Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Najveća teniska rivalstva

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:02

Bjorn Borg vs John McEnroe


Tako različiti, a tako kvalitetni igrači istovremeno. Ta različitost je bez sumnje ono što je oduvijek činilo ovaj sport onim što jeste, a njihovo rivalstvo potencijalno najvećim u historiji tenisa. Akcenat na 'potencijalno', jer nikada nije ispunilo ono što se od njega očekivalo, ali ono što je u tako kratkom vremenskom roku dalo, ostalo je zapisano zlatnim slovima u slavnoj teniskoj historiji. Svaki gejm, set, meč, svaki potez, svaka stisnuta pesnica, svaki poraz, svaki slomljeni reket. Kako je sve počelo ?! Počelo je još davne 1973 godine u trenucima dok je Borg još uvijek bio tinejđer i otvarao vrata ka velikoj teniskoj sceni. Tada 13-godišnji John McEnroe kao jedan od skupljača loptica na čuvenom Forest Hilsu bio je impresioniran Borgom i onim što je vidio od njega. Nije bio jedini, svi su znali da se radi o vanserijskom talentu, potencijalnom GS šampionu i igraču koji će biti jedan od glavnih nosioca tenisa u godinama koje slijede. Međutim, Johnova fasciniranost Borgom je svakako imala uticaj na njihovo buduće rivalstvo, izdvajala ga je od ostalih, činila ga nekako posebnim, popularnijim i zanimljivijim. Sudar dva stila, dva ekstremno različita karaktera, dva vrhunska igrača, koji se pritom maksimalno poštuju i uvažavaju jedan drugog, odudaralo je od tadašnje teniske svakodnevnice. Sa ove vremenske distance, to ne izgleda ništa čudno, međutim, tada su bila neka druga vremena i neka druga pravila i norme. Vrijeme kada su igrači otvoreno prikazivali sportsku mržnju prema glavnim konkurentima, međusobnog poštovanja je sigurno bilo, ali ono nikada nije pokazivano. Igrači su bez ikakvog filozofiranja govorili šta misle jedni o drugima i konstantno je dolazilo do nesuglasica na relacijama Connors-McEnroe, Connors-Lendl, McEnroe-Lendl, koje su često znale prevazići granice dobrog ukusa.

Borg je međutim bio nešto sasvim drugo. Miran, staložen, distanciran. Izuzev otvorene netrepeljivosti sa Vilasom, koja je nastala nakon što je Ian Tiriac postao Vilasov menadžer , te velikog prijateljstva sa Vitasom Gerulaitisom, nije imao nikakvih ekcesa i problema sa ostatkom toura. Nije ni mogao, zbog svog odnosa prema sportu i protivnicima, zbog svega što je radio za tenis, zbog kvalitativnog i kvantitativnog uzdizanja sporta, zbog svega što su njegova pojava i brend simbolizirali. Igrači, čak i oni najljući protivnici su u njemu tražili inspiraciju i odnosili se sa velikom dozom poštovanja. Nije ni on ostajao dužan, budući da je u momentima dok su svi McEnroa prozivali derištem željnog pažnje,, Borg odnosio smireno, gospodski, pružajući mu veliku podršku svojim riječima i savjetima. McEnroe to nikada nije zaboravio, rijetki su mečevi u kojima se ovaj teniser barem jedanput nebi posvađao sa sudijama, međutim kada bi igrao protiv Borga, to bi bilo svedeno na minimum. Poštovao je njegov lik, pojavu i ono što je predstavljao, želio je da njihovi mečevi budu pamćeni po onome što su prikazali na terenu, a ne po količini uvreda upućenih prema sudiji. To je ono što svakako daje jednu novu, ljepšu dimenziju njihovom rivalstvu. To je jedan od razloga zašto se izdvaja od ostalih, iako po broju odigranih mečeva svakako ne može u isti rang sa nekim drugim rivalstvima, dva epska Wimbledonska finala sa početka 80-tih godina dovoljna su da ga smatramo jednim od najvećih u teniskoj historiji. I jedan i drugi su svojom pojavom, karakterom i filozofijom predstavljali neki simbol, tako da su se za Borga često vezali epiteti kao što je 'IceBorg' ili 'Ledeni', zbog emocija koje ovaj igrač nije pokazivao u svojim mečevima. Dok je, s druge strane, McEnroe stvarao imidž derišta, vatre koja hukti i koja samo što neće eksplodirati. Tako da njihovi mečevi nisu bili dueli samo Borga i McEnroa, već i leda i vatre. Dali su novu dimenziju tenisu, novu dimenziju igri, novu dimenziju teniskom rivalstvu. Kao što se nekada davno zaljubljenici u rock dijelili na one koji vole Beatlese i Rolling Stonese, tako su se i teniski zaljubljenici dijelili na Borgove i Macove.


Igra koju su preferirali i jedan i drugi teniser apsolutno odgovara nazivima kojim su ih teniski zaljubljenici obasipali. Borgov imidž 'macho mana', surovi pogled, duga kosa, zapuštena brada, namršteno lice, na koji djevojke nisu mogla ostati imune, pa su 'djevojačka stampeda' u trenucima Borgove pojave ispred stadiona postajala uobičajena stvar na teniskim turnirima. S pravom možemo reči da ni jedan igrač prije i poslije njega nije uživao takvu popularnost, kao što možemo tvrditi da je upravo on najzaslužniji za veliku globalnu popularizaciju bijelog sporta, te veliki talas mladih Švedskih igrača početkom 80-tih godina prošlog vijeka. Borg je jedan od prvih igrača koji su igrali dvoručni bekend. Drveni reketi nisu omogučavali tako dobar balans kao današnji, pa su tenisko umijeće, vještina i kontrola loptice morali biti na znatno večem nivou, naročito prilikom odigravanja ovog udarca. Zato činjenica da je Borg među prvima koji su uveli ovaj udarac u tenis, još više dobija na značaju. Osim toga, hladnokrvni Švedo važi i za prvog igrača koji je imao profesionalnog trenera, koji je išao sa njim na gotovo svaki turnir. Inovacije koje je svojim likom i djelom ovaj igrač unio u tenis su nemjerljive i najmanje što možemo učiniti jeste da maksimalno poštujemo sve ono što je ovaj čovjek uradio za 'bijeli sport'. A uradio je mnogo. Borg je postao profesionalac sa 14 godina, teniski reket je uzeo u ruke kada je imao 9 godina i to najviše zahvaljujući ocu koji je osvojio turnir u stonom tenisu i kao glavnu nagradu dobio teniski reket. Treniranje hokeja uporedo sa tenisom u tinejđerskim danima najviše je zaslužno za njegove fantastične fizičke sposobnosti kojima je išao daleko ispred svog vremena. Prvi turnir je osvojio kada je imao 11 godina, a kada je kao 14-godišnjak predstavljao svoju zemlju na Juniorskom prvenstvu u Berlinu, napustio je hokej i posvetio se samo tenisu. Nedugo zatim, došla je i juniorska titula na Wimbledonu. Godinu dana kasnije, odnosno 1972 godine napustio je školu i odigrao svoj prvi profesionalni turnir u karijeri, Madrid i ostvario prvu pobjedu i to nad Italijanom Antoniom Zugarelijem. Prva veliko finale igrao je 1973 u Monte Carlu kada je od njega bio bolji Ilie Nastase i to sa 3-0 u setovima, a prva titula je došla nepunih godinu dana kasnije u Aucklandu gdje je u finalu pobijedio domaćeg igraća Onny Paruna sa 3-0 u setovima. Tada je počela prava teniska bajka, iste godine je osvojio još 6 titula, od čega jednu GS i to na svom, kasnije će se ispostaviti najuspješnijem turniru RG-u, te igrao još 5 finala. Od 1975 do 1981 Borg je igrao 15 finala i osvojio 56 titula. Sve je postalo mnogo teže kada se tamo oko 1978 godine pojavio kovrđavi tinejđer iz okoline New Yorka, vanserijskog potencijala, dječijeg izgleda i u najmanju ruku čudnog mentalnog sklopa. – John McEnroe


O tome zašto baš ovakve epitete dodjeljujemo ovoj legendi Američkog i svjetskog tenisa najbolje će vam objasniti youtube klipovi, teniske anegdote i njegova autobiografska knjiga koja nosi naziv po kultnoj uzrećici: 'You cannot be serious'. John McEnroe je bez sumnje jedan od najtalentovanjih igrača koji su uzeli reket u ruke. On je zapravo sve ono što Borg nije i to je ustvari ono što je oduvijek krasilo njihove mečeve, kao i njihovo rivalstvo, koje je, ruku na srce, ostalo nedorečeno i uskratilo nas za mnoštvo kvalitetnih i neizvjesnih mečeva. Popularni JohnyMac je kao 8-godišnjak počeo igrati tenis, a omiljeni sportovi su mu bili ragbi, bejzbol i košarka. Pored tenisa najviše se bez sumnje pronalazio u košarci, a bio je i član košarkaškog školskog tima. Budući da je oduvijek želio biti roker, krajem 1981 organizovao je vlastitu rok turneju širom SAD-a, tako što bi na egzibicionim turnirima na kojima bi učestvovao bili organizovani muzika, piće, plesaći, što u kombinaciji sa tenisom definitivno čini najsavršeniju kombinaciju. Prvi profesionalni turnir odigrao je sredinom 1977 u New Yerseyu i to tako što je dobio WC. Prvu pobjedu na pomenutom turniru, a ujedno i prvu u karijeri u okviru ATP toura ostvario je savladavši Australijanca B.H.Moora sa 2-0 u setovima. U sljedećem kolu je izgubio od Australijanca, odnosno tačnije Novozelanđanina Onny Paruna sa 2-0. Svakako vrijedi spomenuti njegov put kroz Wimbledon te godine, kada je kao 18-godišnji kvalifikant došao do polufinala dobivši 8 mečeva zaredom i na kraju izgubivši od Konnorsa sa 3-1 u setovima. Teniskom auditoriju je bilo jasno da je budućnost ovog sporta sigurna, baš kao što su znali da će ovaj igrač kad-tad osvojiti najveći teniski turnir, tzv nezvanično prvenstvo svijeta u tenisu. Tu godinu je završio na 264. mjestu. Prvu ATP titulu osvojio je 1978 godine pobijedivši u finalu sunarodnjaka Johana Krieka sa 2-0 u setovima, a prva velika titula došla je početkom 1979 na završnom Mastersu za 1978 godinu gdje je ostvario 5 pobjeda bez izgubljenog seta. Nakon te titule, počinju stiizati GPT turniri, a sve je krunisano prvom GS titulom u karijeri i to na USO-u kada je svijet dobio još jednog GS pobjednika i velikog šampiona, koji će obilježiti period koji slijedi. To je igrač sa vjerovatno najviše kaznenih sankcija od strane ATP-a ikad. Igrač kojeg je publika obožavala, a čiji je način komunikacije sa sudijama jedinstven u svijetu tenisa. Igrač koji je davao poseban šmek nekadašnjoj teniskoj eri, kako u kontekstu teniske igre i ostvarenih rezultata, tako i u kontekstu njegovog odnosa i rivalstva sa ostalim igračima, te onoga što je obilježilo njega i njegove mečeve. Jedno rivalstvo se ipak izdvaja, a to je ono sa legendarnim Šveđaninom.

Sredinom novembra 1978 u Štokholmu kada su na teren po prvi put zajedno izašli ova dvojica igrača, igrali su, vjerovali ili ne, na pločicama. Takvi uslovi su daleko više odgovarali JohnyMacu koji je tu godinu završio na 4 mjestu, dok je Šveđanin bio drugi. Od Maca se očekivala prva veča titula, koja je došla 2 mjeseca kasnije na Mastersu u New Yorku, dok je Borg uveliko bio u svom prajmu, a činjenica da igra pred domaćom publikom uvijek ga je primoravala da daje više od sebe. Da li mu je s druge strane stvarala i određeni pritisak teško je reči. Međutim, činjenica je da je ovo Borgu bio prvi put da se susreće sa tako dobrim i kvalitetnim volley igračem, kakvog dotad za konkurenta u vidu Roscoe Tannera nije imao. JohnyMac je Šveđaninu u prvom međusobnom duelu, pred njegovom publikom prepustio samo 6 gejmova i tako postao prvi mlađi igrač od Borga koji ga je pobijedio. U kontekstu priče o novom rivalstvu bilo je suviše rano pričati, ali teze koje govore da ljevoruki igrači ne odgovaraju Borgu sada su i dobile povrdu. Sljedeće godine su odigrali 6 mečeva, a Borg je bio bolji sa 4-2 u međusobnom omjeru za 1979 godinu. Prvo su se početkom februara sastali u Richmondu gdje je nakon izgubljenog prvog seta Borg uspio preokrenuti rezultat i dobiti naredna dva, te plasirati se u finale. S pravom možemo reči da je u ovom meču presudio tiebreak drugog seta koji je Borg dobio sa 10-8. Sljedeći put su se sreli u New Orleansu i na ovom meču desila se jedna interesantna scena. Naime, prilikom jednog dubl meča u kojem su između ostalih dubl par činili njih dvojica, Mcenroe je bio jako nervozan i mnogo griješio. U tom momentu Borg mu je prišao i u trenucima kada su svi, pa i sam McEnroe mislili da će Šveđanin verbalno napasti JohncMaca, ovaj je uradio suprotno. Potapšao ga je po ramenu i pružio mu riječi podrške. Ovaj gest legendarnog Šveđanina je odredio pravac u kojem će se njihovo rivalstvo odvijati, ne u smislu igara, rezultata i mečeva, već u smislu poštovanja koje su gajili i pokazivali jedan prema drugom. Istina je da su se svi tadašnji top igrači međusobno uvažavali, ali da bi prije zemlja prestala da se okreče, nego što bi to pokazivali na terenu. Kod Borga i McEnroa to nije bio slučaj. Sam McEnroe je nekoliko puta, nakon Borgovog povlačenja isticao koliko dotični fali svjetskom tenisu i da ovaj sport bez njega jednostavno nije isti, dodavši uz to da su tadašnje teniske organizacije morale biti malo fleksibilnije kada je u pitanju ovaj mitski igrač. Bilo kako bilo, posvetimo se nekim od njihovih najzanimljivijih mečeva. Prije završnog Mastersa u NY-u 1979 godine, njihov H2H je bio izjednačen, 3-3. Na tepihu su igrali 4 meča i bilo je 2-2. JohnyMac je već tada jasno stavio do znanja Borgu da je dobio ozbiljnog konkurenta i da su dani lagane dominacije tenisom prošli.


Te pobjede i činjenica da Borg ne voli igrati protiv njega su McEnrou davala opravdanu nadu da ponovno može pobijediti Borga, bez obzira što je ovaj put ulog mnogo veči i što se nikada nisu susretali na završnom Mastersu. Sve oči su bile uprte u ovaj duel. Amerikanac je znao da može pobijediti Borga, znao je to i Borg. To je obojicu činilo nervoznim. Igrači su bili podijeljeni u dvije grupe. Grupu 'A' su činili Gerulaitis, Solomon, McEnroe i Vilas, a grupu 'B' Borg, Tanner, Connors i Higueras. Tanner i Jimbo su Borgu odlično poslužili kao priprema za McEnroa, budući da su obojica bili ljevaci. Tannera je veoma lagano dobio, dva puta po 6-3, dok je u drugom kolu imao problema sa Connorsom, gdje je pobjednika odlučio tiebreak trećeg seta. Higuerasu je u trećem kolu prepustio samo dva gejma. Sa 3 pobjede, set količnikom 6-1 i gejm količnikom 40-23 bio je ubjedljivo prvi u svojoj grupi. McEnroe je imao više problema, a već u prvom kolu stigao je poraz i to ni manje ni više nego Vitasa Gerulaitisa, igrača kojeg je pobijedio 3 puta te godine ne prepustiivši mu čak ni jedan set. Mislilo se da će tako biti i ovog puta, jer je JohnyMac lagano osvojio prvi sa 6-3, ali naredna dva gubi u tiebreaku, a Vitas stiže do svoje prve pobjede nad talentovanim Amerom. Sljedeća dva meča McEnroe je uspio dobiti, bez da rezultat ikako dovede u pitanje. Solomona i Vilasa je manje-više lagano riješio u 2 seta. Solomon je igrač koji je dobio njihova prva dva meča, ali godinu dana prije toga su igrali na završnom Mastersu i tada je McEnroe slavio. Sa pobjedom u Wembleyu nekoliko mjeseci kasnije, JohnyMac je bez sumnje važio za favorita i opravdao tu ulogu. Vilas ipak nije odgovarao Johnu, dobio je njihova prethodna 3 meča (2 na šljaci, jedan na hardu) i bilo je veliko pitanje kako će se to odraziti na McEnroa. Nije se odrazilo, jer je John slavio sa 6-3, 6-3 i tako obezbijedio drugo mjesto i polufinale, gdje ga je čekao najljući rival Bjorn Borg.

Rezime meča:

Nesumnjivo je da je Borg bio favorit u ovom finalu i da je u njega ušao kao favorit, višestruki GS šampion i mnogo iskusniji igrač. Međutim, sve to je izgledalo drugačije na terenu večim dijelom meča. McEnroe je uzimao bitne poene, bio bolji u prelomnim trenucima i što je najveći paradoks u svemu tome, bio je smireniji i racionalniji u momentima kada se lomio meč. Neočekivano, ko zna kako bi se stvari odvijale da se nije desilo to sudijsko upozorenje u ranijim mečevima. Iz ove perpektive, izgleda da ga je to i spasilo. Ritern je obojici bio previše mekan, i to najčešće na drugi servis. John je nekoliko puta pokušavao ranim hvatanjem loptice zakucati je u Borgovo polje, ali su ti udarci uglavnom završavali u mreži. Na kraju je prešao na slajsove povremeno miksujući sa izlascima na mrežu. To se ispostavilo kao dobar izbor, naročito pred sami kraj 4. seta kada je Borgu koncentracija sve više i više popuštala.Koncentracija je možda i najvažnija stavka kod riterna. Glava mora biti smirena, njuh izoštren, refleks dobar, anticipacija vrhunska. Rekao bih da je upravo manjak iste glavni razlog onako slabog reagovanja obojice na drugi servis, a s obzirom da drveni reketi zahtjevaju veću i bolju kontrolu i strpljivost prilikom udarca, onda takav podatak i ne čudi. Možemo i imamo pravo žaliti što meč nije otišao u 5. set, naročito mogu žaliti sudionici tog meča i oni koji su imali privilegiju odvu dvojicu mitskih igrača pratiti uživo, može žaliti i sam Borg što nije koristio svoje šanse i produžio meč za još koji sat, ali uprskos svemu, ostaje činjenica da je John u ova 3 sata i 22 minuta jednostavno pokazao više.

Bio je izbalansiraniji, odličan na mreži, solidan sa baselinea, dosta bitnih poena uzeo na Borgov način i jednostavno više želio pobjedu. Borg je s druge strane bio solidan sa baselinea, a opet daleko od svog nivoa, ali na mreži je bio katastrofalan. Promašivao je neke lagane voleje koje nije smio.Lošu realizaciju brejk lopti su zamijenili odličnim spašavanjem istih. Vrlo malo su griješili u takvim poenima i obojica su se trudili da idu po poen u tim trenucima. Čekanje greške je bilo ravno samoubistvu, oni su to dobro znali. Treba obratiti pažnju gdje se Borg nalazio na 30-40 i onu nesretnu brejk loptu kada je loptica nezgodno odskočila, čovjek je bio bar 20cm ispred osnovne linije. To dovoljno govori kakav tenis se igrao i koliko su to bili prilagodljivi igrači. Servis je Johnu bio velika prednost i to je neosporivo. Velika je stvar kada se igrač može osloniti na što više laganih poena, naročito kada su u pitanju epski mečevi. Njegov servis je bio itekako nezgodan, što zbog činjenice da je ljevoruk i da daje drugačiju rotaciju loptici, što zbog čudnog izbačaja loptice i udarca. Generalno, dešnjaci se teže prilagođavaju ljevacima, jer ih je manje i jer se koncept igre kod jednih i drugih razlikuje u direkciji loptica s jedne i druge strane prema određenom udarcu. Tako su po defaultu ljevaci u stanju da puno lakše dominiraju u poenima u odnosu na dešnjake. To može biti jedna od olakšavajućih okolnosti za Johna, ali nikako presudna. Meč je bio dosta izjednačen, ali je opet John bio za neku nijansu bolji igrač. Servis, napadačka igra, dobri voleji i odlična mentalna snaga su odlučili pobjednika, a u tome je John bio > od Borga tog Wimbledonskog finala.











Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:14

Ivan Lendl - Michael Chang (RG 1989)


Ivan Grozni Lendl, najbolji čehoslovački teniser svih vremena, jedan od ATG igrača, čovjek bez kojeg ovaj sport ne bi bio tu gdje jeste. Čovjek koji na svom kontu ima 8 Grand Slamova (2 Australian Opena, 3 Roland Garrosa i 3 US Opena). Nažalost, silno priželjkivani san zvani Wimbledon nikad nije mogao dosanjati. Pored toga, osvojio je 5 WTF-ova, ali i impresivan broj ostalih turnira, što pod pokroviteljstvom ATP i tadašnje teniske federacije, što egzicibionih. Ne bih smio ispustiti ni Davis Cup 1980, koji je pripao Čehoslovačkoj. Također, 3 puta je bio ATP Player of the Year, te 4 puta ITF World Champion. Drži i neke od zavidnih rekorda kao što je 8 uzastopnih US Open finala, 26 uzastopno osvojenih setova itd. Kako god, slovi (i slovit će) kao jedan od najboljih baselinera i all-roundera u historiji ovog sporta.

Što se tiče kinesko-američkog Tajvanca , slobodno mu mogu dodijeliti epitet začetnika vjerovatno najuspješnije generacije američkih tenisera. Dakle, njegova zasluga je bila ta što je probio led i omogućio uspostavljanje dugogodišnje dominacije Samprasa, Agassija, Couriera i njega samog. Iako nikada nije uspio postati predvodnik kolone kao World No.1, Roland Garros 1989 će ostati zlatnim slovima upisan u teniskoj historiji, i njegov karijeri dakako. RG te godine mu je bio i ostao jedini osvojeni GS, iako je imao prilike za još njih. 1996 godine, kada se počeo vraćati u sami vrh, igrao je finala AO i USO, ali je oba izgubio. Također, bio je finalista WTF-a 1995, gdje je ponovo izvukao deblji kraj. Elem, eksplozivan teniser kojeg je krasio strašan hard-hitting, te brzina na terenu. Za nešto više trebalo se posložiti još kockica.

Eh, sada nešto o meču koji sam odbrao kao meni najdraži. Roland Garros 1989 bio je još jedan u najavi zanimljiv turnir, kojeg je mnoštvo gledalaca namjeravalo propratiti i pogledati na djelu najveće tenisere tog vremena. Favorit za osvajanje je bio, a ko drugi nego Lendl. Na turnir je ušao kao first seed, dakle broj 1, a zahvaljujući povoljnom žrijebu, imao je otvoren put do finala. Prve tri prepreke je preskočio veoma ubjedljivo; nije bilo nedoumica oko prolaska u narednu fazu turnira. I tako sve do famozne 4. runde...

S druge strane, Michael Chang je ušao na turnir kao 17-godišnji teenager i spadao je u rubriku autsajdera. Elem, mlada nada koja je bila u usponu i koja je željela dogurati što dalje. Osim prve runde, gdje je izgubio uvodni set, nije imao mnogo problema. Na oduševljenje svih, došao je na megdan prvorangiranom - Ivanu Lendlu. I tako se doimalo da je tu kraj za mladog naturaliziranog Amerikanca...

Meč je počeo prema očekivanjima, a Lendl je vrlo lako došao do vodstva od 2-0 u setovima...

Rezultatska prednost, ali ujedno i terenska inicijativa, donijela je Lendlu i break prednosti na početku trećeg seta. Groznog je služio servis, FH, BH, odlično je prakticirao svoj prepoznatljiv generički baseline. Ako je i bilo onih koji su vjerovali da se Chang može oduprijeti i eventualno zagorčati život Groznom, u tom trenutku su promijenili mišljenje. Međutim, onaj koji ni u jednom trenutku nije potpuno izgubio (dolje ćete shvatiti zašto baš "potpuno izgubio") nadu bio je Michael Chang.

Amerikanac je odmah poništio Lendlovu prednost i napravio rebreak, tako da je situacija u setu bila ponovo izjednačena. Tako je mlađahni Chang produžio ostanak na turniru i počeo sve više vjerovati da se možda može vratiti u meč. Počeo je šamarati Lendla koliko god je to bilo u njegovoj moći, vraćao je jake i duboke loptice, kretao se izvrsno za jednog sedamnaestogodišnjaka, napadao s oba krila i zadavao glavobolje Ivanu. Možemo konstatovati da je Michael Chang bio prvi teniser koji je počeo koristiti 2HBH iz skoka, i to vrlo uspješno. U tom ritmu je i stigao do 6-3 i osvojio set, prvi kojeg je Ivan Lendl izgubio na turniru. Dakle, iako je Čeh napravio samo 19 grešaka u 3 seta, to mu nije pomoglo da pošalje upornog Changa kući. Došlo se na 2-1, a ljut i nervozan, kakav je Lendl zaista bio 5. juna 1989., nije uspio slomiti otpor nepredvidivog i nemalo motiviranog protivnika.

Četvrti set je bio uvertira za uzbuđenja koja sljeduju. Naime, u toku seta, nedovoljno razvijeno tijelo Changa, nepripremljeno za ovakve napore, počelo ga je izdavati. Pojavili su se grčevi u Changovim nogama, koje on nije mogao kontrolirati. Postajalo je sve teže i teže kako je set odmicao, a i sam Michael je kasnije priznao da bi ga uhvatio grč kad god bi morao više trčati i odigrati zahtjevniji poen. Bio je prinuđen osloniti se na svoj shotmaking, pogađati winnere iz svake povoljnije situacije koja bi mu se ukazala i tako znatno skraćivati poene. Chang je također uvrstio još nekoliko neobičnih stvari u svoju taktiku, što će biti, ispostavit će se, korisno i učinkovito. Naime, počeo je slati balone ("moon shots" ili "moon balls" na engleskom), ili jako visoke i duboke lopte na Lendlovu polovicu (nešto kao badminton), a indisponirani Čeh, koji je nerijetko ulazio u svađe sa sudijom i psovao publici, nije uspio iskoristiti suparnikove poteškoće u kretanju i dobivanje u najmanju ruku "čudnih" lopti s druge strane, koje je trebao vratiti raketnom brzinom na Changov dio terena. Kako su grčevi bivali sve jači, Chang je svaku pauzu koristio da bi pojeo što više banana i napio se što je više moguće vode, valjda u cilju dobivanja dodatne energije i tečnosti (npr. općepoznato je da banane sadrže kalij, čiji nedostatak dovodi do problema s kostima i mišićima, te izaziva sveopći umor i malaksalost). Dakle, i pored svih problema s kojim se suočavao njegov rival, Grozni, koji je bio u neobjašnjivom padu, nije uspio iskoristiti fizičku nadmoć i ostvariti pobjedu. Optuživao je suce kako mu namjerno oduzimaju poene, raspravljao se s publikom, bio je potpuno van ritma. Kao takav nije mogao do ovog seta, a Chang je uspio, na iznenađenje prisutnih, izjednačiti meč na 2-2, ponovo osvojivši set rezultatom 6-3.

Peti set je predstavljao kulminaciju cijelog meča; bio je zaista bolan za gledati. Jedan teniser koji urliče od bolova svaki put kada jače udari lopticu ili završi poen (bilo greškom bilo winnerom), dok je, kao prvi teniser svijeta, potpuno glavom izvan meča. Bez želje da se bori (iako nema zdravstvenih problema kao njegov protivnik), pa kao takav biva doveden u egal. Najteži moment u cijelom meču za mladog Changa bio je definitivno kod rezultata 2-1 za njega. Izgledalo je kao gotovo; Michael se nije mogao kretati i bio je spreman da preda meč!

Međutim, tada se dešava nešto što je on nazvao "nevjerovatnom odlukom u svom srcu da ne odustane", što mu je dalo potrebnu snagu da odigra meč do kraja (govorio je u sebi: "Šta ja tražim ovdje? Imam 17 godina i igram protiv svjetskog broja jedan. To nije tako loše za jedan dan...") Iako se jedva kretao, nastavio je primjenjivati svoju specifičnu taktiku u nadi da će time dokrajčiti Lendla. Na 3-3 su se mogli doslovno čuti bolni krici pri svakom udarcu, ali je vrijedilo - uspio je slomiti Lendla po ko zna koji put. Na svoj servis u narednom gameu, Michael Chang uradio je nešto nevjerovatno, po čemu će također ostati upaćen dok god tenis postoji. Pošto više nije mogao servirati čak ni solidan prvi servis, pri rezultatu od 15-30 za protivnika, odlučio je odservirati underhand serve, s kašike što bi se kod nas reklo. Na opće iznenađenje, spin koji je loptica dobila onemogućio je Lendla da zabije winner, tako da je Chang dobio prostor za passing shot, kojim je probio Ivana na mreži. Publika je poludjela.


Chang je bio na pragu ogromnog podviga, eliminacije World No.1, jednog od najvećih, Ivana Lendla. Lendla kojeg je on taktički uništio na tom meču i udario ga tamo gdje ga najviše boli. Nije mu dozvolio da ga pobijedi, a zauzvrat je dobio dvije meč lopte protiv takvog rivala. 15-40 je bilo, Chang se odvažio na još jedan majmunsku improvizaciju. Na Lendlov servis došao je skoro na T-liniju (dakle, skoro do pola terena). Svi su ga u čuđenju gledali, pa i sam Lendl, ali nakon prokockanog prvog servisa - masa je shvatila da bi to moglo upaliti. Drugi servis je Lendl morao pogoditi. Kao što je morao bolje uraditi mnoštvo toga u ovom meču. Svi su očekivali as, servis winner, spašavanje i novi preokret, ali onaj Lendl nije imao snage za takvo nešto. Odservirao je duplu servis grešku i donio Michaelu Changu najdražu pobjedu u karijeri, sigurno jedan od najvećih skalpova svih vremena u svijetu tenisa. Mlađahni Amerikanac se od bola srušio na parišku šljaku, te nekako dovukao svoje iscrpljeno tijelo do stolice, kako bi napokon predahnuo.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:23

Australian open 1988 final - Mats Wilander vs Pat Cash


Slijedi detaljan osvrt na Australsko finale iz 1988 godine, godine kada je Australian open konačno dobio 'dušu' slama i organizaciju dostojnu jednog od 4 najprestižnija teniska turnira. Turnir se iz Kooyonga preselio u bivši Flinders Park (sada Melbourn park) i umjesto travnate podloge na kojoj se do tada igralo, postavljena je zelena Rebound Ace HC podloga, te je tako AO osim po svojoj vremenskoj zoni i velikim vrućinama konačno dobio nešto po čemu će kasnije biti poznat - svoju podlogu i identitet, ono po čemu će ga svi prepoznavati, a što je druga najveća teniska nacija svakako i zaslužila. RG je imao svoju šljaku, Wimbledon travu, USO DecoTurf, a sada je i AO imao svoju Rebound ace podlogu, koja će se na terenima Melbourn Parka zadržati narednih 20 godina, sve do 2008 i 'dolaska' Plexicushiona. Na svom debitantskom nastupu u Melbournu, AO nam je pružio jedan od najboljih mečeva ikad odigranih, meč između domaćeg ljubimca Pat Casha i Šveđanina Matsa Wilandera. Wilander je na turnir došao kao treći nosilac, dok je njegov protivnik u finalu postavljen za četvrtog. Rijetko ko je sa sigurnošću mogao tvrditi da će tada najbolji teniser svijeta Ivan Lendl baciti sve karte na osvajanje AO-a, s obzirom na neke njegove izjave tokom 1987 godine, međutim malo ko je mogao očekivati da će Pat Cash i drugu godinu zaredom u polufinalu zaustaviti Ivana Lendla i nanijeti mu još jedan težak poraz. To je vrijeme kada je Cash igrao 'tenis života'. Tačno godinu dana ranije na istom ovom turniru u polufinalu je dobio Lendla sa 3-1 u setovima, a onda u finalu izgubio od Štefana Edberga sa 3-2.


Ako se i tada njegovo dostignuće moglo osporavati podlogom, sada nije bilo nikakve osnove za to. Do polufinala i meča sa Lendlom, nije izgubio ni set, a imao je set količnik 93-39. Nakon što je porazio Lendla u 5 tjesnih setova, niko, pa ni sam Cash nije mogao slutiti da će mu i drugu godinu zaredom najdražu GS titulu ispred nosa odnijeti još jedan Šveđanin. Budući da su u drugom polufinalu igrali Wilander i Edberg, te da je Wilander slavio u 5 setova, svi su, pa i sam Cash bili ubijeđeni da će on biti taj koji će završiti meč sa podignutim rukama u zraku. Međutim, za protivnika je imao igrača koji je po ko zna koji put u karijeri želio pokazati najviše onda kada to niko od njega ne očekuje, baš kao na RG-u 1982 ili na AO-u 1983 godine.Pravi trenutak za to nije mogao izabrati, budući da je Lendl počeo lagano padati, te da je tenisu trebala nova dominantna figura, a da mu je protivnik u finalu bio igrač koji je važio za 'one slam wondera' i igrača koji je sklon 'pucanju' pod pritiskom. Međutim, postojala je želja, velika želja. Cash je osvojio najprestižniji teniski turnir nekoliko mjeseci ranije, ali silno je želio osvojiti titulu pred domaćom publikom i postati prvi Australijanac kome je to pošlo za rukom na ovom turniru, na tvrdoj podlozi. Australija nije imala domaćeg osvajača još od Marka Edmonsona 1976, a budući da neće imati ni u godinama koje slijede, onda stvarno šteta što se Cash nije okitio toliko željenom titulom, koju su on i druga najveća teniska nacija svakako zaslužili.

Do ovog meča, susretali su se 7 puta i Cash je vodio sa 4-3 u međusobnim duelima. Wilander je dobio njihov prvi meč na travi, igran 1983 u Australiji u okviru DC-a. Interesantno je da je, uprkos tome što se igralo na travi, Wilander slavio, budući da mu je to bila najslabija podloga, a Cashu najomiljenija. Ipak, rezultati su potvrđivali da je Mats volio igrati na Australskoj travi, a u januaru te godine je slavio na travnatom AO-u, kao što je i nepunih mjesec dana nakon finala DC-a, odbranio titulu na prvom GS-u sezone, osvojivši ga ponovno, drugi put u karijeri.
Osim toga, Wilander se veoma dobro nosio sa Australskom klimom. Cash je dobio njihova sljedeća dva duela, oba na GS-u (Wimbledon i USO 1984 godine) izgubivši po set u oba meča, ali je Wilander vratio stvari na početak pobjedom u Briselu naredne godine. Naredna dva duela, oba na Wimbledonu dobija Cash, ali na Završnom Mastersu 1987 je slavio Wilander i tako ušao kao blagi favorit u Australsko finale i kao igrač koji je slavio u njihovom posljednjem duelu. Ono što mu nije odgovaralo jeste činjenica da je na GS-ovima protiv Casha imao 0-4 i koliko god neko bio mentalno jak, to mora stvarati određenu dozu pritiska. Wilander je 1987 igrao više nego solidan tenis, barem na najvećim turnirima. Osvojio je Indianapolis, igrao finale USO-a i završnog Mastersa u kojima je gubio od istog čovjeka - Ivana Lendla. Cash je, s druge strane, osvojio Wimbledon i igrao finale Sydneja, te osvojio Johanesburg. Međutim, njegova pažnja, očekivanja su bile uprte prvi GS naredne sezone - AO.









Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:29


Novak u dva od Top3 rivalstva

U samo tri teniska rivalstva u istoriji obojica igrača imaju barem 15 pobeda, a Novak Đoković nalazi se u dva od ta tri rivalstva.


Naime, srpski teniser je u utorak savladao Rodžera Federera i tako smanjio na 16-15 u duelima sa Švajcarcem.

Drugo veliko Đokovićevo rivalstvo je sa Nadalom, to je ujedno i najveće rivalstvo u istoriji. Srbin i Španac odigrali su čak 38 mečeva, a Nadal vodi sa 22-16 u pobedama.

Osim ova dva jedino preostalo rivalstvo u kojem su obojica tenisera ostvarili po barem 15 pobeda je ono između Ivana Lendla i Džona Mekinroa (21-15 za Amerikanca češkog porekla).

Najveća rivalstva u istoriji tenisa:

Đoković – Nadal 16:22
Lendl – Mekinro 21:15
Konors – Lendl 13:22
Konors – Mekinro 14:20
Beker – Edberg 25:10
Agasi – Sampras 14:20
Đoković – Federer 15:16
Federer – Nadal 10:21
Edberg – Lendl 14:13








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:32

Teniska rivalstva Gem, set, meč lopta


Tenis je individualni sport. Meč se ne završava nerešenim ishodom, ili si pobedio ili je to učinila osoba sa druge strane mreže. Pobednik mora biti psihički i fizički jak i stabilan, dok gubitnik nije ništa drugo do gubitnik. O tome svedoče i najveći dueli u teniskoj istoriji! Tenis je surov. Nakon meča nema neporaženih. Neuspeh nije nadoknadiv u daljem toku turnira. Ako izgubiš - ispao si, pakuješ se i ideš kući. "I always enjoy playing against Andy, especially in America, and not just because I win..." (Rodžer Federer nakon finala Sinsinatija 2005. godine) Za neke se naporno treniranje isplatilo, neki nikad nisu uspeli da zaigraju ozbiljnije profesionalni tenis, za neke je tenis ostao ‘jedan termin nedeljno’ (zabava), ali svima je zajedničko da ne vole da gube. A ko voli? Tenis je individualni sport. Meč se ne završava nerešenim ishodom, ili si pobedio ili je to učinila osoba sa druge strane mreže. Uopšte, sistem takmičenja podstiče rivalitet. Poraz na turniru istovremeno predstavlja i eliminaciju. Uzevši to u obzir ne čudi intezitet želje za pobedom prisutan kod profesionalnih igrača.

Neki porazi bole više od drugih "Nobody beats Vitas Gerulaitis 17 times in a row!"
(nakon što je gore navedeni konačno pobedio Džimija Konorsa posle 16 uzastopnih poraza)

Put do vrha je jasan, moraš pobeđivati bolje od sebe. Kako se vrh približava, broj suparnika se smanjuje, ali isto ne važi za broj međusobnih okršaja. Tokom jedanaestomesečne sezone vrhunski igrači među sobom odigraju “x” puta. Neretko ti mečevi pobedniku donose pehar, bodove, novac i reči hvale, a poraženom.. pa isto to, samo upola manjeg obima i slikanje sa rivalom, uz usiljeni smešak. Porazi su bolni srazmerno vrednosti nagrade za koju poraženi ostaje uskraćen, kao i količini truda uloženog u dostizanje postavljenog cilja, ali nije priznanje sve što poraženi gubi. Samopouzdanje je sve u tenisu. Tehničko umeće izvođenja udaraca i fizička spremnost su nešto što svaki iole ozbiljniji igrač mora posedovati, ali samopouzdanje i psihička stabilnost su osobine koje razdvajaju prosečne od vrhunskih igrača. Ukoliko igrač dopusti da bude zaplašen, poraz dolazi kao neizbežna posledica. Tokom godina pojavili su se ljudi koji su sejali strah među većinom savremenika. Odnos koji se razvio iz njihovih međusobnih okršaja, kako na terenu tako i van njega, je nešto u čemu uživamo.









Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:35

Björn Borg Vs John McEnroe (1978 - 1981)

"I think it's the mark of a great player to be confident in tough situations." John McEnroe


Nijedno rivalstvo se ne može porediti sa ovim, gotovo savršenom suprotnošću elegancije i temperamenta. Bjorn Borg - izvanredan igrač sa osnovne linije, hladnokrvni Šveđanin. Džon Mekinro - odličan volej igrač, drski Njujorčanin. Njih dvojica su se prvi put sreli na US Openu 1973. godine, doduše u malo čudnim ulogama. Sedamnestogodišnji Borg je igrao svoj prvi Grend Slam u Americi, a Mekinro je skupljao loptice. Iako ne priznaje da je imao Borgov poster na vratima svoje sobe, Mekinro kaže da je Borg neko ko ga je dodatno privukao tenisu. Njihovo rivalstvo najbolje oslikava taj brejk četvrtog seta finala Vimbldona iz 1980. godine. Uz odgovarajuću ironiju, Mekinro je taj set dobio sa 18-16, ali je ubrzo nakon toga izgubio meč.

Godinu dana kasnije Mekinro je okončao Borgov niz od pet uzastopnih titula na Vimbldonu, a nekoliko meseci potom Šveđanin se povukao. Kako je Mekinro rekao, njegov profesionalni život više nikada nije bio toliko zabavan. Iz međusobnih duela niko nije izašao kao pobednik, rezultat je 7-7, ali je Mekinro pobedio u tri od njihova četiri Grend Slem finala.









Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:40

Boris Becker Vs Stefan Edberg (1984 - 1996)


"I felt better being in the background. That's the way I like it." Stefan Edberg



Slika prepoznatljivog servisa Stefana Edberga poslužila je za izradu logoa Australian Opena.


Boris Beker je bio Safin osamdesetih, samo bolji. Sa 17 godina osvojio je prvi Vimbldon, pri tom postavši najmlađi pobednik tog turnira, u to vreme i najmlađi osvajač Grand Slama uopšte! Bio je prvi nenosilac koji je osvojio Vimbldon i prvi Nemac kome je to pošlo za rukom. Naredne godine odbranio je titulu pobedišvi u finalu, u tri seta, prvorangiranog Ivana Lendla. Do 24. godine osvojio je tri Vimbldona, još dva puta igrao u finalu, i po jednom US Open i Australian Open. Malo je reći da je bio obožavan u domovini. Sjajan servis - volej igra donela mu je nadimke kao što su “Boom Boom” i "Baron von Slam".

Šveđanin je pažnju na sebe skrenuo 1983. godine osvajanjem sva četiri Grand Slam turnira u juonirskoj konkurenciji. Do 1990. godine osvojio je po dva puta Vimbldon i Australian Open, nakon čega su usledila i dva uzastopna trijumfa na US Openu. Odličnom igrom na brzoj podlozi zaslužio je reputaciju vrhunskog volej igrača, možda najboljeg ikada. Iako nesumnjivo odličan igrač igrajući između era Mekinroa, Konorsa i Lendla i Samprasa i Agasija, bio je smatran pomalo favoritom iz senke.


Vrhunac rivalstva dvojice tenisera predstavljaju tri uzastopna finala Vimbldona. Beker nikada nije pobedio Edberga dok su se susretali kao juniori. Onda prelazi u seniorsku konkurenciju i osvaja Vimbldon. Dva puta. Prvi put u finalu susreli su se 1988. godine, favorizovani Beker gubi u četiri seta.

Godinu dana kasnije, iako je od ljutog rivala izgubio polufinale otvorenog prvenstva Fracuske, revanširao se Edbergu lagano pobedivši u tri seta. Epsko finale Vimbldona 1990. godine dobio je Edberg rezulatom 6-2, 6-2, 3-6, 3-6, 6-4. Stefan Edberg i Boris Beker susreli su 35 puta, iako je Beker 18 puta pobedio - Edberg je dobio tri od njihova četiri Grend Slem susreta.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:44

Pete Sampras Vs Andre Agassi (1989 - 2002)


"Being number two sucks." Andre Agassi

Nakon njihovog prvog meča, u Rimu 1989. godine kada je Pit Sampras uspeo da dobije samo tri gema, Agasi je rekao svom treneru da mu je žao Pita zato što nikada “neće uspeti kao profesionalac”. Kako se samo sudbina surovo poigrala.

Iako su bili igrači bez slabosti, gajili su komplentaran stil igre - Sampras je bio servis-volej igrač, dok za Agasija važi da je imao najbolji “return” posle servisa. Tokom devedesetih vladali su teniskim terenima širom sveta, ukupno provevši 387 nedelja na prvom mestu ATP liste. Osvojivši 7 turnira i pobedivši u 90% mečeva koje je odigrao, za Agasija je 1995. bila godina iz snova. Do finala US Opena. Ranije te godine Agasi je osvojio Australian Open, a Sampras Vimbldon.

Finale je trebalo da odredi prvog igrača sveta za tu godinu.

Sampras je pokazao da je bolji igrač pod pritiskom, 6-4, 6-3, 4-6, 7-5. Navodno je ovaj poraz uzdrmao Agasija toliko da je do 1997. godine pao na 141. mesto ATP liste. Od 34 međusobnih duela Sampras je dobio 20, od 5 susreta u Grend Slem finalima Agasi je pobedio samo jednom, 1995. godine u Australiji.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:49

Roger Federer Vs Rafael Nadal (2004 - )


"I wish I could be considered his rival going into the future because that would mean I have improved my game as good as his."

Rafael Nadal

Uzimajući u obzir dominaciju Rodžera Federera, teško bi bilo zamisliti koliko bi podigao letvicu za nadolazeće generacije da se Nadal nije pojavio. Nadal je uspeo tri puta za redom da spreči Federera u osvajanju Roland Garrosa, jedinog Grand Slam trofeja koji mu je nedostajao, a posle finala Vimbldona 2007. godine izgledalo je da će Švajcarac svoju osvetu dočekati na travi.

Uvod u finale Vimbldona 2008. godine bio je odgovarajući. Mesec dana ranije Nadal je surovo porazio Federera u finalu Rolan Garrosa, 6–1, 6–3, 6–0, i Španac se nadao da će uspeti da u kratkom vremenskom roku osvoji i titulu na travi, nešto što je pošlo za rukom samo dvojici igrača pre njega.

Sa druge strane je stajao petostruki uzastopni osvajač Vimbldona željan osvete. Nadal je relativno lako uzeo prva dva seta, 6-4, 6-4, a napetost je podiglo prekidanje meča zbog kiše - u trećem setu prilikom vođstva Federera od 5-4. U nastavku Švajcarac dobija dva seta u taj brejku, 7(7)-6(5), 7(10)-6(Cool. Peti set, u kome je meč još jednom prekidan zbog kiše, je posle mnoštva preokreta Nadal dobio sa 9-7. Ukupan odnos pobeda i poraza iznosi 8 - 14 u korist Španca.









Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:56

Rivalstva ne umiru


"I hate to lose more than I love to win." Jimmy Connors


Razmirice se ne rešavaju okončanjem igračke karijere. Neke rane su isuviše duboke da bi zacelile, a suparnici po pravilu isuviše tvrdoglavi da bi priznali konačan poraz.

Borba se nastavlja, doduše susreti su neobaveznijeg karaktera i nešto se ređe održavaju nego u igračkim danima, ali uz još uvek prisutnu odlučnost da se ne popusti protivniku.


preko ramena








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 14:58









Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 7 Dec - 15:32

NAJVEĆE RIVALSTVO U ISTORIJI Nadal i Đoković od 2006. pa do danas!


Najbolji srpski teniser Novak Đoković, osvojio je prethodnog dana, po treći put u karijeri, Masters u Rimu a pehar je podigao nakon što je posle preokreta savladao svog najvećeg rivala, Rafaela Nadala.

Ispisana je nova stranica najvećeg rivalstva u istoriji belog sporta a rekordni 41. međusobni duel Španca i Srbina, odigran u večnom gradu, doneo je mnogo uzbuđenja.

Kažu da među vrhunskim teniserima nema pravog prijateljstva a sve i da je tako, dva najbolja reketa sveta izuzetno poštuju jedan drugog.

Njihov dobar odnos je nešto o čemu ne treba puno govoriti, od detinjstva kada su trenirali jedan sa drugim, preko Nadalovog dolaska na Srbinov 20.rodjendan u Beograd, čuvenih Noletov imitacija svog prijatelja i konkurenta pa sve do toliko reči hvale koje redovno upućuju na račun jedan drugog.

Ipak, koliko zaista pravog i iskrenog druženja ima u priči dva najveća protivnika, ne možemo jasno tvrditi. Ono što ljudima ipak više privlači pažnju u priči ove dvojce je rivalstvo-najduže u istoriji tenisa!

Mnogi još uvek pamte Rolan Garos 2006. Četvrtfinale otvorenog prvenstva u Francuskoj predstavlja prvo poglavlje u ovoj priči. To je bio prvi duel sada prvog i drugog reketa sveta koji se završio Đokovićevom predajom. Nadal je dobio prva dva seta posle jednog sata i 54 minuta igre, 6:4,6:4, da bi Novak bacio peškir na startu trećeg.

Drugi okršaj upisali su 2007. godine na Mastersu u Indijan Velsu, a to je ujedno bilo i njihovo prvo finale. Nadal je ponovo bio uspešniji pošto je posle 94 minuta igre stigao do prve titule u Kaliforniji, rezultatom 6:2, 7:5.

Još jedan nezaboravan susret ove dvojuce, odigrao se nešto kasnije. Posle poraza u finalu Indijan Velsa, Đoković nije dugo čekao na revanš i ponovo su odmerili snage već na narednom turniru u Majamiju. Novak je na putu do prve masters titule u karijeri upisao i prvu pobedu protiv Nadala.

Prvo grend slem finale odigrali su 2010. godine u Njujorku. Španac je te godine osvojio US open, čime je u karijeri kompletirao sve četiri grend slem titule. Rafa je veliko finale dobio u četiri seta.

Punih pet godina čekao je Nole na prvu pobedu protiv španskog predstavnika na zemljanoj podlozi. Kralj šljake je do finala Madrida 2011. godine svih devet puta dobio Novaka na toj podlozi. Međutim, Đoković je u Madridu slavio sa 7:5, 6:4 i tako konačno razbio maler na šljaci.

U finalu Australijan opena 2012. godine Novak i Nadal odigrali su epski meč koji sigurno niste zaboravili. Bilo je to duel za pamćenje i najduže grend slem finale u istoriji. Meč je trajao neverovatnih pet sati i 53 minuta, posle kojih je Novak po treći put u karijeri pokorio Melburn. Za mnoge to je najbolji teniski meč koji je ikada odigran.

Polufinale Rolan Garosa 2013. godine jedan je od njihova dva najboje duela. To je ujedno i jedan od najboljih mečeva u istoriji belog sporta, a po mnogima i najbolji meč ikada odigran na šljaci. Nadal je u četvrtom setu došao na dva poena od pobede, ali se Novak vratio I odveo meč u peti set. Srbin je u odlučujućem setu imao i brejk prednosti ali je kiša prekinula meč. Duel je nastavljen dan kasnije, da bi Rafa posle četiri sata i 37 minuta igre stigao do finala.

Ovo su bili samo neki od brojnih duela koji su nam ova dvojca priredili. Do sada su se sastali 41. put a finale u Rimu je bilo njihovo 21. finale. Trenutni skor je 22:19 za od nedavno usvojenog sina Madrida.

Interesantan je i podatak da su Andre Agasi i Piter Sampras, nekadašnji ljuti rivali odigrali 34 međusobna duela u rasponu od 13 godina a da su se Đoković i Nadal za svega osam godina susreli čak 41.put.

Ovde se njihova priča ne završava, biće još dosta susreta i uzbudljivih mečeva pa ne sumnjamo da su tek krenuli sa ispisivanjem stranica međusobne istorije.

A što se druženja tiče? Čak i da im sada drugarstvo nije iskreno i pravo kako svi zamišljamo, možda će u penziji, baš kao Sampras i Agasi pronaći još zajedničkih stvari kako bi nastavili svoje prijateljstvo na dubljem nivou.



sportklub








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Sre 14 Jan - 22:55

Monika Seleš i Štefi Graf


U proljeće 1993. godine svijet je pratio svaki korak 19-godišnje teniske senzacije iz Novog Sada. Monika Seleš između 1991. i 1993. godine osvojila je 22 turnira i nastupila u 33 finala na 34 turnira na kojima je nastupila, a usput je osvojila osam Grand Slamova.

Dominirala je i protiv Steffi Graf na način na koji je Graf dominirala prije nego se Seleš pojavila. Sve do 30. travnja i četvrtfinala Hamburga.



Magdalena Malejeva trebala je biti najnovija žrtva, Seleš je vodila 6-4, 4-3 i sjela na svoju klupu nakon gema.



- Sjećam se da sam sjela, nagnula se prema naprijed i krenula popiti malo vode jer su mi se usta osušila. Boca mi je jedva dodirnula usne kad sam osjetila strašnu bol u leđima - napisala je Seleš u autobiografiji 2009. godine.

- Okrenula sam se, da vidim zašto me boli. Vidjela sam muškarca s kapom na glavi i podrugljivim osmijehom. Ruke su mu bile visoko iznad glave i imao je dugačak kuhinjski nož. Zamahnuo je prema meni. Nisam znala što se događa.

Ozlijedio ju je jer je bila bolja od Graf


Srećom, Günther Parche samo je nanio površinske rane 19-godišnjoj tenisačici, a gledatelji i zaštitari uspjeli su ga zaustaviti prije nego joj zada veće ozljede.

Seleš je odustala od tenisa na vrhuncu svoje dominacije. Možda fizičke ozljede i nisu bile strašne, no psihički ju je taj napad toliko uništio da dvije i pol godine nije izašla na teniski teren.

Točno to bio je cilj pomahnitalog Parchea, koji je priznao da je napao Seleš jer je bio veliki fan Steffi Graf, a jako ga je mučilo što je Seleš pobijedila Graf u tri od posljednja četiri finala Grand Slamova u to vrijeme.

Napadom je omogućio Njemici da - bez jedine tenisačice koja ju je mogla pobijediti - osvoji dobar dio od rekordna 22 Grand Slama i postane tenisačica koja je najduže ostala na prvom mjestu svjetske ljestvice.

Još je bizarnije da napad nožem na prvu tenisačicu svijeta ispred punih tribina u Hamburgu nije bio dovoljno ozbiljan za zatvorsku kaznu. Günther Parche optužen je za pokušaj napada, ali nije išao u zatvor jer je sudac objasnio da se radi o poremećenom čovjeku kojem su dovoljna kazna dvije godine uvjetno i redoviti termini kod psihologa.

- To me najviše pogodilo, što nije bilo baš nikakve kazne - otvoreno je govorila Martina Navratilova o napadu.

- Sudac je samo rekao: "Ma dobro, neće on to ponoviti, pa ćemo ga pustiti vani dok stvarno nekog ne ubije." Bilo je to nenormalno, a i obojeno nacionalnom pripadnošću. Da je netko to napravio Steffi da bi Monika pobjeđivala, zaključali bi čovjeka i bacili ključ.

Seleš se, doduše, vratila tenisu i postala Amerikanka Monica Seles, no izgubila je četiri od pet mečeva protiv Graf poslije 1995. godine, uključujući i dva finala US Opena.


24 sata















Nazad na vrh Ići dole
Dr.Love

Elita
Elita

avatar

Muški
Poruka : 1648

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   Ned 12 Apr - 14:57

Borg, McEnroe, Connors: Dali su tenisu glamur i kontroverzu

Bjorn Borg, John McEnroe i Jimmy Connors obilježili su tenis kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Bili su pravi rivali, svaki je imao drugačiji pristup tenisu

John McEnroe pobijedio je 20 puta u 35 duela protiv Jimmyja Connorsa. Bjorn Borg pobijedio je u 15 od 23 duela protiv Connorsa. Borg i McEnroe u 14 međusobnih duela ostvarili su po sedam pobjeda.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, cijeli je svijet čekao neki novi duel u ovom trokutu. Borg je uvijek donosio smirenost u te mečeve, izgledao je kao skandinavsko božanstvo i nametljivost na terenu nikako nije bila njegov stil.



McEnroe je, pak, htio biti zvijezda, maštao je o karijeri NBA igrača ili barem o statusu rock-zvijezde, a tako se i ponašao na terenu. Tipično američki, reklo bi se, uvijek je bio najglasniji i kad je trebalo, znao je urlati i na suce i na protivnike.

Connors je po tome bio sličniji McEnroeu nego Borgu, ali on je u ova rivalstva donosio bijes. Kao dječak je svjedočio kako mu nasilnici tuku baku, djeda i majku, koja se nikad nije oporavila od 100 šavova u ustima. Ozljede iz te tuče mučile su ju sve do kraja života, a slike nemilog događaja davale su snagu Jimmyju.

- Kad god mi je trebalo nešto što će me gurnuti na viši nivo za vrijeme meča, samo bih se sjetio tog dana. Kad se malo prisjetim, jasno mi je zašto sam cijelo vrijeme igrao s toliko bijesa - objasnio je Connors.
Okršaji alfa-mužjaka

No bijes mu i nije pomogao prečesto protiv McEnroea i Borga. Šveđanin ga je između 1979. i 1981. pobijedio deset puta u nizu, a McEnroe je imao i 11 vezanih pobjeda protiv Connorsa između 1983. i 1986. godine.

- Jimmy i ja smo slični, temperamentni i naši mečevi često su izgledali kao borbe bikova. Sve biste napravili samo da pobijedite u tom meču, to su bili pravi okršaji alfa-mužjaka - sjetio je McEnroe koliko mu je teško bilo na terenu. A opet, više se veselio ogledima s Borgom.



- Bjorn je bio moj najveći rival. Onog Wimbledona 1980. godine svi se sjećaju.

Borg je u Wimbledonu bio pravi šef, osvojio je četiri uzastopna naslova pobjednika uoči 1980. godine. U finalu ga je čekao veliki susret s McEnroeom, koji je najavio velike stvari sa glatkih 6-1 u prvom setu. Bjorn je uhvatio ruku i u drugom i trećem sa 7-5, 6-3 došao do prednosti.

Imao je i publiku na svojoj strani. Osim što su se Englezi uvijek priklanjali mirnijim tipovima, McEnroe si nije pomogao jer je u polufinalu protiv Connorsa imao nekoliko svojih tipičnih uvreda na račun sudaca meča. No uspio je dogurati do 13. igre u četvrtom setu bez obzira na nalet Borga.

Sljedećih 20 minuta ušlo je u povijest tenisa kao najbolji tie-break ikad odigran. McEnroe je spasio pet meč lopti, preživio sve što mu je Borg pripremio i dobio četvrti set s 18-16.



- Mislio sam da ga imam. Računao sam, već je četiri puta osvajao ovaj trofej, ovo ga je slomilo i popustit će do kraja. Ali nije popustio - kaže McEnroe.

Borg je sačuvao svoj servis u petom setu, a jedan break bio mu je dovoljan da s 8-6 osigura i petu uzastopnu titulu u Wimbledonu.

- To što se uspio vratiti natjeralo me da ga još i više cijenim. Naučio me kako izvući iz sebe onaj posljednji atom snage, to je najbolje što mi se moglo dogoditi poslije poraza.
Početak Borgovog kraja na US Openu 1980.

Nekoliko mjeseci poslije McEnroe je pokazao koliko je naučio pobjedom protiv Borga u finalu US Opena 1980. godine. Najbolja moguća uvertira za novi finale, u Wimbledonu 1981. Iako je Borg osvojio prvi set sa 6-4, McEnroe ga je sa 7-6, 7-6 i 6-4 usmjerio prema kraju karijere.

Nakon što ga je pobijedio i u finalu US Opena 1981. godine, osjetio je da Borg odlazi.

- Kad smo se rukovali na mreži, vidio sam da je u potpunosti slomljen.

Borg je s 26 godina odlučio da više nema motiva za nastavak teniske karijere. Više nije bio gazda u Wimbledonu, a na US Openu je zapeo u finalu četiri puta, dvaput protiv McEnroea, dvaput protiv Connorsa.

A upravo je Connors bio onaj koji je odahnuo odlaskom Borga. Više nije ispadao u polufinalima, nego je 1982. u finalu Wimbledona zaustavio McEnroea, za kraj nevjerojatnog trokuta. Connors je pobjeđivao Borga u New Yorku, Borgu nitko nije mogao ništa u Wimledonu do dolaska McEnroea, a McEnroe nije uspio uspostaviti borgovsku dominaciju baš zbog Connorsa.



- Dali smo gledateljima glamur, uzbuđenje i kontroverzu, a oni to nisu htjeli. Sad to žele, a ne mogu imati jer je tenis postao veliki posao. Mi smo uvijek bili na granici. Jesmo li ju prešli koji put? Naravno. Ali zbog toga su nas svi gledali - zaključio je Connors.


24 sata
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Najveća teniska rivalstva   

Nazad na vrh Ići dole
 
Najveća teniska rivalstva
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Najveća teniska rivalstva
» Najveći Srpski naučnici i pronalazači
» Najveća solarna elektrana na svetu u Srbiji
» Najveći strah
» Najveće zgrade na svetu
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Sport :: Tenis-