno rješenje, koje će prirodni tijek stvari nužno dovesti. » Dakle, taj rezultat «nužnog» od «prirodnog tijeka stvari», znamo kakav je: to je egzekucija nad Jozefom K. na kraju njegovog puta kroz labirinte sudskog postupka. To je drugi i posljednji trenutak rezignacije: radije nego da se suprotstavi svojim krvnicima, on se predaje «susretljivo» (Entgegenkomen) njihovom groznom zadatku i sve završava smrću «kao pas.»

«Pas» sačinjava kod Kafke jednu etičku kategoriju - ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno

podvrgava vlastima, bilo koje one bile. Trgovac Block, na koljenima pred odvjetnikom je tipični primjer: «To više nije bio klijent, to je bio odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se zavuče pod krevet i odozdol zalaje, kao iz neke pasje kućice, on bi to sa zadovoljstvom učinio». Sram koji je morao ostati u Jozefu K. (po-sljednja riječ iz Procesa) je upravo taj što je umro kao pas, podvrgavajući se susretljivo svojim krvnicima. Čovjek sa sela iz parabole nije jasno opisan kao pas, ali tu sliku snažno sugerira degradacija njegovog ponašanja: on više ne govori, on mrmlja; više se ne obraća čuvaru nego buhama na ovratniku njegove bunde.

Čuvar vrata, kao sudci iz Procesa, službenici iz Zamka ili zapovjednici Kažnjeničke kolonije u Kafkinim očima ne predstavljaju nipošto božanstvo (ili njegove sluge, anđele, tekliče itd.). Oni su točno predstavnici svijeta neslobode, neiskupljenja, nesnosnog svijeta odakle se Bog povukao. Nasuprot njihovoj samovoljnoj vlasti, tvrdoj i nepravednoj, jedini put prema spasu bio bi slijediti vlastiti individualni zakon, odbijajući podložnost i prelazeći zabranjene prepreke. Samo se tako može doći do božanskog Zakona, čiju svjetlost skrivaju vrata.

Dolazak Mesije izgleda da je izravno povezan, po Kafki, uz individualističku koncepciju religije, te «vjeru slobode». U jednom neobičnom aforizmu (datiranog 30. studenog 1917), on piše: «Mesija će doći onog trenutka kad najneobuzdaniji individualnizam bude moguć u vjeri (der zugelloseste Individualismus des Glaubens) – kad se ne bude mogao naći nitko da bi razorio tu mogućnost i nitko tko bi tolerirao to razaranje, to jest kad se grobovi otvore.» Taj začuđujući vjerski anarhizam – da upo-trijebimo koncept tako drag Gershomu Scholemu - prožima također jednu drugu mesijansku zabilješku (od 4. prosinca 1917): «Mesija će doći samo kad više ne bude potrebno, on će doći samo jedan dan poslije svog dolaska, ne će doći posljednji, nego posljednji od posljednjeg dana».

Ako usporedimo ta dva aforizma, možemo oblikovati slijedeću pretpostavku: za Kafku, mesijanska će otkupljenje biti djelo samih ljudskih bića, i to u trenutku kad, slijedeći svoj unutarnji zakon, uspiju srušiti vanjske prisile i autoritete; dolazak Mesije bila bi samo vjerska kazna za ljudsko samootkupljenje – ili bi ono barem bila priprava, preduvjet mesijanskog doba apsolutne slobode. Takvo mišljenje, naravno vrlo udaljeno od ortodoksnog židovstva, ima bliskosti s mišljenjima Bubera, Benja-mina ili Rosenzweiga, o dijalektici ljudske emancipacije i mesijanske objave.

Prema Martinu Buberu, na primjer, «središnja židov-ska teologumena, neoblikovana, nedogmatska, nego pozadinska i koheziji sa čitavom doktrinom i pro-roštvom, je vjerovanje u sudjelovanje ljudskog djelo-vanja u iskupiteljskom djelu svijeta.» Ljudskim se naraštajima dopušta jedna «kooperativna snaga», jedna djelatna mesijanska snaga (messianische Kraft). Što se tiče Franza Rozenzweiga, on ističe, u «Zvijezdi otkup-ljenja», činjenicu da «velika djela oslobođenja» nadah-nuta željom za slobodom, jednakošću i bratstvom, sačinjavaju «nužni uvjet» pojave Božjeg Kraljevstva».

Za shvaćanje Kafkine duhovnosti, onakve kakvu on iskazuje na paradoksalan, ali izvanredan način, u paraboli Pred Zakonom, trebalo bi također uzeti u obzir opći okvir «krize tradicije» srednjeeuropskog judaizma. G. Scholem nam otvara zanimljiv put pišući, povodom analiza koje je napravio Walter Benjamin o praškom piscu: «Benjamin je znao da se kod Kafke nalazi negativna teologija jednog židovstva koje je izgubilo pozitivni smisao Objave, ali koje nije izgubilo ništa od svoje snage». A taj jaki i negativni element, u čemu se on temelji ako ne u etičko-vjerskom odbijanju svijeta? Trebalo bi govoriti ne toliko o «sekularizaciji» u strogom smislu riječi, nego čini mi se, više o interiorizaciji vjerske etike. Kao što to ističe M. Weber u svojoj studiji o oblicima odbijanja religija svijeta, «što je vjera sistematičnija i interiorizirana u smislu jedne ‘etike uvjerenja’, napetost koju ona održava sa stvarnošću je dublja». Naprotiv, sve dok vjera ostaje obredna i zakonska, ta se napetost malo pokazuje.

Kod Kafke – kao i kod drugih židovskih intelektualaca Srednje Europe, udaljenih od obreda i zakona, ali unutar židovske vjerske kulture - odbijanje svijeta u ime neke «etike uvjerenja», apsolutne slobode, je oblik vjerske interiorizirane osjetljivosti.

Michael Löwy je objavio studiju o Walteru Benjaminu, a trenutno radi na djelu Franza Kafk








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:51

Franz Kafka

i slobodarski socijalizam

Samo se po sebi razumije da se Kafkino djelo ne može svesti na jednu političku doktrinu, kakva god ona bila. Kafka ne stvara govore, nego oblikuje pojedince i situacije, i u svojem djelu izražava mišljenja, stavove, atmosferu. Simbolički književni svijet nesvodljiv je na pojmovni svijet ideologija: književno djelo nije apstrakt-ni konceptualni sustav, na primjeru filozofskih ili poli-tičkih doktrina, nego je tvorevina jednog konkretno za-mišljenog svijeta osoba i stvari. Ipak, to ne sprječava da se istražuju prolazi, mostići, podzemni hodnici između njegovog antiautoritarnog duha, njegove slobodarske tankoćutnosti, njegovih simpatija za anarhizam s jedne strane i njegovih glavnih djela s druge strane. Ovi prolazi nam otvaraju povlašten pristup onome što bismo mogli nazvati unutrašnjim krajolikom Kafkinog djela. Kafkine socijalističke sklonosti pokazale su se vrlo brzo: prema mišljenju njegovog prijatelja iz mladosti i gimnazijskog druga Huga Bergmanna, čije se prijateljstvo malo ohla-dilo za vrijeme prve školske godine (1900 – 1901), jer su „njegov socijalizam i moj cionizam bili previše jaki“. O kakvom se socijalizmu radi?

Tri svjedočenja čeških suvremenika potvrđuju simpatiju koju je praški pisac imao za češke slobodarske socijaliste te njegovo sudjelovanje u nekim od njihovih aktivnosti. Početkom 30. godina XX stoljeća, tijekom njegovih istraživanja uoči uređivanja romana Stefan Rott (1931), Max Brod je skupio obavještenja od jednog od osnivača češkog anarhističkog pokreta, Mihala Kaha. Ona se tiču Kafkine nazočnost na sastancima kluba Klub Mladych slobodarske, antimilitarističke i antiklerikalne organizacije, koji su posjećivali mnogi češki pisci ( S. Neumann, Mares, Hašek). Skupivši ova obavještenja – koja su mu bila „potvrđena i s drugih strana„ – Brod piše u svojem romanu da je Kafka „često u ‘tišini’ prisus-tvovao sjednicama kružoka“. Mihalu Kahi je bio simpa-tičan i zvao ga je „Klidas“ što znači „tihi“, ili točnije prema češkom žargonu „div tišine“, a Max Brod nije nikad posumnjao u istinitost ovog svjedočanstva, koje će ponovno navoditi u svojoj biografiji o Kafki.

Drugo je svjedočanstvo pisca anarhista Mihala Maresa, koji je upoznao Kafku na ulici (stanovali su blizu jedan od drugoga). Prema Maresu - čiji je spis objavio Klaus Wagenbach 1958, - Kafka je na njegov poziv došao na jedan prosvjed protiv smaknuća Francisca Ferrera, španjolskog slobodarskog odgajatelja, u listopadu 1909. Tijekom godina 1910 – 12, sudjelovao je na anarhističkim predavanjima o slobodnoj ljubavi, o Pariškoj Komuni, o miru, protiv smaknuća pariškog militanta Liabeuf, koje su organizirali Klub Mladeži, udruženje „Vilem Körber“ (antiklerikalno i antimili-tarističko) i češki Anarhistički pokret. Također je u raznim prilikama platio po pet kruna jamčevine da se oslobodi njegov prijatelj iz tamnice. Mares uporno tvrdi, na sličan način kao i Kaha, na Kafkinoj šutljivosti: “Koliko ja znam, Kafka nije pripadao niti jednoj od ovih anarhističkih organizacija, ali je za njih gajio jake simpatije čovjeka osjetljivog i otvorenog za društvene probleme. Ipak, usprkos zanimanju koje je pokazivao za te sastanke (s obzirom na njegovu ustrajnost), nikad nije sudjelovao u diskusijama.“

Ovo će se zanimanje očitovati i u izboru čitanja – Zapisi jednog revolucionara od Kropotkina (dar samoga Maresa), isto tako i djela braće Reclus, Bakunjina i Jeana Gravea – te u njegovim osobnim simpatijama: “Sudbina anarhista Ravahola ili tragedija Emme Goldmann koja je objavila Mother Eart posebno su ga potresli…“. Ovo se svjedočanstvo pojavilo u jednim češkom časopisu 1946. u malo drugačijoj inačici, a da nije privuklo pozornost. Ali poslije, objava te inačice u dodatku jedne poznate knjige Klausa Wagenbacha o Kafkinoj mladosti (1958) – prvo djelo koje je otkrilo poveznice pisca s krugovima praških slobodara – proizvest će niz polemika koje će dovoditi u sumnju njezinu vjerodostojnost.

Treći je dokument Razgovori s Kafkom Gustava Januha, koji se pojavio u prvom izdanju 1951. i u drugom, značajno proširenom, 1968. Ovo svjedočanstvo, koje se poziva na razmjenu misli s praškim piscem posljednjih godina njegovog života (od 1920), navodi na to da je Kafka sačuvao simpatiju za slobodare. Ne samo da ocjenjuje češke anarhiste kao ljude „vrlo ljubazne i vesele“, toliko „ljubazne i prijateljski nastrojene da se smatrao obveznim vjerovati u svaku njihovu riječ“, nego političke i društvene misli koje iznosi tijekom tih razgovora ostaju vrlo obojane slobodarskom misli. Na primjer, njegova definicija kapitalizma kao „sustava odnosa ovisnosti“ u kojemu je “sve hijerarhizirano, sve je ulančeno” je tipično anarhistička, zbog njegovog ustrajanja na svojstvu autoritarnosti tog sustava – a ne na gospodarskom izrabljivanju kao što to kaže marksizam. Također njegov sumnjičav odnos prema organiziranom radničkom pokretu izgleda da je pod utjecajem slobodar-skog nepovjerenja prema strankama i političkim institu-cijama: iza radnika koji idu u koloni „već napreduju sekretari, birokrati, profesionalni političari, svi moderni sultani od kojih se neki pripravljaju za dolazak na vlast… Revolucija hlapi, ostaje onda samo talog nove bi-rokracije. Lanci izmučenog čovječanstva su u ministar-skoj iskaznici”.

Zadržano u njezinom drugom izdanju (1968), iznosi potpunu inačicu njegovih bilješki, koje su bile izgubljene poslije rata i pronađene kasnije. Januh donosi slijedeći razgovor s Kafkom: “Jeste li proučili Ravaholov život? Da! I ne samo Ravaholov, nego također i život raznih drugih anarhista. Bacio sam se na biografije i uronio u Godwinove, Proudhonove, Stirnerove, Bakunjinove, Kropotikinove, Tuckerove i Tolstojeve ideje; posjećivao sam razne skupine, bio nazočan sastancima, ukratko, u to sam uložio puno vremena i novca. Sudjelovao sam 1910. na sastancima koje su držali češki anarhisti u jednoj gostionici koja se zvala „Zum Kanonenkreuz“, u kojoj se sastajao krug anarhista nazvanih Kružok mladih… Na te sastanke puno puta pratio me je Max Brod, no oni mu se u stvari nisu previše sviđali, […] Prema mojemu mišljenju, radilo se o vrlo ozbiljnoj stvari. Išao sam Ravaholovim tragom. On me odveo zatim do Ericha Mühsama, pa do Arthura Holitschera i do bečkog anarhiste Rudolfa Grosmana. Svi su nastojali ostvariti ljudsku sreću bez Božje milosti. Razumio sam ih. Ipak, […] nisam mogao dugo nastaviti hodati uz njih”.

Prema vrlo raširenim mišljenjima komentatora, ova druga inačica je manje vjerojatna od prve, naročito zbog svog tajanstvenog porijekla (bilješke izgubljene pa promađene). Potrebno je nadodati, u ovom posebnom slučaju koji nas zanima, jednu očitu grešku: Max Brod, prema njegovu vlastitu priznanju ne samo da nije nikad pratio svog prijatelja na sastanke kluba anarhista, nego nije ništa znao o njegovom sudjelovanju u aktivnostima praških slobodaraca. Hipoteza na koju navode ovi dokumenti – Kafkino zanimanje anarhističke ideje - potvrđena je iz nekih napomena u njegovim intimnim spisima.

Na primjer, u njegovom dnevniku nalazimo ovakav kategorički imperativ: “Ne zaboravi Kropotkina!“, a u jednom pismu Maxu Brodu u studenom 1917. iskazuje svoje oduševljenje za jedan projekt časopisa (List borbe protiv volje moćnika) kojeg je predložio frojdijanski anarhist Otto Gross. Ne treba zaboravti slobodarski duh koji je izgleda nadahnuo neke od njegovih izjava; na primjer, malena zajedljiva primjedba koju je jednog dana rekao Maxu Brodu, a odnosila se na njegovo radno mjesto, Ured za socijalno osiguranje (gdje su dolazili radnici žrtve nesreća tražiti svoja prava): “Kako su ponizni ovi ljudi… Dolaze moliti. Umjesto da zauzmu zgradu napadom i sve unište, oni dolaze moliti".

Vrlo je vjerojatno da ova različita tumačenja – naro-čito dva posljednja - sadržavaju netočnosti i pretjeri-vanja. Klaus Wagenbach i sam priznaje (povodom Maresa) da su „neki detalji možda lažni“ ili barem „pretjerani“. Na isti način, prema Maxu Brodu, Mares, kao i mnogi drugi svjedoci koji su poznavali Kafku, „nastoji pretjerivati“, naročito glede raširenosti njegovih prijateljskih veza s piscem. Glede Januša, ako prva verzija njegovih sjećanja daje dojam „autentičnosti i vjerodostojnosti“, jer ona „donose jasne znakove stila kojim se Kafka izražavao“, druga inačica mu izgleda puno manje dostojna povjerenja.

Ali, jedna je stvar utvrditi kontradikcije ili pretjeri-vanja u ovim dokumentima, a druga je stvar cjelokupno ih odbiti, označavajući kao „čistu legendu“ obavijesti o vezama između Kafke i čeških anarhista. To je stajalište nekih specijalista, među kojima su Eduard Goldstücker, Hartmut Binder, Ritchie Robertson i Ernest Pawel – prvi od njih je češki komunistički književni kritičar, a ostala trojica su autori Kafkinih biografija kojima se ne može nijekati vrijednost. Njihovo nastojanje da prikažu anar-hističku epizodu u Kafkinu životu zaslužuje da bude raspravljeno do u detalje, u toj mjeri u kojoj ono ima očite političke implikacije. Prema mišljenju E. Gold-stückera – jako poznat zbog svojih nastojanja s ciljem da „rehabilitiraju“ Kafku u Čehoslovačkoj 60. godina XX. stoljeća – sjećanja Maresa, koje je ponovno objavio Wagenbach, „pripadaju kraljevstvu fikcije“. Njegov središnji argument je da nije shvatljivo da bi revo-lucionari, anarho–komunisti primili na svojim sastan-cima „jednog čovjeka kojeg nisu poznavali“ i koji je, štoviše, uvijek šutio (prema Kahi i Maresu).

Dakle, ono što izgleda čudno je da Goldstücker zabo-ravlja da Kafka nije bio netko „nepoznat“, nego, napro-tiv, da su ga osobno poznavala dva glavna organizatora tih sastanaka: Mihal Kaha i Mihal Mares (a isto tako i drugi sudionici, kao Rudolf Illovy, njegov stari prijatelj iz gimnazije). Ipak – na pomalo proturječan način s onim što je rečeno ranije – Goldstücker završava tako da dopušta da je Kafka sudjelovao u anrhističkim djelova-njima, tvrdeći jednostavno da to sudjelovanje nije tra-jalo nekoliko godina, kao što tvrdi Mares, nego je njegova nazočnost bila ograničena na „nekoliko sas-tanaka“. Budući da sâm Mares izričito navodi samo pet sastanaka, ne vidi se dobro iz kojeg razloga Goldstücker kategorički odbija također i njegovo svjedočenje. Hartmut Binder, autor jedne vrlo detaljne i eruditske Kafkine biografije, je taj koji razvija na vrlo energičan način tezu prema kojoj su veze između Kafke i praških anarhističkih krugova „legenda“ koja pripada „kraljev-stvu mašte“. Klausa Wagenbacha su optužili da je koris-tio izvore „koji su bili u skladu s njegovom ideologijom“ (Kaha, Mares i Januš), ali kojim “manjka vjerodostojnost ili su još i namjerne krivotvorine".

Prvi problem s ovakovom vrstom rasuđivanja je slijedeći: zašto se tri svjedočenja koja se smatraju „malo vjerodostojnima“ poklapaju s tvrdnjom o vezama između Kafke i slobodarskih socijalista? Zašto ne pronalazimo „tobožnja“ svjedočanstva o čestom sudjelovanju Kafke na cionističkim, komunističkim ili socijaldemokratskim sastancima? Teško je razumjeti – osim ako ćemo zamis-liti jednu anrhističku urotu – zašto bi postojale jedino „krivotvorine“ točno u tom pravcu. Ali, proučimo izbliže Binderove argumente – žučljiva rasprava protiv Wagen-bacha nije pošteđena „ideoloških“ motiva.

Prema njegovu mišljenju, jednostavna činjenica da je Brod saznao za te navodne aktivnosti samo nekoliko godina nakon Kafkine smrti, i to od strane Mihala Kahe, starog člana ovoga anarhističkog pokreta […] svjedoči protiv vjerodostojnosti te informacije. Zato je “gotovo nezamislivo da Brod, koji je u tom razdoblju išao na dva putovanja za praznike s Kafkom i s kojim se svako-dnevno susretao […] mogao ne biti upoznat sa zanima-njem svog najboljeg prijatelja za anarhistički pokret”. Dakle, ako je to „ gotovo nezamislivo“ (utvrdimo ipak da izraz „ gotovo“ ostavlja tračak sumnje), kako to da je glavni zainteresirani, to jest sâm Max Brod, smatrao tu informaciju kao potpuno pouzdanu, jer ju je uporabio također i u romanu Stefan Rott kao i u biografiji svojega prijatelja? Ista stvar važi za jedno drugo Binderovo obrazloženje: “slušati u zadimljenoj pivnici političke razgovore jedne skupine koja je djelovala izvan zakona… ta je situacija nezamisliva za Kafkinu osob-nost“. Pa ipak, ova situacija nije bila nipošto čudna u očima Maxa Broda, koji je ipak poznavao nešto od Kafkine osobnosti. Bilo kako bilo, ništa u Kafkinom djelu ne daje nam naslutiti da je on imao tako prazno-vjerno štovanje za legalnost!

Da bi se jednom zauvijek pokušao osloboditi svjedočenja Mihala Maresa, Binder se uporno poziva na jedno Kafkino pismo Mileni, u kojemu Maresa opisuje kao „nekog kojega je sreo na ulici“. On razvija slijedeće razmišljanje: Kafka izričito podcrtava da je njegov odnos s Maresom samo jedan od onih Gassenbekanntschaft (znanac s ulice). Ovo je najjasniji pokazatelj da Kafka nije nikad sudjelovao na nekom anarhističkom sastan-ku". Najmanje što se može reći je da između premise i zaključka postoji jedan očiti non sequitur! Sve ono što se može izvući iz Kafkinog pisma Mileni je da je Mares u svojemu svjedočenju iz 1946. vjerojatno pretjerao prijateljske veze između sebe i Kafke, ali nema nikakvog proturječja u njihovim sporednim odnosima i Kafkinom sudjelovanju na anarhističkim sastancima gdje se na-lazio, između ostalih, i mladi Mares.

Premda se njihovo poznanstvo ograničavalo na susrete na ulici (Kafkina kuća je bila blizu mjesta gdje je Mares radio), to ne bi spriječilo Maresa da mu doda letke i pozive za sastanke i manifestacije, da potvrdi njegovu prisutnost u nekim od njegovih aktivnosti i također da mu oda štovanje, kad je prigoda, s jednim primjerkom Kropotkinove knjige. Mares posjeduje, kao materijalni dokaz svojih veza s Kafkom, jednu poštansku dopisnicu koju mu je poslao pisac s nadnevkom od 9. prosinca 1910. On tvrdi – ali tu je tvrdnju nemoguće provjeriti – da je primio više pisama od svog prijatelja „koja su nestala za vrijeme mnogobrojnih pretresa u mojoj kući u tom razdoblju“. Binder daje na znanje postojanje tog dokumenta, ali polazeći od činjenice da je dopisnica bila adresirana na „Josepha Maresa“ (a ne na Mihala) i misli da ima nov dokaz „izmišljanja“ svjedočanstva: bilo bi potpuno nevjerojatno da godinu dana nakon što je upoznao Maresa i sudjelovao zajedno s njim na raznim večernjim sijelima Kluba Mladih, Kafka „ne zna njegovo ime“. Dakle, taj argument ne vrijedi iz jednog jedno-stavnog razloga: prema njemačkim izdavačima dopisi-vanja između Kafke i Milene, pravo ime Maresa nije bilo Mihal nego…Joseph.

Glede Januša, ako Binder odbacuje kao čistu izmišljo-tinu verziju iz 1968. njegovih sjećanja, izviješće o anar-histima iz 1951. izgleda mu da „može biti utemeljeno na pravom sjećanju“. Ali, nastoji ga svesti na nešto bezna-čajno, pretvarajući ga na pasus spomenut u pismu Mileni: poznanstvo „na ulici“ pjesnika Mihala Maresa. Dakle, u razgovoru koji prenosi Januš govori se o „anarhistima“ u množini, „tako ljubaznim i prijaznim“, što pretpostavlja da je Mares daleko od toga da bude tek slobodarski borac kojeg susreće Kafka. Zajedno s disku-sijom Hartmuta Bindera u ovom naumu ostaje mučan dojam odlučnog i sustavnog pokušaja – koji od svake travke radi snop – uklanjanja iz Kafkinog lika crne mrlje koja bi bila – sa stanovišta konzervativne politike – nje-govo sudjelovanje na sastancima koje su organizirali praški slobodari.

Nekoliko godina poslije, u svojoj biografiji o Kafki – djelu vrijednom pozornosti - Ernst Pawel brani na očit način iste Binderove teze: radi se o tomu „da se pokopa jedan od velikih mitova“ vezanih uz Kafkinu osobu, to jest „legenda o Kafki kao urotniku u krilu češke anar-hističke skupine Klub Mladih“. Ovu legendu dugujemo „plodnim sjećanjima bivšeg anarhista M. Maresa koji u svojim sjećanjima, pomalo fantastičnim a objavljenim 1946, opisuje Kafku kao prijatelja i druga koji je sudjelovao na sastancima i u anarhističkim manifes-tacijama“. „Maresova pripovijest, koju je kasnije i Januš iskitio, nalazi se u raznim biografijama o Kafki, koje nam ga prikazuju kao mladog urotnika i kao suputnika češkog slobodarskog pokreta. Ova pripovijest je, dakle, potpuno smetnula s uma sve što znamo o njegovu životu, o njegovim prijateljima i o njegovu karakteru. Vrlo malo vjerojatan kao urotnik, kako bi on mogao, i čak i htio, skrivati svoj angažman bliskim prijateljima koje je viđao svaki dan? ".

„Legendu“ je utoliko lakše opovrgnuti ako ne odgo-vara ni jednom od izvora koji su u pitanju: niti Kaha (Pawel ga ne spominje), niti Mares ili Januš – a još manje Wagenbach – nisu nikada mislili da je Kafka bio „urotnik u krilu anarhističke skupine“. Mares izričito ustraje na činjenici da Kafka nije bio član nikakve orga-nizacije. Osim toga, ne radi se o „zavjeri“ nego o sudje-lovanju na sastancima koji su bili, u najvećem broju slu-čajeva, otvoreni za javnost. Glede „skrivanja od bliskih prijatelja“, to jest Maxa Broda, već smo pokazali uzalud-nost tog argumenta. Ernst Pawel nam daje jedan dodatni razlog kao potvrdu svoje teze: „nepojmljivo„ je da je „netko tko je imao gotovo položaj službenika“ izbjegao pozornosti policijskih doušnika. Dakle, dokumenti pra-ške policije „ne sadrže niti najmanju aluziju na Kafku“. Primjedba je zanimljiva, ali odsutstvo jednog imena u arhivama policije nije nikad bio po sebi dovoljan dokaz nesudjelovanja. Osim toga, malo je vjerojatno da policija raspolaže imenima svih onih koji su prisustvovali javnim sastancima koje su organizirali razni anarhistički klu-bovi: ona se zanimala za „agitatore“, za vođe tih društa-va, radije nego za osobe koje su bile prisutne u tišini…

Ipak, Pawel se razlikuje od Bindera svojom sprem-nosti da prizna vrijednost činjenica koje su sugerirane ovim svjedočanstvima u jednoj ublaženoj verziji: “Istina je puno prozaičnija. Kafka je stvarno poznavao Maresa […] i bez sumnje je mogao biti prisutan na javnim sas-tancima ili na manifestacijama, u ulozi zainteresiranog promatrača. Njegove socijalističke sklonosti su potvrdili Bergmann i Brod […]. U godinama koje su slijedile, izgleda da se interesirao za filozofski i nenasilni anar-hizam Kropotkina i Alexandra Herzena".

Nismo puno udaljeni od Wagenbachovih zaključaka… Istražimo sada gledište Ritchija Robertsona, autora značajne studije o životu i djelu praškog židovskog pisca. Prema njegovu mišljenju, informacije koje su dali Kaha i Mares moraju se „gledati sa skepticizmom“. Njegovi su glavni argumenti u toj stvari preuzeti od Goldstückera i od Bindera: kako se može dogoditi da bi jedna skupina, koja se sastaje tajno, mogla primiti u svoj krug jednog tihog posjetitelja „koji je, zato jer su malo znali o njemu, mogao biti špijun“? Kako je moguće da Brod nije znao ništa o sudjelovanju svog prijatelja tim sastancima? Kakvu važnost možemo dati Maresovom svjedočanstvu, smatrajući ga da je bio tek Kafkin Gas-senbekanntschaft? Ukratko, „zbog svih ovih razloga, prisutstvo na anarhističkim sastancima izgleda da je upravo obična legenda”. Beskorisno je vraćati se na te prigovore, za koje sam već prije pokazao da su od male vrijednosti. Ono što je potpuno novo i zanimljivo u Ro-bertsonovoj knjizi je pokušaj predlaganja alternativnog tumačenja Kafkinih političkih ideja, koje ne bi bile, po njemu, niti socijalističke, niti anarhističke, nego roman-tičarske. Onakav antikapitalistički romantizam koji ne bi bio ni na desnoj ni na lijevoj strani. Dakle, ako je roman-tičarski antikapitalizam zajednička matica nekom obliku konzervativnih i revolucionarnih misli - i na taj se način izdiže iznad tradicionalne podjele na desno i lijevo - to nipošto ne smeta samim piscima romantizma da se svr-staju jasno na jedan ili drugi kraj takve vizije svijeta: reakcionarnom i revolucionarnom romantizmu.

Zapravo, anarhizam, slobodarski socijalizam, anarho-sindikalizam paradigmatski su primjer „lijevog roman-tičarskog antikapitalizma“. Kao posljedicu toga, defini-rati Kafkinu misao kao romantičarsku - što mi izgleda potpuno prikladno – ne znači u stvari da nije „ljevi-čarska“, konkretno sklona romantičarskom socijalizmu sa slobodarskom težnjom. Kao kod svih romantičara, njegova kritika suvremene civilizacije je mješavina nos-talgije za prošlošću, predstavljene u njegovim očima jidiš kulturom židovskih zajednica Istočne Europe. S značajnom intuicijom, André Breton je pisao: “Iako vre-menski usklađena, (Kafkina misao) simbolično okreće unatrag kazaljke sata na praškoj sinagogi". Zanimanje za anarhističku epizodu u Kafkinoj biografiji (1909 – 1912), jest u tomu što nam ona nudi jedan od ključeva koji rasvjetljavaju čitanje njegova djela – posebno djela napisana nakon 1912. Kažem, jedan od ključeva, jer draž ovog djela dolazi također iz njegovog osobito više-značnog karaktera, nesvodljivog na jednoznačno tuma-čenje. Slobodarsko ćudoređe se izražava u različitim situacijama koje su u srcu njegovih glavnih literarnih tekstova, ali iznad svega u radikalno kritičnom načinu u kojem je opsesivno i zastrašujuće lice neslobode: auto-ritet. Kao što je dobro rekao André Breton, „nijedno djelo se ne bori toliko protiv prihvaćanja jednog vrhov-nog principa, stranog onome koji misli".

Jedna antiautoritarnost slobodarskog nadahnuća pro-vlači se kroz čitavo Kafkino romaneskno djelo u kretanju od „depersonalizacije“ i rastućeg otuđenja: od očevog i osobnog autoriteta prema admistrativnom i anonimnom autoritetu. Još jednom, ne radi se o bilo kakvoj političkoj doktrini, nego o stanju duše i o jednoj kritičkoj senzi-bilnosti – čije je glavno oružje ironija, humorizam, onaj crni humor koji je, prema Andreu Bretonu „uzvišena pobuna duha“. Ovo stajalište ima intimne i osobne kori-jene u njegovom odnosu s ocem. Despotski autoritet pater familiasa je za pisca sâm arhetip političke tiranije. U svojem Pismu ocu iz 1919. godine Kafka se sjeća: “Poprimili ste u mojim očima zagonetni karakter koji imaju tirani čije se pravo ne temelji na razmišljanju nego na njihovoj osobi”. Suočen s brutalnim ponašanjem, nepravednim i samovoljnim prema zaposlenicima svojeg oca, osjećao se solidaran s žrtvama: “To mi je učinilo dućan nepodnošljivim, previše me je podsjećao na vlas-titu situaciju u odnosu na tebe… i zato sam neizbježno stajao na stranu osoblja…”.

Glavna svojstva autoritarizma u Kafkinim djelima su: 1) samovolja: odluke su nametnute odozgo, bez ikakvog opravdanja – moralnog, razumnog, ljudskog – često postavljajući neumjerene i apsurdne zahtjeve prema žrtvi; 2) nepravda: krivnja se smatra – krivo, kao očita, koja se podrazumijeva sama od sebe, bez nužnosti dokaza i kazne su potpuno prevelike „krivnji“ (nepostojeća ili banalna). U svojem prvom važnom djelu, Osuda, iz 1912, Kafka postavlja u prizor jedino očinski autoritet; i to je, također, jedno od njegovih rijetkih djela u kojem se junak (Georg Bendemann) podvrgava potpuno i bez otpora na samovoljnu osudu: naređenje koje je otac dao samovoljno svojem sinu, da se baci u rijeku! Uspoređujući ovu pripovijest s Procesom, Milan Kundera primjećuje: “Sličnost između dvije op-tužbe, krivnje i egzekucije odaju stalnost koja povezuje bliski obiteljski „totalitarizam“ s onim velikih Kafkinih vizija". U njegovim dvama velikim romanima Procesu i Zamku radi se ,naprotiv, o „totalitarnoj“ moći, savršeno anonimnoj i nevidljivoj.

Roman Amerika, iz 1913–14, sačinjava u tom smislu nešto između ta dva romana: samovoljne su osobe ponekad očinske figure (otac Karla Rossmanna i stric Jacob), ponekad su visoki rukovoditelji Hotela (Šef osoblja i Portir). I ovi posljednji imaju izgled osobne tiranije, kojem se pridružuje birokratska hladnoća s pojedinačnim, kukavnim i okrutnim despotizmom. Simbol ove kažnjavajuće samovolje izvire već iz prve stranice knjige: demistifikacija američke demokracije, predstavljene slavnim kipom Slobode na ulazu u newyoršku luku, gdje Kafka zamjenjuje u njegovoj ruci baklju sabljom… U jednom svijetu bez pravde, gole snage, samovoljna moć neograničeno kraljuje. Simpatije junaka su na strani žrtava tog društva: kao što je vozač automobila u prvom poglavlju primjer „patnje siro-mašnog čovjeka podčinjenog moćnima“, ili Terezine majke, gurnute u samoubojstvo zbog gladi i siromaštva. Pronalazi prijatelje i saveznike među siromašnima: samu Terezu, studenta, stanovnike pučke četvrti koji ga odbijaju predati policiji – jer, piše Kafka u jednom komentaru koji puno otkriva: “radnici nisu na strani autoriteta".

S gledišta onoga što nas zanima, veliki preokret u Kafkinom djelu je pripovijest U kažnjeničkoj koloniji, napisana malo poslije Amerike. Malo je tekstova u svjetskoj književnosti koji prikazuju lice autoriteta tako nepravednim i zločinačkim. Ne radi se o moći pojedinca – Zapovjednici (stari i novi) igraju drugorazrednu ulogu u pripovijesti – nego o jednom bezličnom mehanizmu. Okvir pripovijesti je kolonijalizam… francuski. Službe-nici i zapovjednici kolonije su Francuzi, dok su skromni vojnici, istovarivači u luci, žrtve koje moraju biti osuđene su „domoroci“ koji „ne razumiju ni riječi francuskog“. Jednog „domorodačkog“ vojnika su časnici osudili na smrt, a njihova je pravna doktrina sažeta u malo riječi, samovolja: “Krivnju nikad ne treba stavljati u sumnju!“ Njegova egzekucija se mora izvesti jednim strojem za mučenje, koji polagano piše na njegovom tijelu s iglama koje ga probadaju: „Poštuj svoje nadre-đene“. Središnji lik pripovijesti nije putnik koji gleda događaje s nijemim neprijateljstvom, niti zatvorenik koji uopće ne reagira, niti časnik koji vodi egzekuciju, niti Zapovjednik kolonije. To je sâm Stroj. Čitava se pripo-vijest vrti oko tog zlokobnog stroja (Aparat), koji izgleda da je sve više svrha sam sebi, prema rečima časnika koji vrlo detaljno za vreme njegovog delovanja daje obja-šnjenja putniku. Aparat nije tu da kazni čovjeka, nego je upravo čovjek taj koji je tu zbog Aparata, da bi ga opskrbio tijelom na kojem on može pisati svoje estetsko remek–djelo, svoj krvavi natpis ukrašen „mnogim iza-branim pjesmama i uljepšanjima“. I sâm je časnik samo sluga Stroja i na kraju se i sâm žrtvuje tom nezasitnom Molohu.

Na kakav konkretan „Stroj moći“, na kakav „Aparat samovolje“, kojemu su žrtvovali živote, je mislio Kafka? Pripovijest U kažnjeničkoj koloniji napisana je u listo-padu 1914, tri mjeseca poslije izbijanja Prvog svjetskog rata…U Procesu i u Zamku ponovno nalazimo samo-volju kao hijerarhizirani „aparat“, apstraktan, bezličan: birokrati, koliko je god njihov karakter kukavan i bru-talan ili prljav, oni su samo zupčanici tog stroja. Kao što oštroumno primjećuje Walter Benjamin, Kafka piše s gledišta „modernog građanina koji zna da je izručen jednom birokratskom nedostupnom aparatu čiji rad kontroliraju instance koje ostaju u sjeni također i svojim izvršnim organima, najviše zbog onih kojima on manipulira”.

Kafkino djelo je u isto vrijeme duboko ukorijenjeno u praško okružje – kako to primjećuje André Breton, „ujedinjuje sve ljepote, i čarolije Praga – i savšeno univerzalno. Suprotno od onoga što se često misli, njegova dva velika romana nisu kritika stare carske austro-ugarske Države, nego državnog aparata ukoliko je i moderniji: njegov anonimni bezlični karakter što se tiče otuđenog birokratskog aparata, „postvarenog”, autonom-nog, preobraženog na kraju u sebe samog. Jedan od-omak iz Zamka posebno razjašnjava takvo gledište: on je malo remek-djelo crnog humora u kojem gradonačelnik sela opisuje službeni aparat kao jedan samostalan stroj koji izgleda radi „za sebe sama“: “Reklo bi se da administrativni organizam ne podnosi napetost, nervozu koja je trajala godinama zbog iste stvari, možda nedo-stojne po svojoj prirodi, tako da i ona sama može izreći kaznu bez pomoći funkcionara". Ova duboka intuicija o birokratskom stroju kao slijepom zupčaniku u kojem odnosi među pojedincima postaju stvar, neovisan pred-met, je jedan od modernijih, aktualnijih, lucidnijih vidova Kafkina djela. Slobodarsko nadahnuće inspisano je u srcu Kafkinih romana, koji govori o Državi – bilo da je u obliku „administracije“ ili „pravde“ – kao o sustavu bezličnog nadzora koji gnječi, guši ili ubija pojedince. Taj je jedan tjeskoban, mračan, nerazumljiv svijet, u ko-jem kraljuje nesloboda.

Često se Proces prikazivao kao proročansko djelo: autor je predvidio svojom vizionarskom maštom pravo-suđe totalitarnih država, nacističke ili staljinističke procese. Bertold Brecht, pristaša SSSR-a, osvrnuo se, u jednom razgovoru s Walterom Benjaminom, na Kafku 1934. (prije procesa u Moskvi): “Kafka ima samo jedan problem, a to je organizacija. Ono što ga je zgrabilo je strah pred Državom, mravinjakom, pred načinom na koji se sami ljudi otuđuju kroz oblike njihovog zajedničkog života. I predvidjeo je razne oblike te otuđenosti, kao na primjer metode GPU-a“. Ne dovodeći u sumnju prikladnost ovoga poštivanja pronicljivosti praškoga pisca, treba se ipak podsjetiti da Kafka ne opisuje u svojim romanima države „izuzetke“: jedna od naj-važnijih misli – čije je srodstvo s anarhizmom očito – koju njegovo djelo sugerira, je otuđena i ugnjetavalačka priroda „normalne“ Države, zakonite i ustavne. Već od prvih redaka Procesa rečeno je jasno: “K. je živio u jednoj Državi prava (Rechtstaat), svuda je vladao mir, svi su zakoni bili na snazi, tko se dakle usudio napasti ga u njegovoj kući?".

Kao i njegovi praški prijatelji anarhisti, izgleda da je smatrao svaki oblik Države, Državu kao takvu, kao samovoljnu hijerarhiju koja ukida slobodu. Država i njezino pravosuđe su također, zbog svoje same prirode, lažni sustavi. Ništa to ne ocrtava bolje od razgovora, u Procesu, između K. i opata povodom tumačenja para-bole o čuvaru zakona. Za opata, „sumnjati u čuvarovo dostojanstvo bilo bi sumnjati u Zakon“ – klasičan argument svih predstavnika reda. K. nadodaje da ako se prihvati to mišljenje „treba vjerovati sve ono što kaže čuvar“, što mu izgleda nemoguće: “Ne, kaže opat, nismo obvezni vjerovati da je istina sve što kaže, dovoljno je da se zadrži nužno. Žalosno mišljenje, kaže K., ono će podignuti laž na visinu svjetskog pravila“. Kao što vrlo točno primjećuje Hannah Arendt u svojem članku o Kafki, razgovor s opatom otkriva „tajnu teologiju i intimno vjerovanje birokratima kao vjerovanje u nužnost po sebi, s obzirom na to da su birokrati u posljednjoj analizi službenici nužnosti“.

Napokon, Država i Suci manje upravljaju vršenjem pravde koliko lovom na žrtve. U jednoj slici, koja se može usporediti s onom iz romana Amerika kada mijenja baklju sa sabljom na Kipu Slobode, u Procesu vidimo sliku slikara Titorellija koja – pretpostavlja se - da predstavlja božicu Pravde, ali kada je djelo dobro osvijetljeno, božica Pravde se pretvara u božicu Lova. Birokratska i pravosudna hijerarhija čine jednu ogromnu organizaciju koja prema Jozefu K., žrtvi u Procesu,“ ne samo da koristi potkupljive čuvare, inspektore i glupave istražne suce … nego još i drži čitavu sudsku vlast na visokom položaju s njihovom neizbježnom pratnjom slugu, pisara, žandara i drugih pomoćnika, možda čak i krvnike, ne povlačeći se pred riječju“. Drugim riječima: autoritet Države ubija. Joseph K. će se susresti s krvni-cima u posljednjem poglavlju knjige, kada ga dva službenika ubijaju „kao psa“. „Pas“ sačinjava za Kafku etičku kategoriju – ako ne i metafizičku: tako je opisan onaj tko se servilno podčinjava autoritetima, bilo koji da su oni. Trgovac Block na koljenima kraj nogu odvjetnika je tipični primjer: “Sada nije više bio klijent, bio je odvjetnikov pas. Da mu je ovaj naredio da se uvuče pod krevet puzeći i lajući, kao iz dna neke jazbine, napravio bi to sa zadovoljstvom“. Sram koji mora proživjeti Joseph K. (posljednje riječi Procesa) je onaj da je umro „kao pas“, podčinjavajući se bez otpora svojim krvni-cima. Isti je slučaj s zatvorenikom iz pripovijesti U kažnjeničkoj koloniji koji niti ne pokušava pobjeći i ponaša se s „pasjom“ podložnošću (hündisch).

Mladi Karl Rossmann, u romanu Amerika, je primjer nekoga tko se pokušava – a da nikad ne uspije – odu-prijeti „autoritetima“. U njegovim očima postaju psi samo oni „koji to hoće biti“. Odbijanje da se podčini i da puzi kao pas pojavljuje se tako kao prvi korak prema hodanju uspravno, prema slobodi. Ali Kafkini romani nemaju „junake“, niti buduće utopije: ono o čemu se radi je da se pokaže s ironijom i lucidnosti licemjerno lice naše epohe. Nije slučajno ako je riječ „kafkijanski“ ušla u govorni jezik: ona pokazuje jedan vid društvene stvarnosti koje sociologija ili politička znanost nastoje ignorirati, ali kojeg je Kafkina slobodarska osjećajnost zadivljujuće uspjela uhvatiti: tlačiteljska i apsurdna priroda birokratske more, neprovidnost, neprobojni i nerazumljivi karakter pravila državne hijerarhije, tako kako su oni bili življeni odozdo i izvana – suprotno društvenoj znanosti koja se ograničila općenito istraži-vati birokratski stroj „iznutra“ ili u odnosu s onima „ odozgo“ (Država, autoriteti, institucije): njegov „djelo-tvorni“ ili „nedjelotvorni“, „racionalni“ ili „unaprijed racionalan“ karakter.

Društvena znanost još nije proučila koncept za taj „tlačiteljski efekt“ birokratskog otuđenog sustava, koji sačinjava bez sumnje jedan od najkarakterističnijih fenomena modernog društva, kojeg svakodnevno proživljavaju milijuni muškaraca i žena. Čekajući, ova bitna dimenzija društvene stvarnosti nastavit će biti opisivana pozivajući se na Kafkino djelo.

___

Michael Löwy je voditelj istraživanja u CNRS (Pariz) i nastavnik na Visokoj školi društvenih znanosti. Autor je mnogobrojnih djela prevedenih na više od dvadeset jezika, upravo je objavio studiju o Walteru Benjaminu. Predaje na temu «O konceptu povijesti» i trenutno radi na djelu Franza Kafke.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:51

Nedovršenost

".. Stoga u vremenu u kojemu nam je dano biti nisu potrebni ni strah niti hrabrost.
Treba nam neustrašivost, neustrašivost o kojoj je Kafka zapisao:

"Strah (Furcht) je nesreća, ali ni hrabrost (Mut) nije sreća, nego neustrašivost
(Furchtlosigkeit: odsustvo straha), ne hrabrost, koja možda još i više hoće, nego
snaga (u mom su razredu bila samo dva hrabra Židova i obojica su se ustrijelili još
u gimnaziji ili kratko vrijeme nakon toga), dakle ne hrabrost, nego neustrašivost,
smirena, otvorena pogleda, koja sve podnosi"”.

(iz Dnevnika)








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 28 Feb - 12:52

Kafka - Lemer


KAFKA

Žerar Žorž Lemer

Napisana sa strašću i nesumnjivom upućenošću, ova biografija izvanrednog pisca
može biti čitana i kao znalački uvod u Kafkino pisanje. Komponovana i tematski i
hronološki, uverljiva, životopisno verodostojna, opisom života, ocrtavanem dilema
i oklevanja, ona nam dočarava ne samo portret pisca nego i unutrašnji tlocrt
njegovog dela. Uključujući u biografsku građu i elemente monografskog proučavanja,
Žerar-Žorž Lemer nam je podario korisnu knjigu.

Ne samo da više možemo znati o Kafkinom životu nego je i sam Kafka takoreći živ
pred nama, svakako dočaran kakav bi mogao biti. Zbog toga ste, štaviše, ma i da
ništa ne znate o Kafki i njegovom književnom delu, kadri da ovu knjigu volite, i
volećete je. Podsticaće vas da još više saznate kako o njenom subjektu tako i onome
što je sam Kafka pisao.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Pon 2 Mar - 9:39

U borbi tebe i svijeta, uvijek stani na stranu svijeta.
Franz Kafka
Svaka revolucija ispari i iza sebe ostavi samo šljam nove birokratije.
Franz Kafka
Ko god zadrži sposobnost da vidi ljepotu nikada neće ostariti.
Franz Kafka
Prvi znak početka razumijevanja je želja za umiranjem.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Čet 12 Mar - 18:53

[*]Staze nastaju hodanjem.

[*]Mladost je srećna, jer je sposobna da vidi lepotu. A svako ko ima sposobnost da vidi lepotu, ne može da ostari.

[*]Strasnim verovanjem u nešto što ne postoji, mi to stvaramo. Ne postoji samo ono što se nedovoljno želi.

[*]Kada je čovek sam, uvek je u lošem društvu.









Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sre 18 Mar - 18:39

Na to je jedan rekao: "Zašto se branite? Kad biste
sledili metafore, tada biste vi sami postali metafora
i već time slobodni od dnevnih muka."
Drugi je rekao: "Kladim se da je i to metafora."
Prvi je rekao: "Dobio si."
Drugi je rekao: "Ali nažalost samo u metafori."
Prvi je rekao: "Ne, u stvarnosti; u metafori si izgubio."

O metaforama, Kafka








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 26466

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sre 1 Apr - 16:26

PRESUDA



Bilo je to jedne nedelje pre podne u jeku proleća. Georg Bendeman, mlad trgovac, sedeo je u svojoj privatnoj sobi na prvom spratu jedne od onih niskih, lako građenih kuća, koje su se u dugom nizu protezale pored reke, razlikujući se gotovo jedino visinom i bojom. Upravo je dovršio pismo jednom prijatelju iz mladosti koji se nalazio u inostranstvu; sa sporošću čoveka koji se igra presavio ga je i stavio u koverat, pa je onda, oslonjen laktovima na pisaći sto, pogledao kroz prozor na reku, most i uzvišice na drugoj obali, sa njihovim slabim zelenilom.

Razmišljao je o tome kako je taj prijatelj, nezadovoljan svojim napredovanjem kod kuće, još pre više godina prosto pobegao u Rusiju. Sad je vodio u Petrogradu radnju, koja je isprva pokazivala lepe uspehe, ali se već odavno, reklo bi se, nalazila u zastoju, kako se prijatelj žalio prilikom svojih sve ređih poseta. Tako se on nekorisno satirao u tuđini, brada stranog izgleda je veoma loše pokrivala njegovo lice poznato iz detinjstva, lice čija žućkasta boja kao da je ukazivala na neku bolest koja se razvija. Po njegovim rečima nije imao prave veze sa tamošnjom kolonijom svojih zemljaka, ali ni gotovo nikakvog društvenog dodira sa domaćim porodicma, tako je živeo pomiren sa tim da će konačno ostati neženja.

Šta da se piše takvom čoveku, koji je očigledno zalutao, i koga je moguće sažaljevati, ali mu se ne može pomoći. Treba li mu možda savetovati da se vrati kući, da svoj život nastavi ovde, da obnovi sve stare prijateljske veze –– za šta, odista, nisu postojale nikakve smetnje –– i da se u pogledu svega ostalog osloni na pomoć prijatelja? Ali to ne bi značilo ništa drugo nego mu u isti mah reći –– utoliko uvredljivije ukoliko bi bilo obazrivije –– da su njegovi dosadašnji pokušaji propali, da treba da ih se najzad okani, da se mora vratiti i dozvoliti da svi sa čuđenjem zijaju u njega kao u konačnog povratnika, da samo njegovi prijatelji nešto razumeju, a da je on matoro dete, i da samo ima da sluša prijatelje, koji su ostali kod kuće i imali uspeha.I zatim, gde je izvesnost da će sve to mučenje, koje mu se mora prirediti, imati neke svrhe? Možda se neće postići čak ni to da se on uopšte dovede kući –– ta sam je rekao da ne shvata više prilike u svom zavičaju –– te bi tako, uprkos svemu, ostao u tuđini, ogorčen zbog saveta i još više otuđen od svojih prijatelja. Ali ako bi se zbilja odazvao savetu i ako bi se ovde –– razume se, ne namerno ali zahvaljujući činjenicama –– našao potišten, ako se ne bi snašao među svojim prijateljima, ali ni bez njih, ako bi patio od posramljenosti i ako tad zaista ne bi imao više ni zavičaja ni prijatelja, zar onda ne bi za njega bilo mnogo bolje da ostane u tuđini onakav kakav je? Zar se pri takvim okolnostima može pomišljati da bi on ovde doista napredovao?

Iz tih razloga nije bilo moguće — ako je čovek uopšte želeo da i dalje s njim održava vezu preko pisama –– slati mu neka stvarna saopštenja, kakva se bez strepnje mogu slati čak i najdaljim poznanicima. Njegov prijatelj već više od tri godine nije bio u zavičaju, i to je vrlo oskudno objašnjavao nesigurnošću političkih prilika u Rusiji, koje, kako je iz toga izlazilo, nisu dopuštale da neki mali poslovni čovek bude odsutan makar i najkraće vreme, dok su stotine hiljada Rusa mirno šetale po svetu. Tokom tih triju godina se, međutim, upravo za Georga mnogo šta promenilo. Za smrt Georgove majke (što se desilo otprilike pre dve godine, otkada je Georg živeo u zajedničkom domaćinstvu sa svojim starim ocem) prijatelj je, doduše, još saznao i izrazio mu u pismu saučešće, suvim tonom, koji je mogao poticati samo otuda što tuga zbog takvog događaja postaje u tuđini sasvim nezamisliva. Georg je, pak, otada sa većom odlučnošću prionuo i na svoj posao i na sve drugo. Možda ga je za majčina života otac ometao u stvarnoj samostalnoj delatnosti time štoje zahtevao da se u poslu sluša samo njegovo mišljenje, možda je otac posle majčine smrti, iako je i dalje učestvovao u poslu postao uzdržljiviji, možda su — a to je čak bilo i sasvim verovatno — srećni slučajevi igrali mnogo važniju ulogu, ali, bilo kako bilo, radnja se za te dve godine sasvim neočekivano razvila, morali su da udvostruče broj osoblja, obrt se upetostručio, dalji napredak je nesumnjivo predstojao.

Prijatelj, mađutim, nije ni slutio o toj promeni. Ranije, poslednji put možda u onom pismu u kojem je izjavio saučešće, on se trudio da Georga nagovori da se iseli u Rusiju i opširno je opisivao izglede koji u Petrogradu postoje upravo za Georgovu branšu. Te brojke su se gubile u poređenju s obimom koji je Georgov posao sada stekao. Georg, međutim, nije osećao želju da prijatelju piše o svojim poslovnim uspesima, a kad bi to učinio sad, naknadno, to bi zaista bilo neobično.

Zato se Georg ograničio na to da prijatelju uvek piše samo o beznačajnim događajima, onako kako se oni bez reda gomilaju u sećanju kad čovek razmišlja u tihi nedeljni dan. Želeo je jedino da ne naruši predstavu koju je u ovom dugom međuvremenu prijatelj morao steći o zavičajnom gradu i na koju se navikao. Tako se Georgu desilo da je svog prijatelja tri puta, u tri pisma koja je delio poduži vremenski razmak, obavestio o veridbi nekog nevažnog čoveka s nekom istom tako nevažnom devojkom, sve dok se prijatelj, sasvim protiv Georgove namere, nije naposletku počeo zanimati za taj značajni događaj.

Georg mu je, međutim, o tako nečem pisao mnogo radije nego što bi mu priznao da se on sam pre mesec dana verio sa izvesnom gospođicom Fridom Brandenfeld, devojkom iz imućne porodice. On je često sa verenicom razgovarao o tom svom prijatelju i o neobičnom odnosu koji je između njih vladao u prepisci. "On, dakle, uopšte neće doći na našu svadbu", rekla je ona, "a ja, svakako, imam pravo da upoznam sve tvoje prijatelje." "Ne želim da ga uznemiravam", odgovorio je Georg; "shvati me dobro, on bi verovatno došao, bar ja verujem u to, ali osećao bi se kao da je prisiljen i oštećen, možda bi mi zavideo, i otputovao bi natrag sam, svakako nezadovoljan i nesposoban da se tog nezadovoljstva ikada oslobodi. Sâm — znaš li ti šta to znači?" "Dobro, zar on za našu svadbu ne može saznati nekim drugim putem?" "To ja ne mogu da sprečim, razume se, ali nije baš verovatno kad se uzme u obzir njegov način života." "Kad imaš takve prijatelje, Georg, nije uopšte trebalo da se veriš." "Da, to je naša zajednička krivica; ali ni sad ne bih želeo da je drukčije." I kad je ona onda, brzo dišući pod njegovim poljupcima, još izgovorila: "Zapravo, to me ipak vređa", on pomisli kako, zbilja, nije zazorno da prijatelju piše o svemu. 'Ja sam takav i takvog ima da me primi', rekao je u sebi, 'ja ne mogu od sebe izdeljati čoveka koji bi za prijateljstvo s njim bio možda podesniji od mene.'

I odista, on je u dugom pismu, koje je pisao tog nedeljnog prepodneva, sledećim rečima obavestio prijatelja o svojoj veridbi: "Najlepšu novost sam sačuvao za kraj. Verio sam se sa izvesnom gospođicom Fridom Brandenfeld, devojkom iz imućne porodice, koja se ovde nastanila tek prilično vremena posle Tvog odlaska, usled čega teško da je poznaješ. Pružiće se još koja prilika da Ti dam podrobnija obaveštenja o svojoj verenici; za danas neka Ti bude dovoljno to da sam veoma srećan i da se u našem međusobnom odnosu nešto izmenilo samo utoliko što ćeš odsad u meni umesto sasvim običnog prijatelja imati srećnog prijatelja. Sem toga, u mojoj verenici, koja Te srdačno pozdravlja, i koja će Ti sledećom prilikom i sama pisati, steći ćeš iskrenu prijateljicu, što za jednog neženju nije sasvim bez značaja. Znam da Te mnogo šta zadržava da nas posetiš, ali zar ne bi baš moje venčanje predstavljalo pravu priliku da jednom pređeš preko svih smetnji? Ali, kako bilo da bilo, postupi bez ikakvih obzira, i samo onako kako Ti nađeš za shodno."

S tim pismom u ruci Georg je dugo, okrenut licem prozoru, sedeo za svojim pisaćim stolom. Jednom poznaniku, koji ga je u prolasku pozdravio sa ulice, jedva da je, odsutno se smešeći, i odvratio pozdrav.

Najzad je stavio pismo u džep, izišao iz sobe, i kroz mali hodnik prešao u sobu svoga oca, u kojoj nije bio već mesecima. Nije za to ni postojala potreba, jer on se sa ocem stalno viđao u radnji, a ručali su u isto vreme u jednom restoranu; uveče su, doduše, jeli na raznim stranama, po svom nahođenju, ali bi zatim — kad Georg ne bi, što se najčešće dešavalo, bio sa svojim prijateljima ili kad ne bi, kao sada, posećivao svoju verenicu — većinom sedeli još neko vreme, svaki sa svojim novinama, u zajedničkoj dnevnoj sobi. Georg se začudi koliko je očeva soba mračna, čak i ovoga sunčanog prepodneva. Toliku je senku, znači, bacao visoki zid koji se dizao iza uskog dvorišta. Otac je sedeo blizu prozora u uglu koji je bio okićen raznim uspomenama na pokojnu majku, i čitao je novine, držeći ih postrance ispred očiju, čime se trudio da doskoči izvesnoj slabosti svog vida. Na stolu su ležali ostaci doručka, od kojeg kao da nije bilo mnogo pojedeno.

"Ah, Georg!" reče otac i odmah mu pođe u susret. Njegova teška domaća haljina otvarala se dok je išao, i peševi su lepršali oko njega. — 'Moj otac je još ljudina', pomisli Georg.
"Pa ovde je nepodnošljivo mračno", reče tada.
"Mračno je, upravu si", odgovori otac.
"I prozor si zatvorio?"
"Više volim tako."
"Pa napolju je sasvim toplo", reče Georg, kao da dopunjuje ono što je pre toga rekao, i sede.

Otac skloni posuđe od doručka i stavi ga na jedan kredenac.

"Hteo sam, zapravo, samo da ti kažem", produži Georg, koji je sasvim izgubljeno pratio očima stračeve pokrete, "da, evo, ipak šaljem u Petrograd obaveštenje o svojoj veridbi." Pri tom malo izvuče pismo iz džepa i pusti ga da opet klizne unutra.
"U Petrograd?" upita otac.
"Pa, svome prijatelju", reče Georg i potrudi se da uhvati očev pogled. — 'U radnji je', pomisli on, 'sasvim drukčiji nego ovde, ovako razuzuren i s rukama skrštenim na grudima.'
"A, da. Tvom prijatelju", reče otac sa naglaskom.
"Tebi je poznato, oče, da sam najpre hteo da pred njim prećutim svoju veridbu. Iz obzira, ni iz kojeg drugog razloga. Ti i sam znaš, on je težak čovek. Rekao sam sebi: On, svakako, može sa druge strane saznati za moju veridbu — ja to ne mogu sprečiti — mada je to jedva verovatno kad se uzme u ozbir njegov usamljenički način života, ali od mene lično on to neće saznati."
"A sad si se predomislio?" upita otac i stavi velike novine na prozorsku dasku, a preko njih naočare, koje pokri šakom.
"Da, sad sam se predomislio. Ako mi je on pravi prijatelj, rekao sam sebi, onda će moja srećna veridba i za njega predstavljati sreću. I stoga nisam više oklevao da ga obavestim o njoj. Ipak, hteo sam da ti to kažem pre nego što bacim pismo u sanduče."
"Georg", reče otac i razvuče bezuba usta, "slušaj me! Ti si zbog toga došao k meni, da bi se posavetovao sa mnom. To je, bez sumnje, lepo od tebe. Ali to ništa ne znači, još manje nego ništa, ako mi sada ne kažeš celu istinu. Ne želim da pokrećem pitanja kojima ovde nije mesto. Posle smrti naše drage majke desile su se neke ružne stvari. Možda će i za njih doći vreme, i to možda ranije nego što mislimo. U radnji mi ponešto izmiče; možda se poneke stvari skrivaju od mene — ja sad uopšte ne želim da iznosim pretpostavku kako se od mene nešto skriva; tek, nisam više dovoljno snažan, pamćenje mi popušta, nemam više oči da vidim sve mnogobrojne pojedinosti. To je, prvo, prirodan razvitak, a drugo, mene je smrt naše majčice mnogo više utukla nego tebe. — Ali pošto smo se zadržali baš na ovom predmetu, na ovom pismu, molim te, Georg, ne obmanjuj me. To je sitnica, ne vredi ni mrve, pa me stoga, nemoj obmanjivati. Imaš li ti zbilja tog prijatelja u Petrogradu?"

Georg zbunjeno ustade. "Ostavimo moje prijatelje. Hiljadu prijatelja mi neće zameniti oca. Znaš šta ja mislim? Ti se ne čuvaš dovoljno. Ali starost zahteva svoje. Ti si mi u radnji neophodan, to je tebi vrlo dobro poznato, ali ako radnja ugrožava tvoje zdravlje, ja ću je još sutra zatvoriti zauvek. Ne može dalje tako. Moraćemo zavesti nov način života za tebe. I to iz temelja nov. Ti sediš ovde u mraku, a u dnevnoj sobi bi imao lepu svetlost. Tek štrpneš nešto od doručka, umesto da se valjano okrepiš. Sediš kraj zatvorenog prozora, a vazduh bi ti toliko prijao. Ne, oče! Dovešću lekara, i postupićemo po njegovim uputstvima. Promenićemo sobe, ti ćeš preći u dnevnu sobu, a ja ovamo. To za tebe neće predstavljati nikakvu promenu, sve će stvari takođe biti prenete. Ali za sve to ima vremena, a sad prilegni malo; tebi je bezuslovno potreban odmor. Hajde, pomoći ću ti da se svučeš; umem to, videćeš. Ili bi želeo da odmah pređeš u prednju sobu, pa da privremeno legneš u moju postelju? To bi, uostalom bilo vrlo pametno."

Georg je stajao tik uz oca, kojem je glava, obrasla čekinjavom belom kosom, bila klonula na grudi.

"Georg", reče otac tiho, ne pomičući se.

Georg odmah kleče pored oca, zagleda se u umorno očevo lice i vide kako ga njegove zenice, neprirodno velike, netremice posmatraju iz uglova očiju.

"Ti nemaš prijatelja u Petrogradu. Ti si uvek bio šaljivčina, pa ni mene nisi poštedeo. Otkuda da baš tamo imaš prijatelja! To nikako ne mogu da verujem."
"Pa, priseti se, oče", reče Georg, podiže starca sa stolice, pa mu, pošto se sad ipak videlo da je on slab na nogama, poče svlačiti domaću haljinu. "Evo još malo pa će tri godine kako nas je moj prijatelj posetio. Još se sećam da ga nisi naročito mario. Bar dvaput sam ti rekao da on nije tu, iako je upravo sedeo u mojoj sobi. Ja sam potpuno shvatao zašto mu ti nisi naklonjen, jer moj prijatelj je na svoju ruku. Ali kasnije si ipak sasvim lepo razgovarao s njim. Ja sam se onda još onoliko ponosio što si ga slušao, klimao glavom i zapitkivao. Ako razmisliš, moraš se setiti. On je onda pričao neverovatne priče o ruskoj revoluciji. Na primer, kako je na poslovnom putu u Kijev, prilikom nereda, video na jednom balkonu sveštenika koji je širom rasekao dlan u obliku krsta, digao krvavu ruku i obratio se gomili. Pa, ti si to i sam prepričavao ovda-onda."

Za to vreme je Georgu pošlo za rukom da oca opet posadi na njegovo mesto i da mu pažljivo svuče dugački triko, koji je nosio preko platnenih gaća, i čarape. Kad je ugledao ne naročito čisto rublje, stao je prekorevati sebe što je zanemario oca. Zacelo je bila i njegova dužnost da vodi računa kad otac treba da promeni rublje. On sa svojom verenicom još nije izričito govorio o tome kako će urediti očevu budućnost, jer su prećutno pretpostavljali da će otac ostati sam u starom stanu. Ali sad se naprečac i najodlučnije rešio da oca povede u svoje buduće domaćinstvo. Čak se gotovo činilo, kad se pažljivije razmotri, da bi nega koja bi onde bila ukazana ocu mogla doći suviše kasno.

Na rukama je odneo oca u postelju. Obuzelo ga je neko užasno osećanje kad je, prelazeći tih nekoliko koraka prema postelji, primetio da se otac igra njegovim lancem od sata, koji mu je visio preko grudi. Nije ga mogao odmah položiti u postelju, toliko se čvrsto bio uhvatio za taj lanac.

Ali čim ga je smestio u postelju, sve je, reklo bi se, opet bilo kako treba. Otac se sam pokrio i potom je još sasvim navukao pokrivač preko ramena. Podigao je pogled prema Georgu, nimalo neljubazno.

"Zar ne, sećaš ga se?" upita Georg i klimnu mu glavom kao da ga podstiče.
"Jesam li sada dobro pokriven?" upita otac kao da nije mogao sam videti da li su mu noge pokrivene kako valja.
"Dakle, sviđa ti se u postelji", reče Georg i ututka pokrivač oko njega.
"Jesam li dobro pokriven?" upita otac još jednom, a kao da je s naročitom pažnjom očekivao odgovor.
"Ništa ne brini, dobro si pokriven."
"Ne!" uzviknu otac tako da se njegov odgovor sudari s pitanjem, zbaci pokrivač s tolikom snagom da se za trenutak sav raširio u letu, uspravi se i stade u postelju. Samo se jednom rukom lako pridržavao za tavanicu. "Hteo si da me pokriješ, znam ja to, čedo moje, ali još nisam pokriven. Pa makar ovo bila i poslednja snaga, dovoljno je za tebe, i odveć je za tebe. Jeste, ja poznajem tvog prijatelja. On bi bio sin kojem bi se moje srce radovalo. Zato si ga ti i varao tokom svih ovih godina. Zašto bi inače? Zar ti misliš da ja nisam plakao zbog njega? Zato se ti i zatvaraš u svoju kancelariju — neka niko ne smeta, šef je zaposlen — samo da bi mogao pisati svoja gadna pisamca u Rusiju. Ali oca, srećom, ne treba niko da uči kako će prozreti sina. I kad si, najzad, poverovao da si ga potčinio, toliko potčinio da bi mogao spustiti zadnjicu na njega a on da se ne pomakne, ti si se, moj gospodine sine, rešio na ženidbu!"

Georg podiže oči ka stravičnom očevom liku. Prijatelj iz Petrograda, koji je ocu sad najednom tako dobro poznat, obuzeo ga je kao nikad dotle. Video ga je izgubljena u prostranoj Rusiji. Video ga je na vratima prazne, opljačkane radnje. Još je jedva stajao među polupanim rafovima, među razderanom robom i gasnim svetiljkama koje su padale. Zašto je morao da otputuje toliko daleko!

"Ali pogledaj mene!" uzviknu otac, i Georg jurnu, gotovo rasejano, prema postelji, da bi sve pojmio, ali zastade na pola puta.
"Zato što je dizala suknje", poče otac da gudi, "zato što je ovako dizala suknje, ta odvratna guska", i on, da bi to prikazao, toliko zadiže košulju da mu se na bedru pokazao ožiljak iz rata, "zato što je dizala suknje ovako i ovako, ti si se prišljamčio uz nju, i da bi se bez smetnje mogao zadovoljavati njome, oskrnavio si uspomenu na našu majku, izdao si prijatelja i strpao oca u krevet da se ne bi mogao maći. Ali može li se on micati ili ne može?" I stade, ne pridržavajući se više, i poče izbacivati noge. Blistao je od unutrašnjeg prosvetljenja.

Georg je stajao u jednom uglu, što je mogao dalje od oca. Poodavno se bio čvrsto rešio da sve posmatra potpuno tačno, kako ne bi bio iznenađen nekim zaobilaznim putem, otpozadi, odozgo. Sad se ponovo setio odavno zaboravljene odluke i opet ju je zaboravio, kao kad se kratak konac prodene kroz ušice igle.

"Ali, evo, prijatelj ipak nije izdan!" uzviknu otac, a to je potvrđivao i njegov kažiprst koji se njihao tamo-amo. "Ja sam bio njegov zastupnik ovde na licu mesta."
"Komedijaš!" uzviknu Georg ne uzdržavši se, ali smesta uvide koliko je to štetno, pa se — ukočenih očiju — ujede za jezik, samo odveć kasno, tako da se presamitio od bola.
"Jeste, tačno je da sam igrao komediju! Komedija! Tačna reč! Kakva je druga uteha ostala starom ocu otkako je obudoveo? Reci — i za trenutak dok mi odgovaraš budi još moj živi sin — šta sam drugo mogao da radim, u svojoj zabačenoj sobi, progonjen nevernim osobljem, ostareo do srži? A moj sin je likujući hodao po svetu, sklapao poslove koje sam ja pripremao, tumbao se od zadovoljstva i prolazio pored svoga oca sa zatvorenim licem poštena čoveka! Zar ti veruješ da te ja nisam voleo, ja, od koga si ti proistekao?"

'Sad će se nagnuti napred', pomisli Georg; 'kad bi pao i smrskao se!' Ta mu je reč šištala kroz glavu.

Otac se naže napred, ali ne pade. Pošto se Georg ne približi, kako je otac očekivao, on se opet uspravi.

"Ostani gde si, nisi mi potreban! Ti misliš kako u tebi još ima snage da mi priđeš, i da se uzdržavaš samo zato što tako hoćeš. Nemoj se obmanjivati! Ja sam još onaj koji je mnogo jači. Da sam sâm, možda bih morao ustuknuti, ali ispalo je da mi je majka dala svoju snagu, s tvojim prijateljem sam se sjajno udružio, tvoje mušterije držim ovde u džepu!"

'Čak i na košulji ima džepove', reče Georg u sebi i učini mu se da ga tom primedbom može onemogućiti pred celim svetom. Samo za trenutak je to pomislio, jer stalno je sve zaboravljao.

"Samo uhvati svoju verenicu pod ruku i pođi mi u susret! Oduvaću je od tebe, a nećeš ni znati kako!"

Georg načini grimasu kao da ne veruje u to. Otac samo klimnu glavom prema uglu u kom je Georg stajao, potkrepljujući istinitost onoga što je rekao.

"Što sam se zabavljao danas kad si došao i upitao treba li da pišeš prijatelju o veridbi. Pa on sve zna, glupi dečače, pa on sve zna! Ja sam mu pisao, jer si zaboravio da mi oduzmeš pribor za pisanje. Zato on već godinama ne dolazi, njemu je sve poznato sto puta bolje nego tebi, i on levom rukom gužva tvoja pisma, nepročitana, dok u desnoj drži moja pisma i čita ih!"

Od oduševljenja je vitlao rukom više glave. "Njemu je sve hiljadu puta bolje poznato!" vikao je.

"Deset hiljada puta!" reče Georg, da bi ismejao oca, ali te reči mu već u ustima dobiše smrtno ozbiljan prizvuk.
"Ja već godinama čekam da mi dođeš s tim pitanjem! Misliš li da mene zanima nešto drugo? Misliš li da čitam novine? Evo, pogledaj!" i dobaci Georgu novine, koje su odnekud dospele u postelju. Neke stare novine, sa zaglavljem koje je Georgu bilo već sasvim nepoznato."
"Koliko si oklevao dok nisi postao zreo! Majka je morala umreti, nije mogla dočekati taj radosni dan, prijatelj propada u svojoj Rusiji, već pre tri godine bio je žut i za bacanje, a ja — vidiš i sam kako je sa mnom. Za tako nešto ti imaš oči!"
"Motrio si, znači, na mene!" uzviknu Georg.

Otac sažaljivo reče uzgred: "To si verovatno hteo ranije da kažeš. Sad je to sasvim neprikladno."
I produži glasnije: "Sad znaš, dakle, šta je još postojalo osim tebe, dosad si znao samo za sebe! Nevino dete, to si ti istinski bio, ali još istinskije si bio paklen čovek! — I zato znaj: osuđujem te sada na smrt davljenjem!"

Georg oseti da je izgnan iz sobe; u ušima mu je još brujao tresak s kojim se otac iza njegovih leđa sručio na postelju. Na stepenicama, niz koje je pohitao kao niz glatku kosu površinu, naleteo je na služavku, koja je upravo pošla gore da raspremi sobe posle spavanja. "Isuse!" uzviknu ona i sakri keceljom lice, ali on je već bio odjurio. Izleteo je kroz kapiju, nešto ga je vuklo preko kolovoza ka vodi. Začas je ščepao ogradu mosta, kao gladan čovek hranu. Hitnuo se preko ograde — izvrstan gimnastičar, koji je u mladim godinama bio ponos svojih roditelja. Još se držao, rukama koje su gubile snagu, kroz šipke na ogradi ugledao je jedan autobus, koji će s lakoćom zaglušiti njegov pad, tiho je uzviknuo: "Dragi roditelji, ja sam vas, ipak, uvek voleo", pa se pustio i pao.

U tom trenutku je preko mosta strujao upravo beskonačan saobraćaj.
Prevod: Branimir Živojinović








Ono na šta se fokusiramo raste, a ono što ignorišemo nestaje.
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 26466

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sre 1 Apr - 16:29

Franc Kafka, Iznenadna šetnja


  Kad čovek uveče kao da se konačno odlučio da ostane kod kuće, kad navuče domaću haljinu i kad posle večere sedne za sto, kraj svetiljke, i uzme da se bavi onim poslom ili onom igrom posle čijeg dovršetka po navici odlazi na spavanje, kad je napolju ružno vreme, usled čega ostajanje kod kuće biva razumljivo samo po sebi, i kad čovek, mada je toliko vremena već proveo pritajen za stolom da bi izlaženje moralo prouzrokovati opšte čuđenje, i mada je sad stepenište već mračno, a kapija zaključana, - kad čovek onda uprkos svemu tome ustane, obuzet iznenadnom nelagodnošću, kad promeni kaput i za tili čas se pojavi obučen za ulicu, i kad izjavi da mora izaći pa to, posle kratkog pozdrava, i učini, s utiskom da je za sobom ostavio više ili manje ljutnje, već prema brzini s kojom zatvara vrata stana, kad se nađe na ulici, s udovima koji izuzetnom pokretljivošću odgovaraju na ovu već neočekivanu slobodu koja im je pala u deo, kad čovek, zahvaljujući ovoj jednoj odluci, oseti da je u njemu sabrana svekolika sposobnost za donošenje odluka, kada, pridajući tome značaj veći od uobičajenog, uvidi da se u njemu nalazi zapravo više snage nego potrebe da lako izazove i podnese čak i najbržu promenu, i kad tako korača niz dugačke ulice-onda je taj čovek za to veće potpuno izašao iz kruga svoje porodice, koja se gubi u nesuštasvenosti, dok se sam čovek, potpuno čvrst, crn od oštre omeđenosti, lupajući se po bokovima, uzdiže put svoga istinskog obličja.


Sve se to još pojačava kad u taj pozni večernji čas čovek poseti nekog prijatelja da bi video kako mu je.








Ono na šta se fokusiramo raste, a ono što ignorišemo nestaje.
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:25

Don Kihotova nesreća nije njegova imaginacija, nego Sančo Pansa.


Stepenice koje nisu istrošene koracima su sa njihove tačke gledišta samo nešto dosadno napravljeno od drveta.


Knjiga mora biti poput sjekire za smrznuta mora unutar nas samih.


Zlo je sve ono što skreće pažnju.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:27

Ako bih postojao vječno, kako ću postojati sutra?









Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:41

“Samo sečem tu između redaka svog pisma, pod sjajem tvojih očiju, na dahu s tvojih usana kao kroz prekrasan, srećan dan.”

Franc Kafka








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:43


Odlomak iz knjige "Pismo ocu"- Franc Kafka


5.februar 1918.


Nije to lenjost, ni zla volja, ni nespretnost-mada ima pomalo od svega toga, jer "gamad se izleze ni iz cega"- sto cini da mi nista ne polazi za rukom, ako se uopste moze govoriti o neuspehu, ni porodicni zivot, ni neprijateljstvo, ni brak, ni posao, ni knjizevnost- vec je u pitanju nedostatak tla, vazduha, zapovesti. Njih da stvorim, moj je zadatak, no ne kako bih, recimo, potom mogao da nadoknadim propusteno, vec da ne bih nista propustio, jer je zadatak skoro sasvim drugaciji. To je cak najiskonskiji zadatak, ili je barem njegov odsjaj, kao kad pri usponu na vrh u proredjenom vazduhu covek moze iznenada da stupi u sjaj dalekog sunca. To nije ni izniman zadatak; on je zasigurno vec vise puta postavljen. Ono, da li u takvom obimu, ne znam. Koliko mi je poznato, sa sobom nisam doneo nijednu pretpostavku zivota, vec samo opstu ljudsku slabost. Njome sam se- u tom pogledu je ona dzinovska snaga- energicno prihvatio negativnih aspekata svog vremena, koje mi je veoma blisko i protiv koga nemam pravo da se borim, nego da ga u izvesnom smislu zastupam. Nisam imao nikakav nasledjeni udeo ni u najneznatnijem pozitivnom ni u krajnje negativnom aspektu koji je preobrce u nesto pozitivno. Nisam, kao Kjerkjegor, uveden u zivot, doduse, vec onemocalom rukom hriscanstva, niti sam, kao cionisti, uhvatio poslednji pes jevrejske molitvene odore koja odlece. Ja sam kraj ili pocetak.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:46

KAFKINA „PISMA MILENI“: PRIČA O SNAŽNOJ I NEOBIČNOJ LJUBAVI
Svedočanstvo o snazi emocija

http://www.blic.rs/Kultura/37178/Svedocanstvo-o-snazi-emocija

09. 04. 2008.

„Juče sam te sanjao. Jedva da više znam šta se potanko dešavalo; samo još znam da smo se neprestano preobražavali jedno u drugo, ja sam bio ti, ti si bila ja“, napisao je čuveni pisac u jednom od brojnih pisama upućenih Mileni Jesenskoj, koja su prvi put kod nas, necenzurisana i po izvornoj hronologiji, objavljena u knjizi „Pisma Mileni“ („Feniks libris“). Književnik Jovica Aćin, priređivač i prevodilac ove knjige, za „Blic“ kaže da je reč o jednoj od najuzbudljivijih ljubavnih prepiski na svetu. „Pisma su prepuna razdiranja i tenzije, a strastvena nežnost i literarna snaga ih čine tako snažnim i kompaktnim.“


Franc Kafka, 1906. godina

Knjiga „Pisma Mileni“ svojevrstan je ljubavni roman sačinjen od niza dramatičnih pisama u kojem je junak (Kafka) otelotvorenje neobične, vanredne strasti, koja je istovremeno i svedočanstvo bola i beznadežnosti. Aćin kaže: „Bila je to neobična ali velika ljubav, nema sumnje. Oni su zajedno bili samo par dana, a potom kroz prepisku godinama gradili tu nesvakidašnju vezanost i ljubav. Mi, naravno, ne možemo i ne treba da nagađamo stvari, ali izvesno je (vidi se to i u Kafkinim romanima) da je on u ljubavi tražio spas od svojih demona. I u napisanom i između redova vidi se ta njegova ogromna napetost i rastrzanost. Ali pre i posle svega, ta pisma su prava, velika literatura“. Za Franca Kafku Milena je bila „živa vatra kakvu još nisam video“ i „nož koji sam zarinuo u sebe; nož ljubavi“. No, čitava priča, kako dodaje Aćin, biva još uzbudljivija ako pogledamo ko je bila ta Milena koju je strast izvanrednog pisca učinila čuvenom, a da to ona nije želela.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:47


Milena Jesenska

Milena Jesenska je rođena je avgusta 1896. u Pragu kao drugo dete uglednog profesora Jesenskog. Imala je 17 godina kada joj umrla majka; bila je jedno vreme u manastiru, a potom je završila žensku gimnaziju. Nakon dve godine medicine napustila je fakultet i posvetila se novinarstvu. Sa Ernestom Polakom upoznala se 1914. i ubrzo udala, iako otac nije odobravao tu vezu. Kada je Kafka sreo Milenu, u jesen 1919. u jednoj umetničkoj kafani u Pragu, njen brak se već raspadao. Oktobra te godine Milena je pisala Kafki, tražeći dozvolu za prevod njegovih priča. Tako je počelo… Usledila su brojna, duga pisma – svojevrsna svedočanstva o velikom piscu, ali i štivo velike literarne vrednosti. Četiri godine kasnije, 1923, Kafka je umro, ne dočekavši Milenin razvod koji se desio te iste godine. Jesenska je postala uspešna publicistkinja, borac za prava i slobodu i deo tadašnjeg pokreta češke avangarde, u kojem upoznaje svog drugog muža Jaromira Krejcera, sa kojim je imala ćerku. Gestapo ju je uhapsio novembra 1939. Deportovana je u koncentracioni logor „Ravensbrik“, gde je i umrla maja 1944. godine. „U Kafkinim pismima Mileni“, napominje Aćin, „prepliću se varljivo osećanje sreće i blaženstva, očaj, strah, bezumno samouništavanje, ali i radost, snovi, maštanja. Ukratko, život. Bogat život. Bio je to raskošan odnos, uprkos činjenici da su proveli zajedno tek dva dana i da je ona, makar i samo formalno, bila udata žena. Sem Kafkinih pisama u autentičnom redosledu, knjiga „Pisma Mileni“ sadrži i njena pisma upućena njegovom prijatelju, kao i hronologiju njihovih života u razdoblju od 1919-1924. godine. Jovica Aćin kaže da su „Pisma Mileni“ zapravo roman-svedočanstvo o snazi emocija koje grade, potkazuju i prevazilaze život.









Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:47

Bliskost na daljinu


„Zašto mi govoriš, Milena, o zajedničkoj budućnosti koje nikada neće biti? Da li je to upravo zato što je neće biti? U Beču još one večeri kada smo dotakli ovo pitanje, imao sam utisak da se stvari dešavaju kao da tražimo nekoga koga dobro poznajemo, ko nam je mnogo nedostajao i koga iz tog razloga nazivamo najlepšim imenima, ali nam odgovor ne dolazi; kako bi i mogao odgovoriti kad nije tu, toliko je daleko da se o tome samo sanjati može.“ (Septembar, 1920. Prag)








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:47

Nag među odevenima

„Kažete da je moguće da se Franc plaši ljubavi, a da se ne plaši života. Ali ja mislim da je to drugačije. Za njega je život nešto sasvim različito nego za druge ljude, za njega su novac, berza, pisaća mašina potpuno mistične stvari (a one to zaista i jesu, samo za nas one nisu takve). To su za njega najčudnovatije zagonetke prema kojima on uopšte nema isti odnos kao i mi(…) On nije kadar da laže. Za njega nema najmanjeg pribežišta, nema utočišta. Zato je on izložen tamo gde smo mi zaštićeni. On je poput nagog čoveka usred gomile odevenih ljudi.“ (Iz pisma M. Jesenske odanom Kafkinom prijatelju Maksu Brodu datiranog – avgust, 1920)








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Sub 4 Apr - 12:48

FRANC KAFKA


Rođen 3. jula 1883. godine u Pragu, Austrougarska. U porodici jevrejsko-češkog trgovca koji će kasnije postati imućan. Franc će do smrti biti pod dubokim i opterećujućim dojmom svog autoritativnog oca (taj odnos je čest na brojnim stranama Kafkinog dela) koji je svog sina smatrao za nesposobnog, nejakog, sklonog jalovim fantazijama, nespremnog da se uhvati u koštac sa materijalnim obavezama trgovačkog zanimanja.
Kao osamnaestogodišnjak (1901) otpočinje sa studijama germanistike i prava, ovo drugo će diplomirati 1906. i narednu godinu obavljati sudsku praksu, dok će između 1908. i 1922. biti činovnik jednog osiguravajućeg zavoda, tj. pravnik u Zavodu za osiguranje radnika od nesrećnih slučajeva. Tu je ostao sve do invalidskog penzionisanja 1922. godine. Koncem 1917. prvi put mu je pošla krv na usta. Bio je to tuberkulozni izliv. Od te bolesti će umreti nekoliko godina docnije, 3. juna 1924.
Kafka je živeo veoma usamljenički i patnički, razdiran brojnim sumnjama i teškim pitanjima smisla vlastitog života. Njegov društveni život bio je veoma skroman, gotovo anoniman. Prijateljstvovao je sa piscima M.Brodom, F.Verfelom (koji je bio jedan od najznačajnijih činilaca ekspresionizma, pokreta u nemačkoj književnosti početkom XX veka), kontaktirao tek sa nekolicinom (M.Buber, J.Urzidil) mislilaca i pripovedača.
Njegov odnos prema ženama bio je veoma komplikovan i opet (kao i neki drugi odnosi) mazohistički. Mučen strahovima, nesigurnošću, željom da se preda jedino umetnosti, iako je želeo brak, nije se odvažio da uđe u nj. 1914. je dva puta objavljao zaruke sa češkom nemicom Felicijom Bauer, i oba puta ih raskidao. Od te veze ostala su “Pisma Feliciji” sakupljena u knjigu tek 1967. godine. U poslednjim godinama svog kratkog života, već bolestan ući će u dve značajne veze: od 1920. do 1922. sa češkom spisateljicom Milenom Jesenski-Polak (“Pisma Mileni” objavljena su 1952. godine) a 1923. zaljubljuje se u glumicu Doru Diamant, sa kojom će živeti u Berlinu sve dok zbog galopirajuće bolesti ne ode u sanatorijum Kierling kod Beča, gde i umire 1924. godine.
Za Kafkina života objavljene su (samo) dve zbirke njegovih pripovedaka (“Posmatranje” 1913. i “Seoski lečnik” 1919.), kao i nekoliko pojedinačnih pripovedaka (“U kažnjeničkoj koloniji”, “Presuda”, “Preobražaj”). Najveći deo opusa objavljen je posthumno. Maks Brod, koga je Kafka odredio za izvršioca svoje “poznate” oporuke da celo delo, ostavštinu, pisma spali – to nije učinio.
Kafkino delo, koje se sastoji iz fragmenata, crtica i više verzija iste radnje, Brod je strastveno izučavao, sređivao ali, kao što znamo, i dopisivao. Njegova istina o tome kako treba čitati Kafku, nepotpuna je ali on je svakako zaslužan za slavu i popularnost koju je Kafka stekao, naročito nakon II Svetskog rata.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   Uto 7 Apr - 19:39

[*]Staze nastaju hodanjem.

[*]Mladost je srećna, jer je sposobna da vidi lepotu. A svako ko ima sposobnost da vidi lepotu, ne može da ostari.

[*]Strasnim verovanjem u nešto što ne postoji, mi to stvaramo. Ne postoji samo ono što se nedovoljno želi.

[*]Kada je čovek sam, uvek je u lošem društvu.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Franc Kafka ( odlomci,citati )   

Nazad na vrh Ići dole
 
Franc Kafka ( odlomci,citati )
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Misterija levorukih
Strana 2 od 4Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-