Ranko Risojević

BIOGRAFIJA

Ranko Risojević (1943), pjesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, istoričar matematike, prevodilac i kulturni poslenik, objavio je oko četrdeset knjiga, među kojima 14 zbirki pjesama, 18 knjiga proze, među kojima 5 romana, izvedeno mu je desetak radio-igara za djecu i dva za odrasle u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjaluci. Priredio je za štampu više knjiga pezije i proze naših autora. Za književni rad nagrađivan je više puta, a najznačajnije nagrade su: nagrada "Željezare Sisak" za poetsku knjigu "Prah", nagrada "Laza Kostić" za proznu knjigu "Šum", nagrada "Politikinog zabavnika" za roman za mlade "Ivanovo otvaranje", nagrade "Pečat varoši sremsko-karlovačke" i "Skender Kulenović" za poetsku knjigu "Prvi svijet", nagrada "Branko Ćopić", Srpske akademije nauka i umjetnosti, za roman "Bosanski dželat", te "Kočićeva nagrada" za ukupno stvaralaštvo.


BIBLIOGRAFIJA
IZABRANA DELA

Mesija, "Rad", Beograd, 1997.
Vrata tame, "Vreme knjige", Beograd, 1997.
O duši, Media centar "Prelom", Banja Luka, 1998.
Pohod na mjesec, prema pričama i pjesmama B.Ćopica, Dječije pozorište, Banja Luka, 1990. i 1997.
Šum, "Svetovi", Novi Sad, 1995. (in English)
Samoća, Molitve, GLAS srpski, Banja Luka, 1999
Selected poems (in English)
Prvi svijet, "Matica srpska", 2003.
Rasvit, "Glas srpski", 2006.

PREVIŠE

1.

Previše je velikih riječi, Gospode,
Koje se u tvoje ime ispisuju i govore —
Prazne, ničije, one plaču krvlju našom.
Sve drugo je nestalo, samo riječi i riječi,
Rasprostrle se zemljom i nebom,
Kuljaju iz adskih jama,
Padaju po glavama djece u kolijevkama.
Odakle sada to, Premudri?
Nekada je bila dovoljna jedna jedincata — logos
I svijet je postojao, slušao,
Okretao se oko Tebe, sveopšteg uma,
Nije mu drugo Sunce nauke trebalo.
Sve se sada premetnulo u slavu ničega.
Sve riječi znače samo jedno — šupljinu.
Sve riječi govore samo jedno — besmisao.
Niko im ne vjeruje, nikoga ne mogu dozvati.
Jesam li to u snu, ili u pustinji laži?

2.

Previše je tamne nauke, Gospode,
Strašila od slame, prazne hvale.
Umjesto sa svojim tvorcem, ona se s Tobom mjeri.
Tamo gdje treba samo vjera,
Ustoličila se moć prevare, vrhovni žrec trgovine.
Tamo gdje treba samo čovjek,
Stoji satrap, nalik svome đavolskom pretku.
Nema prolaza, nema izlaska,
Sve se vidi i zna — samo ja posrćem.
Što je više đavolje nauke, Previšnji,
Sve je manje čovječnosti,
Ako nismo zaboravili šta to znači.
Skrši im nauku, Tvorče, vrijeme je,
Tvoj se narod isječe na njene bridove,
Stvarajući svijet nikome potreban.
Odvrati ih od namjere da svijet unište,
Opsjednuti pričom o vječnom napretku.

3.

Previše je ditiramba, Gospode, poslušnica,
Koje slave bezdušne vladare, krvave nacije,
Pobj ednike izmišljenih takmičenja.
Pindar nas je pokvario, nema uzmaka,
Slavi se sve što gazi, Tebi uprkos,
Čak i kad se proklinje,
Čak i kad se puzi,
Čak i kad se odlazi
U nepoznatu tuđinu,
Tamo gdje te više ništa ne prepoznaje.
Ako je sve već napisano,
Sve rečeno,
Neka bar patnja
Ostane moja,
Da je ne dijelim
U tami opšte bezdušnosti
Što se za zemaljski raj prodaje.
Zato, Premili, neka izostane slava i hvala,
Ovaj novi dan je sve to
I mnogo više od milosti
Koju smo zaslužili. Ćutim, zatečen lavinom slova.

4.

Previše je vladara, Gospode,
Koji se na tvoje riječi pozivaju,
Da bi potom do svoje smrti hulili.
Šta oni rade među ljudima
Pretvarajući se u zvijeri
Kojima ništa nije sveto?
Samo svoje ime da bi uzdigli,
Izmislili su zakone, vlade i parlamente,
Mimo svake potrebe, daleko od smisla
Koji bi ti, Vječni, možda ovjerio.
Ne daju nam da govorimo,
Zabranjuju da ćutimo.
Cijeli bogovjetni dan
Zurimo u njihove prazne oči
Da otkrijemo namjeru, htijenje i zapovjest
Koju će možda sutra reći.

Da bi sebe posvetili, zidaju ti hramove.
Zar ćeš u njih ući, uzvišeni,

5.

Previše je heroja, Gospode, u dolini plača,
Majki i žena u crnini, ničije djece ukraj puta.
Sve za nešto mimo Tebe, svjetovno i ništavno,
Po čemu se škropi vodica u Tvoje ime, Svevišnji,
Hladna kao beskraj u kome će se susresti prošlost i
budućnost.
Stari se spomenici ruše, novi postavljaju,
Imena izvikuju, slave i nestaju —
Postaje nemoguće preživjeti sadašnjost
Opisanu kao najbolje od svih najgorih vremena.
Nema dobrog vremena za čovjeka,
Presveti, Nema dobre države za narod,
Svedržeći, Kako da se to dojavi živima?!
Oni čuju i vide samo svoje vođe,
Glas iz mošnji, plemenski poklič —
Raširili su krvave ruke da te u zagrljaj prime.
Od njihove galame ne može se doći do riječi,
Od grmljavine bezumlja ni stentorski glas ne pomaže.

6.

Previše je ratnika, Gospode, svijetlog oružja,
Ljudi bez srca, naroda bez glave.
Šta tamo rade, po vazdan, ako se na pokolj
Na tuču, na ubistva ne spremaju?
Drugo ne znaju, ne umiju,
Čini im se da im pravednici ruku vode,
Da svaki čin biš ti, Svemoćni, blagosiljaš,
Mada se nikada i nigdje
Kao izabrani ne predstaviše.
Evo ih, arlauču i jure, bježi u slova,
Sklapaj knjigu, neko će je možda naći.
Zar samo knjigu, u dolini bedušnih?
Zar samo riječ u zaklon, stih u trap?
Koliko samo učenih, po katedrama,
Koji užas hvale, nasljeđem zovu —
"Ne damo mi svoje, nećemo bjelosvjetsko!"
Zaboravljena su djela, ratnici su zvijezde
Na mračnom nebu vječnog zla.

7.

Previše je stradalnika, Gospode,
Za tamnu vjeru, nikom potrebnu,
Koja se u nebo diže, na kostima,
Na krvi, strahu, zlu i prevari.
S čim se i s kim se sjedinjuje
Ovaj što je rasut u čestice —
Zemaljski snop tvojih meteorita?
Okrećeš glavu na drugu stranu,
Gadi ti se slika bezbožnog djela.
Ako i griješim, sitno je to,
Prema jaucima onih tek rođenih,
S kraja na kraj ovog kotla zemaljskog,
Kojim si mogao, Presvijetli,
Da se ponosiš, ako ponosa ima
U vječnim i hladnim nebesima.
Kako da shvati savršenstvo
Onaj kome je dosuđeno da po blatu ruje?

8.

Previše je plemena, Gospode, izdijeljene braće,
Istih a drugačijih, pravdoljubivih i osvetoljubivih.
Ako već stradaš, kažu, neka to bude od svoga,
Kao da je tuđi s druge planete došao
I drugog oca, i drugačiju dušu ima.
Smješkaš se, Vječni — takvog te zamišljam,
Šta drugo da radiš kad je zamka očigledna.
Sitna pakost i velike riječi,
Stare stupice, zlatna telad,
Sunčana znamenja, svjetlo i tama,
Zaratustra i Buda, Jahve i proroci,
Muhamed i Isus, patrijarsi i ajatolasi —
Prihvatam tvoj smijeh, Beskrajni,
Znam da sam sveden na ništicu.
Ako se i ne smiješ,
Ako o svemu ovome ništa ne znaš,
Ne padaj u srdžbu, prihvati sliku.

9.

Previše je popravljača, Gospode, tvoga djela,
Kojima je sve jasno, sve rješivo,
Ne mogu da se načude tvojim zabludama.
Što god da pogledaju, svojim zrikavim očima,
U svemu vide greške i nedorečenosti.
Njihovom čuđenju kraja nema.
Pitaju se samo, zašto mi još postojimo
Kad smo tako beskorisni,
Tako u tamu zagledani, u noć
Koja plavi jednog po jednog,
Sve do onoga što bi
Na tvoje mjesto zasjeo —
I zasukanih rukava popravljao.
Ne čine li to već, tamo gdje je moć,
Naduti od vlasti, znanja i sile —
Spajaju nespojivo, ruše vjekovno,
Posvećuju prokleto.
Oduvaj ih, Strpljivi,
Očisti zemlju od gube moćnih.

10.

Previše je molitava, Gospode, napokon,
Zaklinjanja i preklinjanja —
Što se raspu poput pijeska pustinjskog
Čim ih dotakne strogo oko nebeske pravde.
Šta to učiš dijete svoje, Savršeni,
Da nikako ne shvata istinu svijeta?
Ili je, možda, premalo nijemih
Usta što su u nebo podignuta?
Neka kap blagoslova padne u njih,
Jedina hrana kojom raspolažeš,
Kojom se sve završava, Premudri,
Sada i ovdje i u vjeke vjekova,
Mada ne znamo da li ćeš nad nama reći — Amin!

OČAJNA PJESMA

Možda i postoji prav put, jasan dan,
sutrašnje jutro i hljeb nasušni
o kome smo molitve sastavljali.
Možda se na svetom Brdu još uvijek
posvećenim, ubogim, prezrenim i nevidljivim,
ukazuje Apoteoza koja jeste izlaz i spas.
Možda sjedajući za večeru
svoj posljednji zemaljski obrok uzimaš,
naizgled s drugima, naizgled bezbrižan.
Možda ti je jedna strana u životnoj sjeni,
a druga u onostranoj svjetlosti,
obje uvjerene u smisao prelaska.

PESNIK SAVREMENOG PSALMA


Pesnički zanat je ekvilibristička ujdurma, municiozni duhovni posao čije savršenstvo baratanja jezikom lako pada u oči, ali i čije ontološko klonuće i sparušena hrpa nefunkcionalnog jezičkog materijala, takođe, brzo se daju primetiti. Poezija, ta anđeosko-mefistofska čarolija jezika, koja nadilazi prostore školski definisane književnosti, otvara beskrajne mogućnosti doživljaja i interpretacije, uzvisuje se kao samostalna disciplina čiji lavirint — krvotok usrkuje sveukupne elemente ljudske duhovnosti. Otuda, uočljiva je tačka na grafikonu pesničkog dela jednog autora, koja kazuje da se, nakon većeg broja knjiga, pesnik ili strovaljuje u jezičku piljevinu ili se, pak, uzvisuje u svom pesničkom daru. Redak je slučaj da pesnik, posle desetak objavljenih knjiga, ispiše autentično živu novu zbirku. Naprosto, dobre pesme i knjige tako su retke da, u mnoštvu štampanih savremenih pesmarica, čitalac se iskonski raduje kada mu u ruke padne zbirka pesama drugačija od inercijski izdeljanih knjižuraka. Mnogi, već uveliko afirmisani, pesnici trebalo bi da prestanu da pišu nove pesme, jer bi tako sačuvali ranije stečeni stvaralački imidž. Eklatantan primer bio je u srpskoj poeziji Vasko Popa kojem nove knjige pesama, spram izuzetnih ranijih, jednostavno, nisu bile potrebne. Opet, pak, drugačiji je slučaj bio sa dugovečnom Desankom Maksimović koja je pomoću podetinjenih pogleda na svet, u devetoj deceniji života, ispisivala svoje, možda, najbolje pesme. Pesnik, dakle, mora imati osećaj za meru i sveukupni sklad između latentne svoje stvaralačke energije i konteksta u kojem se obreo. Poezija kažnjava svoje slugane kada preteraju forsirajući pesmu reku. Naravno, velike pameti povodom izrečenog nema, ali nije zgoreg sve to primetiti. Nije loše imati na umu da je razlog pisanja često veći od uloga ili, pak, obrnuto. To blistavo vrzino kolo neizvesnosti i nesporazuma jesu lepota i rizik bavljenja književnošću.

Imponuje strasnom čitaocu pesnička knjiga čiji je autor ispisao povelik broj sličnih i, pri tom, ostao na visini zadatka, uspeo da sačini odista novu i svežu knjigu koja izvire iz najsuštastvenijeg semena pesničkog bića i razgranava se, potom, u plodove originalnog ukusa. Pred nama je deveta knjiga pesama Ranka Risojevića, jednog od najozbiljnijih savremenih srpskih pesnika, koji živeći u izmaknutom a značajnom kulturnom centru, Banjaluci, često nije dobijao mesto koje mu pripada na mapi aktuelnog srpskog pesništva. Pridev izmaknut namerno smo upotrebili, jer Banjaluka jeste značajan kulturni centar, ali je, spram sebičluka svojevremenog sarajevskog književnog pašaluka i jedne očigledne samodovoljnosti beogradsko-novosadske književne osovine, nepravično ćušnuta na periferiju. U Banjaluci je živeo i živi veliki broj dobrih pisaca koji, i te kako, zaslužuju pažnju. Možda Banjaluka ne ume da artikuliše očiglednu energiju što postoji u njenim nedrima, ili to sve skupa uopšte nije važno spram talenta jedne individue u pomenutom gradu ili drugde. Biće da je, ipak, vrlo važno, jer sećamo se brojnih čaršijskih nesporazuma kada je pesnik i prevodilac, Kolja Mićević, napravio u Banjaluci nesvakidašnji omaž Polu Valeriju. Sve ovo pominjemo zarad globalnog slepila na uštrojenom našem prostoru koji, u apokaliptično pomućenoj aktuelnoj stvarnosti, nije u stanju da do kraja objasni velike kulturne nesporazume, greške i previde. Događaji u kulturi i književnosti često su prethodnica društvenoj i političkoj havariji, te se, analogno tome, može primetiti da je popravak poparanih mesta i ranâ uvod u svrsishodnije odnose i vrednosti koje oni tvore.

Ranko Risojević objavio je dosad pesničke knjige: Vim tame (1967), Vreme i vrt (1971), Bosanske elegije (1975), Istrpi ovo draganje (1975), Snovi o vječnom i pjesme smrti (1979), Ozon (1986) i Prah (1988). Osim poezije uspešno piše prozu, drame, eseje i književnu kritiku, a nije zanemariv njegov posao i na planu naučne publicistike. Zapažene su mu i knjige za decu. No, Ranko Risojević je ponajpre pesnik — i to dobar. Pesnik originalnog glasa i na dužu stazu. Njegova nova knjiga pesama nosi naslov Brdo i izašla je u izdanju Svetova, izdavačke kuće u Novom Sadu koja je decenijama nosila ime Bratstvo jedinstvo.

Dakle, reč je o novom pesničkom rukopisu koji zavređuje da bude osvetljen bar iz nekoliko aspekata. Već sam naslov Risojevićeve zbirke, Brdo, u prvom asocijativnom blesku otvara sliku brda kao simbola izranjanja iz haosa i nereda. U takvoj simboličkoj auri, brdo tvori novi svet, ili, pak, onaj, drugi svet. Naslov je, dakle, priča za sebe i on plovi kroz okean stihova Ranka Risojevića. Ovde je moguća i olimpska slika (pozicija) pesnika i pesništva u donjem i gornjem svetu, moguć je čitav niz asocijacija: Golgota, Parnas, Stražilovo... U ogledalu takvih asocijacija presijava se i montanja (montagna), brdo, gora, planina. Iz cele ove mreže asocijacija dâ se izvesti tzv. montanistički pogled na svet (lat. montanus) koji se može, ne u pežorativnom smislu, nazvati brdskim, gorskim, visokim, uzvišenim. Pesnik na uzvisici svih stvari i pojava! Pesnik — poeta vates. Prorok!

Ranko Risojević, kao svojevrsni poeta vates, otvorio je već svojim prvim pesmama u knjizi (Pribrežje, Molitva na uzvisini, Grijeh i pokajanje) gnostičke prostore duha. Zapanjujuća je preobrazba pesnika Ranka Risojevića u pravcu totalnog oduhovljenja lirske vertikale kojoj je, u knjizi Brdo, data jaka primesa hrišćanskog pogleda na svet u onom smislu da su gnostičari hrišćanstvo smatrali vrhovnim principom sveta. A da bi ovo bilo jasnije, valja kazati da je pesnik Ranko Risojević u svojim opredmećenim tlapnjama dogurao cara do duvara gde je svet manihejski strogo podeljen na carstvo svetlosti i carstvo mraka. Ključ za otvaranje izrečenog jeste telo, motivski topos knjige, koji diljem Risojevićevog rukopisa pojašnjava i razlaže poetske preokupacije i opsesije. Telo, ljudski hram, božja slika što hoda, telo kao most na kojem se, i u kojem, presecaju sile carstva mraka i carstva svetlosti, telo u svojoj trošnosti i propadljivosti — opsesivni je motiv Ranka Risojevića. Zapravo, Risojević opeva večni antagonizam tela i duha, tela koje je zrno poročnosti i greha, a duh božanska svetlost i spas. Otuda su nove pesme Ranka Risojevića nalik modernim novozavetnim psalmima. O telu koje je zdenac greha pesnik kaže: Tu izbora nema/ nema spasa,/ tijelo je čisti suvišak, ili, Ne usuđujem se krenuti kroz tijelo/ što mi ga u čas rođenja majka pokloni. Na um nam padaju stihovi iz Pavlovih poslanica Rimljanima i Galatima: Jer znamo da je Zakon duhovni, a ja sam tjelesan, prodan pod grijeh, ili, Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požnjeti život vječni. Fragmentima iz poslanica apostola Pavla želimo ukazati na esencijalnu dimenziju Risojevićeve nove knjige, na njene uočljive elemente hrišćanske skrušenosti i trijumfa. Stihovi iz Novoga zaveta neka su vrsta mota Risojevićevoj knjizi, ali i našem tekstu u kojem epicentralni predmet tumačenja jeste telo. Možda najbolji prilog ovakvom viđenju stvari mogla bi biti Risojevićeva pesma Pjevaj! : Ne umijem više govoriti, nijem/ na sprudu, poput vala koji se ne vraća/ među valove, u dubinu da povrati snagu,/ smiješan u visini, nad pijeskom,/ ni vazduh ni utjeha šetačima./ Ovo je tijelo nekad zvonilo,/ bješe ono zvono među ljudima,/ treperilo je i zvalo, umilno/ i moćno, na večernje molitve,/ na jutrenje gdje se objavljuje/ Pravda i Spasenje, baš danas./ Nije plakalo, nije očajavalo,/ ovo veselo tijelo, strasni udovi,/ snivajući druga tijela i udove,/ prostu muziku i jasne odgovore! / Ne umijem, odsječen od pučine,/ odjednom svjestan svega onoga/ što se čeka uprkos propasti./

U ovoj pesmi pesnik je mudrac koji je apsolvirao smisao trodimenzionalnog landaranja u užicima zemaljskog sveta. U pesmi treperi atmosfera proročkog pomirenja i pobožne melanholije, izbija rezignacija u kojoj buja spoznaja večitih istina. Središnji deo pesme blistavo je pesničko štivo u kojem je naslikano telesno zvono. Ranko Risojević se predstavlja kao delatni pesnički majstor daleko od isluženih književnih mistrijaša. Mnoge su pesme u knjizi pedantno izvedene od početka do kraja, izbirljivih misaonih slika i celina. Očigledno, Risojević je definitivno napravio distancu spram penušavog lirskog ćeretanja, laganih farsičnih dosetki, nedelotvornog i često usiljenog humora optočenog lancima ironije. Ovaj pesnik je sav svoj duhovni potencijal uskladištio u ponornim depoima dosadašnjeg životnog i literarnog iskustva. Ova poezija ne priznaje ironiju! Svojevrsna hrišćanska patetika uozbiljava sasvim retka mesta u kojima blesne svitac ironije. Risojevićeve pesme ispečatirane su molitvenim dangama. Ironijski talog je neznatan i izlišan ma se pojavio i u sasvim konkretnom obliku. Na primer, u pesmi Vrhovni zanat, pesnik kaže: Čime se ti baviš, Gospode,/ u preobilju svoga vremena?. Na ovu suptilno izrezbarenu ironijsku sliku, Risojević dodaje žestok biber groteske: Tu nešto nije u redu — zasuči/ rukave, pljuni u šake, prihvati se/ zdravog posla, krči i sadi! A na ove stihove lepi otrežnjujući psalam za, na prečac, nasmešenog čitaoca: Danas i ovdje, Gospode,/ i da te djeca tvoja gledaju. Imenovanjem dece, božjeg stada, nestaje talas ironijsko-sarkastičkog opuštanja. Ovakva mesta su, rekosmo, retka, ali baš zato, pronašavši iglu u plastu sena, ukazujemo na specifičnost Risojevićevog pevanja u kontekstu savremene srpske poezije.

Evo jedne od najboljih pesama u knjizi, Jutarnji zov: U trenu što se božanskim zove,/ dok se dijele noć i dan, tama/ od svjetlosti nebeske, javila se/ u čestaru, nevidljiva, sama,/ u ovom kraju nepoznata ptica.// I ja sam bio sam, zatečen/ pjevom čije porijeklo i smisao/ nisam poznavao. Nikad prije,/ niti kasnije, ne čuh ga igdje.// Cijeli svoj život posvetio sam/ pticama, u ovom kraju, znam/ šta priroda dopušta, šta daje/ bilo kome od vazdušnih stvorenja.// Ljudska ruka tu nije donijela/ ni pticu, ni njen zov,/ jer tako sam protumačio pjev/ iz dubine nepristupnog čestara.// Odakle se onda spustila da mene, suviše zemnog, punih kostiju,/ k sebi pozove i da opet, zauvijek,/ sve na zemlji ostane po starom?

Objava ptice i njenog jutarnjeg zova predstavljaju najsuptilniju sliku u širokoj lepezi psalmičnog Brda. Ptica kao simbol duše, u pesmi Jutarnji zov, data je u mističnoj slici posredovanja između neba i zemlje. Gospodnje prisustvo u ovoj pesmi do kraja je razapelo molitvu Ranka Risojevića. Taj pjev čije porijeklo i smisao nisam poznavao, ta ptica koju ljudska ruka tu nije donijela, pesničko su ovaploćenje hrišćanskog pogleda na svet. Spram miline pjeva iz dubine, Risojević opet stavlja ranjivo telo, suviše zemno, puno kostiju. Slika vandimenzionalnog proviđenja optočila je ovu sjajnu pesmu.

Nova knjiga Ranka Risojevića, Brdo, stamena je pesnička građevina što visoko ustoličuje pesnikovu poziciju u kontekstu savremene srpske poezije. Umesto zaključka koji pledira na završnu reč sudije, neka posluže stihovi iz Risojevićeve pesme Pri dnu prve stranice: Ko to sada govori u moje ime ovdje, suvo,/ poput činovnika koji mrzi i popa i pjesnika;/ ko, oznojen, grozničav, sam zreli očaj,/ ne vidi što dijete vidi, i ne osjeća/ ovo radosno nadimanje rublja na terasi — gle kako živi, diže se u nebo...

Ranko Risojević je napisao dobru knjigu pesama koja pleni svojom zrelošću. Možda je baš ova knjiga ona presudna tačka na sinusoidi dosadašnjeg pesnikovog delanja, tačka koja zahteva da se Ranko Risojević prema njenim koordinatama, a povodom novih rukopisa, i te kako ozbiljno odredi.

Nenad Grujičić "Ples u negvama" (eseji i kritike) | Prosveta, Beograd, 1998.

DUŠA I ODUŠCI


U jakom banjalučkom književnom krugu, najplodniji i najznačajniji pisac nesumnjivo je Ranko Risojević (1943), autor preko dvadeset knjiga pesama, priča, romana, drama i eseja. Proteklih decenija, Risojević je godinama gradio svoju osobenu autorsku poziciju u ambijentu obeleženom amblemom kočićevske violentnosti i tragičnosti. Banja Luka danas, za razliku od ranijeg društveno-istorijskog i kulturnog konteksta, predstavlja značajan srpski književni centar koji zrači svojom duhovnom i jezičkom osobenošću.

Nova knjiga Ranka Risojevića, O duši, donosi četrdeset dva eseja i zapisa podeljene u dva kruga. U prvom, Priče o duši, susrećemo se sa vrlo originalnom formom. Naime, između kraja jedne prozne celine i početka druge, pisac vodi dijalog sa dušom kao ljubavnicom, dijalog u kojem proverava istinu i svrhovitost napisanog, odnosno, sponu sa samom dušom i njenim ambivalencijama. Tako se u dubini ogledala duše otvaraju, jedna za drugima, vrata na kojima su ispisane teme o kojima je reč: Mržnja, Strah, Bijesovi, Mali gnjevni čovjek, Ravnodušnost, Očajanje i nada, Ponos, Lukavstvo, Melanholija, Mrzovolja i Ljubav.

U ciklusu navedenih tema, poput vekovnog mudraca, čiji pogled seže do našeg vremena i savremenosti, ali se odbija i putuje i u maglovite sfere budućnosti, mirnim tonom rečenice, bez dnevne sveznalačke temperature i prepotencije, Ranko Risojević demistifikuje komplikovane čvorove ljudske egzistencije i drame bića. Na mahove, poput iskustava pravoslavnih svetih otaca (na koje se ponekad i poziva), Risojević tvori štivo koje ne pretenduje da fascinira artificijelnošću jezičkog eksperimenta ili dosetke, već nudi književni tekst koji iznutra greje istinom spoznaje u katarzičnim aurama života. Tako, na primer, Risojević kaže: I mržnja i strah su infektivna osećanja, prenose se s duše na dušu, ili, Očajanje je raspad ljudske duše, predvorje samoubistva. A za melanholiju, tu ukletu princezu svih pesnika, veli da je dušino najdraže čedo.

U drugom delu knjige, Odušci, nalaze se tekstovi koji sa apstraktnih prelaze na konkretne teme: Književnik i njegovo djelo, Zavičaj, Kuća i njeni graditelji, Evropa kao sudbina, Vremena i običaji, U mrežama globalnog sela, Stare adrese, Duh gimnazije lebdi nad Banja Lukom, Odgovornost pisca i drugo. Ovde se Risojević predstavlja kao pedantni hroničar svoga vremena, svedok ratne apokalipse, domaćin na pragu koji gori i odnosi zavičajne uspomene, jezik i otadžbinu, ali ne uništava duh i nadu. Imponuje spoznaja da Risojević u ovim esejima, iz uloge takozvanog lokalnog hroničara, prelazi u dimenzije evropskog intelektualca kojem se ne može sipati prašina u oči. On razlikuje crno od belog i ne da se prevariti. Tu se ustoličuje kao intelektualac svestan obnavljanja arhetipskih slika i situacija u različitim vremenima. Kad god bi pretegnula danajska snaga dnevnih događaja, Risojević bi argumentima nesvodivog duha oborio uprošćene i deformisane predstave o životu i pojavama. Na primer, nasilno uvođenje ekavice kao zvaničnog izgovora na vekovnom srpskom ijekavskom području preko Drine, on bi direktno nazvao strašnim i po nas poraznim istorijskim trenutkom, odnosno, unapred prihvaćenim porazom. Zatim bi celu temu briljantno izveo kroz istorijsko-kulturnu prizmu i tome, kao krunski dokaz, dodao kristalno jasno zapažanje Isidore Sekulić: Sva muka duha i tela Bosne cedi svoju vrednost u jedan jedini jezički izraz. Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti.

Nova knjiga Ranka Risojevića donosi duhovno ozarene stranice razboritog, zrelog i hrabrog pisca koji svoj talenat nesebično ulaže u intelektualne rasprave o mogućem i nemogućem, o duši, sa dušom i oko duše. I taman kad nam se učini da, naročito u prvom delu knjige, pisac duši daje neuhvatljiva svojstva izvan zemnog šara, pred oči nam iskrsnu refleksije u znaku poznate pindarovske istine: O, dušo... polje mogućeg ti iscrpi! Otuda, ova knjiga burno rasplamsava čitalačka zadovoljstva i oduške, emituje duhovnu radost koja inicijacijskom snagom spisateljskog dara otkriva i osmišljava život i svet pa ma kakvi oni bili.

Nenad Grujičić "Polemike i odušci" (polemike, eseji i kritike) | Oslobođenje, Srpsko Sarajevo, 2004.

MOLITVA ZA ONE KOJI IDU SVOJIM PUTEM

Gospode, vidiš li one koji idu svojim putem,
pokraj potoka i šumarka, ivicama vrletnph planina,
između građevina koje sunce zaklanjaju,
u mnogoljudnim svjetskim gradovima —
sačuvaj ih bar danas, takve kakvi jesu —
svijet za sebe i ništa po sebi,
moć i nemoć, svi mi i niko od nas,
grumen leda i plamičak sna;
sačuvaj ih od progonitelja i pasa,
od države i njene policije,
od dobročinitelja, proroka, filozofa,
od pjesnika, guslara i akrobata;
sačuvaj od djece i odraslih,
porodice koja za njima traga,
dužnosti koje su ostavili negdje tamo
gdje se više ne misle vratiti.


PROLJEĆE

Sve počinje kao bolest, iz nemanja,
ispražnjenih ormara, pustih tavana,
tamnih podruma u koje niko više ne silazi.
Sve počinje kao tiho dozivanje
mišjeg okota pod podnicama, u zidu,
kao da će i ono malo iz usta odnijeti.
Između dvije groznice, upale pluća,
gripe, porebrice, nezaliječenih prehlada —
sva u žutom tijelu se prikrada smrt —
otjerana, obazire se na pragu, vršlja
dvorištima, baštama, sokacima, sve
u potrazi za ostavljenim gladnim djetetom.
Otvorene nebeske ustave, razjaženi
potoci što dolaze iz tamne blizine,
kao talog na dnu preduboke boce,
smiriće samo novi talog u svoj sretni čas.

JESEN

Pozdravljam te, o, zrela jeseni djetinjstva,
jedina nado žgoljavih prašinara i golotrbana;
čekasmo te vascijelu vječnost, na ulici —
gripozni, tifusni, žutičavi, ispraćajući
štafete mladosti, nesvrstane, ponižene,
doručkujući, ručajući i večerajući
krepke riječi našeg moćnog rukovodstva.
Pozdravljam te, malena jeseni, družbenice
gospojinska, s mirisom jabuka, rakije,
somuna, i cicvarice na žutom stolu.
Donijela si nam sve što si mogla,
mršuljava, žgoljava, sušičava,
davno zaboravljena tamo gdje ne trebaš,
blagosiljana u dumačama i prisojima
zagubljenog naroda, bez očeva,
posijanih u šumama i šikarama,
ostavila na prag i pobjegla stidna —
vrati se da ti poljubimo drage ruke.

OTAC

Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.

Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja,
zrna graha na crnom stolu,
glas tavana pred spavanje:
Ko groba nema, živ je!
Moj otac je bio uspavanka
crepovima na srušenoj kući.

Majka ga je prenosila
od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.

SMRT JE POUZDANA

Ne izviruj, čovječe,
ne gledaj kroz pukotine,
ona je tamo, uz izvor.

Čak i u nevolji,
kad te sve ostavi,
ona je tamo, uz vatru.

Dok se raduješ,
djecu i djela stvaraš,
more istražuješ,
ona je tamo, uz kormilo.

Rakiju dok piješ,
voćke za budućnost sadiš,
znoj prosipaš u travu,
ona je tamo, uz alatke.

Očarana, divi ti se
dok vladaš scenom
kao dvostruki Hamlet
i plješće ti iskreno
iz počasne lože.

Vjeruj joj, usamljeni,
osloni se na njenu ruku,
uz nju ćeš lakše koračati
s polenom života na licu.

SLIKE IZ UTROBE

Jednako slijedeći stazu
u vrijeme usječenu, drhtavim
stopalom i dlanom, dok se svjetlost
s kostima tvojim ne stopi;
pred vratima, zatvoren u sobu
koju nikada ugledati nećeš,
skidaš tuđu odjeću, tuđu prašinu
otresaš sa tijela; tuđe slike
i zvukove tuđeg svijeta odgoniš.
Jednako slijedeći stazu
u ilovači iz dumače utrtu,
kosti i meso brata svog cjelivaš —
svijet otuda izlazi:
i bilje i zvijeri i insekti —
govoriš njihove jezike
a nikog tome ne možeš naučiti.

KOZARA

Na pijuku se jednom ptica,
tako mala, anđelak,
smjestila i dušu moju
ogrnula, kao perje svoje
i svoga poroda nadu.

Na krampu, tu, u ozonu
Kozare, gdje jauče sjekira
kad dirne drvo, i gdje
jauče drvo kad ga prst
takne — anđelak, ptica,
bez straha jer dušu moju
oko sebe i svoga poroda
ogrnula je, i ne pjeva
nego sanjari o travi
kroz koju lijeću njena
snažna krila.

Otresaju se latice, pada
polen po duši mojoj,
po krampu, na kome
počivaju dvije meke, dvije
nježne, dodirujući dušu moju,
djevojačke ruke, elektrišući
skoro veče, rastvarajući stvarnost.

ČISTINA

Slobodno se okreni oko sebe,
dokle ti pogled seže — čistina.
Je li to prazan prostor,
ili pozornica koju neko
tebi nevidljiv netremice gleda?
Ti vidiš samo travke, povijene;
vjetar ne prestaje, igra traje
dok se smjenjuju sunce i mjesec.
Jesi li svikao na tu divotu?
Šta bi sve mogao, ako bi htio,
ako bi pokušao, ako bi znao.
Nema drveta da se skloniš,
ni dovoljno dubokog bunara,
ni stola sa klupama uz njega,
ništa nije izgrađeno sve tamo
do stapanja dva svijeta u liniju.
Jesi li njome okružen, omeđen,
zaštićen i ostavljen, da traješ?
Drhtiš pred sobom, pred nevidljivim?
Ako jedno gledaš, sve vidiš.
Samo si ti različit i jedan.
Možda vjetar, sunce i mjesec —
mada i svaka travka jeste jedna.
Nema potrebe da se okrećeš,
vrijeme je da počneš, bilo kako.

GOSPODI POMILUJ

S nekim govoriti moram, Gospode -
svi smo jednako zivi, ovdje i sada;
zemaljske larve svoj sitan racun svode,
jedini i skroman dobitak je nada.

Uz nekoga se lakse pati, Gospode,
makar se ljubav ovdje i ne spominje;
Rijeci nad nama, tajni govor vode,
kojom koraca Sin, ostalo je inje.

Ne cjelivam Ti ruku, visnji Gospode,
niti sad padam nicice na hladni pod,
sve sto ovdje jesmo, brzo ce da ode,

u jeku, u dim, u hladni drveni brod
sto u zemlju tone. Rijeci othode
nekome gore, Gospode, ciji smo rod.

KESTEN U PARKU
Od iskona pamti ta nebeska krosnja,
sve sablasti nase, zemaljske i ljudske;
ispod nje je prosla opet neka prosnja
u kojoj su mjesto ljudi prazne ljuske.

Ko je bio zacet, koga su tu klali,
u nocima koje sin kroz snove zove?
Ko tu sada sjedi, samotan i mali,
bez misli, bez nade - svirala od zove!

Na klupi se samo smjenjuju starice;
glave obmotane svojim tamnim rupcem.
Pred svaku ja kleknem - cije je to lice

koje cu krstiti nevinim poljupcem?
Zna li ova krosnja sta snuju krtice
dok cvjeta mocna obasjana suncem?

PONOVO DJECAK

Ponovo imam deset godina,
tijelo sto bubri i poziva;
i imam svoj svijet koji trina
vremena posipa i sakriva.

Izvirujem prema buducnosti -
hoce li me neko prepoznati
od onih koji su u milosti,
a nisu mi ni otac ni mati!

Ponovo jesam precista suza
na licu ove opste tamnice.
Ne iste ona nista od Muza

dok prikuplja skute haljinice
sto joj skroji od buna i uza
jeka voda po licu zemljice.

SVEOPSTI SAH

Sve je ovdje nevidljivo i sveto,
sve u saglasju snage i volje:
d4, ako je misao kao dlijeto,
inace e, f...Gdje se rubi polje!

Sve spolja tiho, dok unutra tresti;
naglo gejzir sikne i sve poplavi.
Za ovom plocom sjedili su vjesti
i sjekli vladare u najvecoj slavi.

Sve ce se ovo ponovo da desi
u zavjetrini vremena iskisla
dva su covjeka - sledjeni osmjesi -

i voda naokolo. Neka tudja cisla.
Vojsku nam nece usmrtiti grijesi
vec sjajna zraka neshvatljiva smisla.

NE DOTICI ME

Ne dotici me vise nicim;
njezne su, kceri, tvoje ruke,
ko ovo kamenje ja licim
na ocaj Tvorceve poruke.

Ne citaj mi pjesme o nadi,
koje isti nesrecnik pise;
strava jednako svoje radi
krese mladice i krv sise.

Nema ni preda mnom vidika
sa koga bi pogled pukao,
samo i dalje ista slika:

brat na brata noz isukao,
noc je prepuna ljudskog krika -
a sve sam tako pomno tkao...

MEDITERAN

Svako mjesto tu je suncev jedini dom
koji je ono gradilo po liku svom.
Svaki covjek tu je pecen na svom skolju,
sam pred morem - zdjelan pjenom i solju.

Svako podne tu je glasnik svoga pakla
koga se nije ruka Gospodnja takla.
Svaka rijec tu se otkida iz groba
k sebi da primi starog i novog roba.

Svako je sve, bit koja se ne mijenja,
izmedju istog takvog, rat i doziv zvona,
stalni okrsaj valovlja i stijenja.

LAKO I TESKO

U mraku se grle dvije ruke,
u snu jedna s drugom razgovara,
placu, luduju k'o seje zloguke
okolo mene, bludnoga oltara.

Onda se sve raspne u jasni cas;
rastavljene provesce novi dan.
S koje je strane pravi danas tas?
Tesko i lako gdje imaju stan?

Zive za noc, o njoj se ne zbori,
ona im je milost od Gospoda -
kom zabrani a kome otvori

put do srzi; da se sjete zgoda
sto blijede kad se blize zori

- jasnost ce tajnu djav'lu da proda.

SAMOCA

Zasto je svako tako beznadno sam,
u svakom trenu, bilo sta da radi -
ubija, radja, velica; mek ili kam,
u mrznji, bolu, grozi il' nasladi?

Dok se nadima od moci, ponad svijeta,
ne vidi li, u uglu, gdje ga ceka,
mirna i mocnija od hiljade ljeta
dragana, Samoca, odsad dovijeka.

Zasto se ne izuti kraj vode, muk
da naraste do rasprsnuca; mir
da zri jer je jedini nam utuk

za vaseljenu i njen zreli cir
ciji smo cas porod, cas hudi huk
u dubravi ovoj - sveg ocaja zbir.

CVIJETNO POLJE

Spokoj kraj izvora, romor i hlad,
okolo mir, zvuk vjetra, huj rasta;
koraca kosac, iscekuje ga glad
ali tu nema doma, nema ni hrasta

ocevog. Samo beskrajni polen i prah,
toce razgovor, s kim i ko zna rasta;
odakle ga sucu, s cime snaze dah?
Nicije nije da se jada i prasta!

Ali se ne plasi, zvonice dubrave,
kosci ce klepati i mrijeti otkosi,
a tvoje bilo, radost u dnu strave,

sjetice se ucas, sta si, ko si -
tu, u jutro nijemo, koje ukraj jave
zove pcela, da se izgube u rosi.

VISNJIC U BANJALUCI

Braco, moje je da pjevam, redom svima,
ono sto bi da cuju i sto sam smislio;
otkako sam slijep, ja idem poljima
na kojima je predje duh mnogijeh bio.

Znam tu sve, sto je u kolijevci zrilo,
da ga slijepac pjeva, da njim slavi.
Moja je pjesma samo od predaka silo
kojijem bodem zive. Leze na otavi

i nebo zovu da im bude zalog srece.
Sad vidim bolje, nebo se vise ne glasi,
njegov trubac slavi rosu i drvece,

a nas ostavlja jadnima nama. Uzdasi
ne vrijede, njima se prikloniti nece
buducnost onoga sto se mladjan gasi.

SVETA TEREZA AVILSKA
( stari zaboravljeni sonet)

Nisteci me, tijelo mi izvijas u luk,
hitni me, ponesi u ambis, bol i vaj,
tu drzi, tu bije bilo, obgrli struk
i kreni. Dugo da idemo. Taj put je raj.

Iz svega se radjam, nikome se ne dam
osim tebi koji me vec znas cijelu.
Ambisa je premnogo, nebesa sedam
u svakom sam naga na opijelu.

Gdje je Rijec kojom krotis strasti?
Gdje razgovor sto razvezuje dusu?
Plasim se da jednom moram pasti

i izgubiti te. Pronesi me kroz tmusu
da znam i ne znam i da sve slasti
ne zgasnu u trpku zimsku oskorusu

VESELA PJESMA

Pjesnik ide u goste, zovu ga da cita,
u grad koji ce odlicno da plati,
karavan cijeli, bas knezevska svita -
jedino se pita: Sta tamo citati?

Domacini su mili, dobar je to narod,
ugodno bi bilo da ih obraduje,
da ponudi pjesmu kao Nojev brod
da ih skupi i da se putuje, putuje.

To sto je neko u zatvoru nevin,
ili sto se vara kupac u ducanu,
pjesnik je okacio o svoj klin

i popeo se na zelenu granu.
Treba ipak vedro zivot da se gleda,
zlo ce samo pasti, nije greda.

PREJEDANJE

Ujutro, u podne i uvece,
u zdrijelo odlaze tovari;
pojede se sve sto se ispece
i za stolom odmah svari.

Ludo je zanosna ova hrana;
zivim za slasne zalogaje -
njoj poklanjam krunu svoga dana,
ona se meni cijelim bicem daje.

Nijednog trena ne biti gladan,
ali ni sit. Uvijek usred jela,
kao vitez na dugom pohodu.

Srecan dok jedes, omamom svladan,
hram si napravio od svog mekog tijela,
i tu osjecas jedinu slobodu.