ANTE TOMIĆ O ARSENU: Bio je, Bog mu duši dao, nemoguća osoba. Ranjiv i osjetljiv, a otrovan, sablažnjujuće prost, opakog jezika...
Moja omiljena zgoda s Arsenom Dedićem. Prije trinaest godina, u srpnju 2002, upravo je bio izašao album “Kinoteka”, na kojemu je onaj zatravljujuće lijepi, sentimentalni i smiješni “Posljednji tango u Đevrskama”, predložio sam Željku Žuteliji, tada glavnom uredniku hrvatskog Playboya, veliki biografski intervju s našim proslavljenim šansonijerom, a Žusu se to, jasno, svidjelo. Nazvao sam zatim šansonijera i on je pristao.
Naručio me iduće srijede u Šibeniku. Manja je nevolja bila da sam dva dana ranije, u ponedjeljak odlazio na godišnji u Selca na Braču, no zbog Arsena je, kontao sam, vrijedilo prekinuti odmor i ostaviti suprugu s nejakim djetetom na jedan dan same u unajmljenom apartmanu. Ni supruga ni dijete, ne trebam vjerojatno ni spominjati, nisu baš dijelili moje mišljenje.
Kako bilo, u srijedu sam se spustio iz Selaca u Sumartin, u Sumartinu se ukrcao na trajekt za Makarsku, u Makarskoj u autobus do Splita, a u Splitu presjeo u drugi do Šibenika i nakon pet sati odvratnog, iscrpljujućeg putovanja po ljutom zvizdanu došao napokon do obiteljske kuće Dedićevih u Težačkoj ulici.
Zatvorili smo se onda u polumračnu primaću sobu i počeli razgovarati, i krasno smo razgovarali, ali već nakon četvrtog ili petog pitanja, pola sata uvrh glave, Arsen je umorno uzdahnuo i objavio:
“Eto, to će ti bit dosta.”
“He he”, osmjehnuo sam se nervozno, “kako to mislite dosta?”
“Pa dosta smo pričali. Privedi to više kraju, čoviče.”
“Ali, zaboga, jedva smo počeli, to je veliki intervju, najmanje dva sata...”
“O, ne mogu ja to. Ti si uništio moju bit. Satra si me”, zavapio je Arsen tragično, s nadlanicom na čelu. “Ja se sad cilu nedilju moran odmarat od tebe.”
Drhteći od bijesaI to je bilo to. Arsen je ušutio i nikakvim ga preklinjanjem ni ulizivanjem nisam mogao nagovoriti da nastavimo. Ispratio me pristojno, ali odlučno do dvorišnih vrata. Drhteći od bijesa spustio sam se nizbrdo do Poljane, a u zraku je bilo valjda dva milijuna Celzija. Promočena mi se košulja zalijepila za leđa. Znoj mi se slijevao s obrva u oči i kapao s vrha nosa dok sam nazivao redakciju Playboya da ih obavijestim kako sam nesvakidašnje zijanio intervju.
“Imaš li ga barem za rubriku Dvadeset pitanja?” pokušao je Žus.
“Ma, šta ti je. Nemam možda ni dvije kartice.”
Na šibenskom autobusnom kolodvoru kupio sam kartu do Splita, dva sata kasnije u Splitu drugu do Makarske, a u Makarskoj se ukrcao na trajekt do Sumartina. Spustio se već prvi modri ljetni mrak kad sam se napokon dovukao do Selaca, otuširao i presvukao i s prijateljima sjeo u kafić. U to mi je zazvonio telefon, šibenski predbroj na displeju, Arsen Dedić, naravno, i ni dobra večer, ni hvaljen Isus, nego drito u glavu:
“Šta ti pričaš da mi nismo razgovarali?” upitao me ljutito.
“Arsene, objasnio sam vam, riječ je o velikom intervjuu, morali smo razgovarati kudikamo dulje nego smo razgovarali...”
“Ajde, ajde, dođi”, prekinuo me on prostodušno, pomirljivo, i dalje ne shvaćajući u čemu je problem.
‘To će ti bit dosta’Ženi se nisam ni usudio reći kako i sutradan imam neodgodivih novinarskih obaveza. Zorom sam se kao lupež iskrao iz apartmana i prošao još jednom, sve kao i jučer, još pet sati, Sumartin, Makarska, Split, Šibenik.
“Ma, otkud ja vas znam?” upitao me kondukter Čazmatransa.
Arsen me je opet primio, sjeli smo razgovarati i, što mislite, ajde, pogađajte, koliko je to trajalo?
“Eto, to će ti bit dosta”, zaključio je nakon kojih sat vremena, a meni je, majke mi, ovolicno falilo da skočim preko stola i zadavim ga kao mačku.
Nikad me nitko nije ispizdio kao on. Danima sam sastavljao tekst, uzeo do zadnje riječi s vrpce, pomeo do zadnje mrvice naš razgovor, i još dodao iz jednog intervjua što sam dvije godine ranije napravio s njim, i napisao preduge četiri kartice uvoda kako bih dobio potrebnu duljinu, a finalni mi se proizvod, iskreno, nije svidio.
Djelovao je nakazno, sklepano, dramaturški zbrkano i bez ritma, ali je bio iznenađujuće uspješan.
Mnogi su kazali kako su uživali čitajući.
“Svi jutros zovu”, obavijestio me telefonom i naš poznati šansonijer kad je Playboy izašao. “Oduševljeni. Totalno si me razgolitija. Sve san ti da. Nikome ka tebi.”
“Arsene”, odgovorio sam mu tronuto, “ja ne mogu dovoljno zahvaliti na onome što ste učinili za mene.”
Bio je, Bog mu duši dao, nemoguća osoba. Napravljen od samih proturječnosti. Bio je i nježan i okrutan. I tragičan i komičan. I sablažnjujuće prost, grezi šibenski težak, i beskrajno fin, aristokratski rafiniran. Ranjiv i osjetljiv, a otrovan, opakog jezika. Nakostriješio bi se i na slutnju kritike ili prijekora, ali bi druge bez mjere i takta ošinuo. No, činio je to tako rječito, šarmantno, đavolski duhovito da mu zapravo niste mogli zamjeriti. Bila je, naprotiv, čista uživancija ako bi vas Arsen Dedić vrijeđao.
Jednom sam mu rekao: “Povukli ste se u sebe”, a on me je prezirno pogledao i odgovorio: “Pa neću se povuć u tebe.” Tako mi je senzacionalno spustio da su meni od smijeha gotovo šmrklji na nos pošli, a nisam bio jedini koji je to tako doživljavao.
Na primjer, prošle je godine u Splitu, u klubu Quasimodo imao književno druženje koje je vodio Renato Baretić. Nevoljni se Barni, plameni obožavatelj, rastapao od udvornosti, a bezobraznik mu je odgovarao mrzovoljnim, kratkim rečenicama, ili mu uopće nije odgovarao.
Neugodno je to bilo gledati, ali voditelju ništa nije smetalo. Dapače, čitavo se vrijeme zadovoljno smijuljio kao časna sestra na vibrator.
Njegov se čudesni dar prepoznavao i kad bi pravio budalu od vas. Zatekao bi vas kakvom očuđujućom i urnebesnim slikom i ako vam se rugao, i samo ste željeli da to potraje.
Napokon, da i nije bio tako zabavan, on je bio Arsen Dedić. On je napisao “Kuću pored mora”, pjesmu koja stoji u klasi s Matoševim “Notturnom”, Kraljevićevim “Autoportretom s psom”, Marinkovićevom “Glorijom”, Tanhoferovim “H-8” i još nekolicinom miljokaza hrvatske kulture. Već i zbog toga je vrijedilo otrpjeti njegovo obijesno zlostavljanje, pa i ako vam je luđak upropastio godišnji odmor i posvađao vas sa suprugom.
Na kraju kišnog litaI još nešto. Završio je u bolnici prije dva tjedna, po prilici na dvadesetu godišnjicu Oluje, upravo kad je zemlju zapljusnuo val na trenutke neumjesno trijumfalnog patriotizma. Pomislio sam na njega, kako leži blijed i mršav u krevetu, u klimatiziranoj, zamračenoj bolesničkoj sobi, s vrećicom krvne plazme iz koje se prozirna plastična cijevčica vijugavo spušta do vene na njegovoj podlaktici, dok dolje u daljini, kraj Lisinskog, tutnje tenkovi u svečanom vojnom mimohodu. Pao mi je iznenada na pamet taj Arsen Dedić, sin pravoslavca Jovana i katolkinje Veronike, i došle su mi slike šibenskih sela, svih onih čađavih ruševina bez krova u kojima raste divlji orah i kupina, i zaključio sam kako je sreća da smo takozvano “srpsko pitanje” počeli rješavati desetljećima nakon njegovog rođenja. Zamislite kako bi naši životi danas bili tužniji i prazniji da su u Hrvatskoj, da parafraziram Franju Tuđmana, Dedići jednom nestali kao da ih nikada nije bilo.
Umro je 17. kolovoza, nebo nad Hrvatskom prvo su zaparale munje, a onda se spustio gust i težak pljusak, upravo kao u “Posljednjem tangu u Đevrskama.”
Pleše se, pleše, gospodo,
Na kraju kišnog lita
(Jutarnji.hr)
Čet 10 Sep - 20:46:format(jpeg):mode_rgb():quality(90)/discogs-images/R-1078578-1190465980.jpeg.jpg)
