Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Gabriel Garsija Markes

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 8 Apr - 12:42

Florentino je Ariza tako nedužno počeo svoj tajni život usamljenog
lovca. Od sedam sati ujutro sjedio bi sam na najneupadljivijoj klupčici u
perivoju, pretvarajući se da, u sjeni badema, čita knjigu stihova, sve
dok ne bi vidio kako prolazi nemoguća djeva u odori na modre pruge, u
dokoljenkama stegnutim gumicom, u muškim cipelama prekriženih vezica, a
jedna joj je jedina debela pletenica, vezana pri dnu mašnom, padala sve
do struka. Kretala se prirođeno ponosno, uzdignute glave, netremična
pogleda, brzim korakom, šiljasta nosa, torbu knjiga prekriženim je
rukama privijala na prsa, a kretala se košutinim hodom, kojim kao da je
prkosila sili teže. Uz nju je jedva držala korak teta u smeđoj halji,
opasana užetom svetoga Franje, a nije davala ni najmanju priliku za
približavanje. Florentino ih je Ariza gledao pri odlasku i povratku,
četiri puta na dan, i jedan put nedjeljom, na izlazu s pjevane mise, a
bilo mu je posve dovoljno vidjeti djevojčicu.
Malo-pomalo ju je idealizirao, pripisivao joj nevjerojatne vrline i
zamišljene osjećaje, a već nakon dva tjedna mislio je samo na nju.
Odlučio joj je poslati jednostavno ljubavno pismo, ispisano na objema
stranama njegovim prelijepim pisarskim rukopisom. No nekoliko ga je dana
nosio u džepu, razmišljajući kako bi joj ga predao, a dok je
razmišljao, napisao je još nekoliko listova prije nego što bi legao,
tako da se prvotno pismo pretvaralo u rječnik udvornih riječi,
nadahnutih knjigama koje je naučio napamet tijekom dugoga čekanja u
perivoju. (…)
Isprva je mislio da je sat štiva ispod badema slučajna promjena,
možda zbog beskonačnih radova u kući, ali je sljedećih dana shvatio da
će Fermina Daza biti ondje, dostupna mu pogledom, svakog popodneva u
isto vrijeme, tijekom tromjesečnih praznika, a ta mu je sigurnost
ulijevala novu nadu. Nije imao dojam da je viđen, nije uočio nikakav
znak zanimanja ili odbijanja, ali je u njezinoj ravnodušnosti bio neki
drukčiji žar, koji ga je naveo da ustraje. Odjednom je, jednog popodneva
potkraj siječnja, tetka odložila na stolicu vezivo i ispred ulaza
ostavila nećakinju samu, na sagu žutoga lišća, popadalog s badema.
Potaknut nenadanom pretpostavkom da je to smišljena prilika, Florentino
Ariza prijeđe ulicu i stane ispred Fermine Daze, tako joj je bio blizu
da je osjećao dašak njezina disanja i cvjetni miomiris koji će s njom
poistovjećivati ostatak života. Obratio joj se uzdignute glave,
odlučnošću koju će smoći tek nakon pola stoljeća, zbog istoga razloga. -
Molim od vas samo da primite moje pismo - rekao joj je.
Fermina Daza nije očekivala da ima takav glas: zvučan i samouvjeren,
nije imao veze s njegovom čeznutljivošću. Ne dižući pogled s veziva,
odgovorila mu je: “Ne smijem ga primiti bez očeva dopuštenja.”
Florentino je Ariza protrnuo od topline toga glasa, čiju prigušenu
glazbu neće zaboraviti dok je živ. No ostao je čvrst i odmah odgovorio:
“Postignite dopuštenje!” Na to je zapovijed ublažio molbom: “Pitanje je
života ili smrti.” Fermina ga Daza nije pogledala i nije prestala vesti,
ali njezina je odlučnost odškrinula vrata kroz koja je mogao ući cijeli
svijet. - Vratite se svakog popodneva i čekajte dok promijenim mjesto -
rekla mu je.
Florentino je Ariza tek sljedećega ponedjeljka shvatio, kad je s
perivojske klupeice vidio uobičajeni prizor, s jednom jedinom promjenom:
kad je teta Escolástica ušla u kuću, Fermina Daza je ustala i sjela na
njezinu stolicu. Florentino je Ariza, s bijelom kamelijom u zapučku
kaputa, prešao ulicu i zaustavio se ispred nje. “Ovo je najuzvišeniji
trenutak u mom životu”, rekao je. Fermina ga Daza nije pogledala, samo
je obuhvatila pogledom okolicu i vidjela puste ulice u dubokoj sparini
suše, vrtlog otpalog lišća koji je nosio vjetar. - Dajte mi ga - reče.
Florentino joj je Ariza htio predati onih sedamdeset listova, koje je
već znao napamet, toliko ih je puta pročitao, ali se uto odlučio za ono
trijezno i jasno ljubavno pismo na pola stranice, u kojemu joj je
obećavao samo najvažnije: svoju neugasnu vjernost i vječnu ljubav.
Izvadio ga je iz unutarnjega džepa i prinio očima smetene vezilje, koja
ga se još nije usuđivala pogledati. Vidjela je modru omotnicu, uzdrhtalu
u ruci okamenjenoj od užasa, digla je okvir veza kako bi na nj spustio
pismo, ali nije mogla priznati da je vidjela kako mu dršću prsti. Tad se
to dogodilo: prhnula je ptica iz bademove krošnje, a njezin je izmet
pao na vezivo. Fermina Daza odmakne okvir, skrije ga iza stolice kako on
ne bi video što se dogodilo i prvi ga put pogleda, sva zajapurena u
licu. Florentino Ariza, mrtav-hladan, držeći pismo u ruci, reče: “Za
sreću.” Zahvalila mu je svojim prvim osmijehom, gotovo mu je istrgnula
pismo, presavila ga i skrila u prsluk. Tad joj je pružio kameliju koju
je imao u zapučku. Odbila ju je: “Cvijet je to obveze.”
Tad se, svjesna da je vrijeme isteklo, povukla u svoju staloženost.
- Sad idite i ne vraćajte se dok vam ne poručim. (…)
Bila je to godina vatrene ljubavi. Ni on ni ona nisu živjeli ni za
što drugo osim zato da misle jedno na drugo, da sanjaju jedno o drugome,
da iščekuju pismo podjednako tjeskobno kao što su na njih otpisivali.
Nikada tog bunovnoga proljeća, a ni sljedeće godine, nisu imali prilike
izmijeniti usmeno koju riječ. Dapače, otkako su se prvi put vidjeli pa
sve dok joj - pola stoljeća poslije - nije ponovio svoju odluku, nikad
nisu imali ni jedne prilike da se vide u četiri oka ni da govore o
svojoj ljubavi. No u prva tri mjeseca nije prošao dan, a da jedno
drugomu nisu pisali, katkad i dva puta na dan, sve dok se teta
Escolástica nije prestrašila proždrljivosti lomače koju je i ona pomogla
upaliti.
Od prvoga pisma, koje je u poštu odnijela potaknuta žeravicom osvete
zbog svoje sudbine, dopustila je gotovo svakodnevnu razmjenu poruka
tijekom uličnih susreta, koji su se doimali slučajnima, ali nije imala
hrabrosti kumovati njihovu razgovoru, ma kako banalan i kratak bio. No
nakon tri je mjeseca shvatila da se nećakinja nije prepustila
mladenačkomu hiru, kao što joj se isprva činilo, a ljubavni požar
prijeti i njezinu životu. Escolástica Daza nije imala drugog izvora za
život osim bratove milosti, a znala je da joj taj silnik nikad ne bi
oprostio sličnu zlorabu povjerenja. No u vrijeme završne odluke nije
imala srca zadati nećakinji istu nepopravljivu nesreću koja je nju
svrdlala još od mladosti pa joj je dopustila da se posluži varkom koja
se doimala posve bezazleno. Nadasve jednostavna metoda: Fermina bi Daza
ostavila pismo u nekom skrovištu, na svakodnevnom potezu između kuće i
škole, a u tom bi pismu označila Florentinu Arizi gdje očekuje odgovor. I
Florentino je Ariza isto tako postupao. Tako su ostatak godine
grizodušje tete Escolástice preuzele krstionice u crkvama, duplje
drveća, pukotine trošnih kolonijalnih utvrda. Katkad bi našli pokisla i
zablaćena pisma, oštećena prirodnim protivštinama, a neka su se, iz
raznih razloga, zagubila, ali uvijek bi našli načina da opet uspostave
vezu.
Florentino je Ariza svake noći pisao, bez milosti za sebe, trujući
se, od slova do slova, dimom svjetiljaka na palmino ulje u prostoriji
iza sitničarske prodavaonice, a pisma su mu postajala sve dulja i luđa
što se više trudio oponašati svoje omiljene pjesnike iz Pučke
biblioteke, koja je u to doba već stigla do osamdesetoga sveska. Majka,
koja ga je tako gorljivo poticala da u mukama uživa, počela se
zabrinjavati za njegovo zdravlje. “Iskapit ćeš mozak!”, vikala mu je iz
spavaće sobe kad bi čula prve pijetlove. “Nema žene koja bi to
zaslužila.” Nije se sjećala da je poznavala ikoga u takvu stanju
zaluđenosti. Nije je slušao.
Katkad bi došao u poštu nakon neprospavane noći, kose buntovne od
ljubavi, nakon što bi ostavio pismo u dogovorenom skrovištu, kako bi ga
Fermina Daza uzela na putu u školu. Ona je, zbog očeve budnosti i
iskvarene redovničke sumnjičavosti, jedva stigla ispuniti pola lista iz
svoje školske bilježnice, zatvorena u kupaonici ili pretvarajući se da
bilježi na satu. No ne samo zbog žurbe i straha da je ne otkriju, nego i
zbog njezine naravi, njezina su pisma izbjegavala bilo kakvu
sentimentalnu pogibelj i svodila su se na iznošenje zgoda iz njezine
svakodnevice, marljivim stilom brodskoga dnevnika. Zapravo su to bila
pisma zavaravanja, namijenjena održavanju žeravice, ali ruku u vatru
nije gurala, dok je Florentino Ariza izgarao u svakom retku. Želeći je
zaraziti svojim ludilom, slao joj je ministihove, urezane brošem na
kamelijinim laticama. On je, a ne ona, smogao hrabrosti pa u jedno pismo
stavio pramen svoje kose, ali nije primio željkovani odgovor, to jest
cijeli pramen iz pletenice Fermine Daze. Ipak ju je gurnuo korak dalje,
jer otad mu je počela slati sasušene listove iz rječnika, leptirova
krila, perje čarobnih ptica, a za rođendan mu je darovala četvorni
centimetar habita svetoga Petra Klavera, koje su u to doba tajno
prodavali po cijenama nedostupnim učenici poput nje.
Jedne se noći Fermina Daza neočekivano probudila, preplašena
violinskom serenadom i vječito istim valcerom. Protrnula je, shvativši
da je svaka nota zahvala na laticama iz njezina herbarija, na vremenu
koje je otela aritmetici kako bi mu pisala, na strahu pred ispitima, jer
je više mislila na njega nego na prirodopis, ali nije se usudila
povjerovati da je Florentino Ariza sposoban za sličnu nerazboritost. (…)
Florentino je Ariza, u svom pismu od toga dana, potvrdio da je on
svirao serenadu, sam je skladao valcer i dao mu ime kojim je u srcu
nazivao Ferminu Dazu: Okrunjena božica. Više ga nije svirao u perivoju,
nego na mjesečini, na probranim mjestima, kako bi ga ona, u spavaćoj
sobi, bez straha slušala. Jedno je od njemu najmilijih mjesta bilo
sirotinjsko groblje, izloženo suncu i kiši na ubogom brežuljku, na
kojemu su spavali lešinari, a gdje je glazba natprirodno odjekivala.
Poslije je naučio raspoznavati u kojem smjeru puše vjetar pa je tako bio
siguran da njegov glas dopire onamo dokle i treba.- Ljubav u doba kolere








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 8 Apr - 12:47

Gabrijel Garsija Markes napustio nas je juče, upokojivši se posle duže bolesti u 87. godini. Ovog nepokolebljivog levičara prepoznajemo kao najprobitačnije pero pokreta/stila/možda i podžanra znanog kao magijski realizam. To je teško osporiva činjenica, mada, ako bismo terali mak na konac, rodonačelničko mesto u tom ešalonu bi moralo da pripadne, recimo, Huanu Rulfu ili možda Sabatu, pa čak i preteči Borhesu.
Međutim, bez obzira na te ipak samo književno-istorijske finese/nijanse, Markes nesumnjivo jeste bio najzapaženiji autor svoje ere kada je reč o latinoameričkom kutku planete. Sto godina samoće je tako postao nezaobilazni deo neobavezne, a ipak suštinski važne lektire svakoga ko drži do svog književnog svetonazora i intelektualnog razvoja. Naravno, kako to i inače biva, ovo remek-delo sa sobom je dovelo dva neizbežna fenomena – dugo se kotiralo kao opšte mesto u razmetanju sportskih vedeta i estradnih satelita, a ljubopitljivci delikatnih uzrasta često bi se obrušili na ovo obimno i zahtevno delo u godinama kad ni najnapredniji među njima nisu kadri da pojme njegov značaj i bit njegove vrednosti. Ali to je više priča o svetu danas no o Markesu i ovom njegovom podvigu.
Što se samog njegovog opusa i literaranog izraza tiče, rečito  je to pojasnio. Milan Komnenić u svom pogovoru glasovite Jeseni patrijarha ukazavši da je G. G. Markes „načinio zaokret, zaputio se s one strane magičnog realizma, potisnuvši predstave o naravi proznog iskaza, istisnuvši iz glave učenja o fabuli, ogrešio se o zakone kompozicije. Dematerijalizovao je potku priče.“ I upravo tako, Markes je zašao sa one strane uvreženog u svetu i u okviru magijsko-realističkog književnog zaodevanja istog tog sveta i u njemu pohranjenih i neuhvatljivih istina, učinivši da magijsko zadobije obrise snovolikog, pri tom ne izgubivši vidljivu sponu sa stvarnosnim. Njegov opus, bilo da je reč o Sto godina samoći, Jeseni patrijarha, Ljubavi u doba kolere ili Pukovniku nema ko da piše kao njegovim najznačajnim književnim radovima, stoga decenijama unazad nagonilo je na uzdahe i kontemplativnu uznetost.
Na podvig nikada nije kasno reagovati naklonom i pohvalom, pa ni ovim tužnim povodom. Očiglednom se mora odati počast. Jer koliko je istine, tuge silovite ljudske drame i proživljenog bola stalo u samo jednu rečenicu „Ursula je morala da učini veliki napor kako bi ispunila svoje obećanje da umre kad prestanu kiše“, sa početka jednog od poglavlja Sto godina samoće.

Zoran Janković








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 8 Apr - 12:50

Sto godina samoće



Ideja o pisanju romana „Sto godina samoće“ rodila se u Gabovom umu još dok je bio tinejdžer, ali je pisac strpljivo čekao vreme kada će mu životno iskustvo i književna zrelost omogućiti da se prihvati tog zahtevnog posla. Kada je konačno odlučio da se posveti romanu, Markes se na godinu i po povukao u samoću i latio se pisanja, okružen samo gomilom hartija i bezbrojnim paklama cigareta. Napustio je posao, a ženi je dao novac koji je dobio prodajom „mercedesa“. Da bi prikupio novac za slanje teksta izdavaču, založio je kućne električne aparate. Iako je gotovo dve decenije čekao da u njemu sazre ideja o pisanju tog dela, kada je konačno seo za pisaću mašinu Markes ga je napisao bez ikakvog kolebanja.
U romanu „Sto godina samoće“ kroz priču o sedam generacija roda Buendija Markes prati istoriju Latinske Amerike. Neobični događaji nižu se od osnivača roda prepunih životnog poleta i nade, sve do poslednje generacije izroda i neurotika koji se jedva vuku po zemljinoj površini. Posle smrti poslednjeg Buandije uragan uništava Makondo zajedno s trulim i termitima izjedenim ostacima njegovih žitelja.
Kada je delo 1967. godine objavljeno, izazvalo je, kako je ocenio Markesov uvaženi kolega iz Perua Mario Vargas Ljosa, pravi književni zemljotres. Milioni primeraka romana prodati su u Kolumbiji, po celoj Latinskoj Americi i širom sveta, a evropski kritičari su jednodušno ocenili da je reč o remek-delu svetske literature koje označava novu epohu u istoriji romana. Na stranicama brojnih stručnih književnih radova pojavio se termin „magični realizam“, koji sam autor nikada nije posebno voleo.
Kruna uspeha bilo je najveće međunarodno književno priznanje – Nobelova nagrada za književnost 1982. godine. Prema obrazloženju Nobelovog komiteta, kolumbijski autor nagrađen je „za romane i pripovetke u kojima fantazija i realnost pomešani odražavaju život i konflikte celog kontinenta“. Kao prvi književnik koji je svojoj domovini doneo Nobelovu nagradu, Markes je na uručenju priznanja pročitao govor pod nazivom „Usamljenost Latinske Amerike“. Posebno je naglasio da pisci nose odgovornost za „stvaranje utopije u kojoj niko ne može da odlučuje umesto drugih, u kojoj je ljubav originalna, a sreća – moguća, i u kojoj će narodi, osuđeni na sto godina samoće, na kraju krajeva dobiti pravo na život“.
Markes je veliki deo novca dobijen od Nobelove nagrade darovao levičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi. Pomogao je i pri osnivanju organizacije HABEAS, posvećene sprečavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Ned 26 Apr - 16:32

- U utorak kada je stigao u svoju sobicu u bolnici, Abrenunsio zatece Delauru smrtno smozdenog probdevenim nocima. Ovaj mu isprica sve: o pravim uzrocima za njegovo kaznjavanje pa sve do nocnih casova ljubavi provedenih u Marijinoj celiji. Abrenunsio je bio zapanjen:
- Mogao sam svasta da pomislim o vama, ali ne i takav vrhunac ludosti.
Kajetano ga zacudjeno upita:
- Zar nikada niste doziveli tako nesto?
- Ne, sine moj- rece Abrenunsio. Pozuda je dar koji nemam.
On pokusa da ga odvrati od takvih nagona. Rece mu da je ljubav neproirodno osecanje koje osudjuje dvoje neznanaca na uskogrudu i nezdravu zavisnost. Sto je to osecanje kratkotrajnije utoliko je intenzivnije....

"O ljubavi i drugim demonima"








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Čet 14 Maj - 8:54

Gabriel Garcia Marquez: Kraj sjećanja

Miljenko Jergović

Vijest da Gabriel Garcia Marquez boluje od alzhajmerove bolesti sunula je internetom i širila se novinama i televizijskim postajama, po zakutcima javnosti, pa i tamo gdje se nikada i nikakve informacije o književnosti i kulturi ne objavljuju. Vijest je bila kratka: pisac slabo prepoznaje i svoje bližnje, a od alzhajmera već su mu bolovali majka i brat (na nekim mjestima i u množini: braća). Kao i većina velikih talenata i bolesti, i ova je nasljedna, čovjeku rođenjem upisana. Glas o bolesti je, kažu, potvrdio Plinio Apuleyo Mendoza, piščev prijatelj.
I tako će nedovršeni ostati Marquezovi memoari, započeti 2002. fascinantnom demonstracijom novinarsko-književnoga stila i diskursa, pod naslovom “Živjeti da bi se pripovijedalo”. Tako skovan naslov sugerira da čovjek živi dok pripovijeda, i ne umire, kao ni Šeherzada, dok god pripovijeda. Ono što ga u pripovijedanju može zaustaviti je gubitak sjećanja, zaborav onoga o čemu bi se pripovijedalo.
Punih trideset godina, još od 1982, Marquez je živio kao nobelovac. Bilo mu je pedeset i pet kada je čašćen tom velikom i bogatom nagradom. Umjesto da je svečano primi, u fraku i salonskim cipelama s gamašnama, insistirao je da dođe u nošnji kolumbijskih seljaka, u košulji koja je podsjećala na rubašku Lava Tolstoja. Kasnije će biti i ekscentričnijih laureata – Elfriede Jelinek tražit će da joj nagradu pošalju doma, jer ne putuje zbog napada panike – ali teško da će itko svojom mondurom tako uzdrmati one koji Nobelovu nagradu dodjeljuju. Da su dvaput promislili, možda mu je ne bi ni dali. Bilo je među Latinoamerikancima, protagonistima magijskoga realizma, i danas ih još ima, nobelobilnih, velikih i zaslužnih pisaca, manje politički konfliktnih i elegantnijih u odijevanju, pa ne bi bio tako velik skandal da autor “Sto godina samoće”, tadašnjega planetarnog hita, koji je svaka ambicioznija domaćica nosila u kuferu na ljetovanje, nikada nije dobio Nobelovu nagradu. Te je godine još bio živ i Julio Cortázar, autor fascinantnoga niza priča, novela i pripovjetki, romana “Školice” i druge, tematski, žanrovski i stilski vrlo raznolike proze, koji je na europsku i svjetsku književnost, na pisce koji su ga čitali, ostavio sudbonosniji i dublji trag i utjecaj nego Marquez. To, naravno, ne znači i da je bio bolji pisac, ali sigurno bi se pristojnije obukao pred put u Stockholm.
Trideset godina nobelovanja za pisca je dugo vrijeme. Marquez ga je znao iskoristiti i usmjeriti sebi u korist. Družio se s kim je htio, živio kako je htio, a od kolumbijske mafije i vašingtonskih agenata štitila ga je njegova neusporediva književna reputacija, u koju je, naravno, i nagrada bila upisana. Novac nije trošio, ali ga nije ni štedio. Samo je u jednom trenutku, kada se novinarstvo u Kolumbiji našlo u krizi, potisnuto korupcijom i logikom neoliberalnog kapitalizma, novcima od nagrade, zajedno sa skupinom istomišljenika, kupio list Cambio, u kojem je i do tada surađivao. Stari se nije dao zajebavati: kupio si je novine da bi imao gdje pisati! Nijedan pisac našega doba nije bio tako i toliko novinar kao Marquez.
I baš njega da strefi alzhajmer? Opet, ima i u tome nekakve pravde i smisla: opsežno je i krupno sve ono što Gabriel Garcia Marquez treba da zaboravi. Kada se ruše njegova sjećanja, kada se u prah mrvi i sasipa njegova imaginacija, događa se nešto što je iz neke sudbinske perspektive silno, kao što je silno bilo i ono što je ta imaginacija od njegovih sjećanja stvarala. Čovjek je sklon sve antropomorfizirati prema vlastitoj slici i prilici, pa onda i Bolest, kao i Smrt, gledamo kao nekakva svjesna bića i stvorove, a ne kao puke i u osnovi beznačajne kemijske procese. Time je i ono što, kako se tvrdi u vijesti objavljenoj prije neki dan, iznutra ruši Marqueza, moćno, veličanstveno, vrijedno divljenja.
Alzhajmerova bolest, što znamo i iz filmova, najprije nagriza kratkoročna sjećanja. Zaboravlja se po nekoj skoro unaprijed zadanoj šemi i rasporedu, ali na kraju se zaboravi sve. Alzhajmer se vrlo često brka sa staračkom demencijom i s različitim sklerotičnim procesima u mozgu, tako da ni za Marqueza ne možemo biti sasvim sigurni koja je bolest njegova zaboravljanja. Jer danas je moderno alzhajmerovim imenom nazivati sve ono što se nekada nazivalo senilijom i sklerozom. Iako je način na koji se starilo i propadalo ostao isti, o tome se drukčije govori nego što se govorilo prije trideset, pedeset ili stotinu godina. Nije više riječ samo o bolesti ili o načinu na koji u starosti odumire čovjekova svijest, nego je alzhajmerova bolest metafora određenih društvenih stanja. Zaboravom se rješava sve ono što se ne može objasniti, emocionalno nadvladati i riječima pobijediti. U epohi u kojoj se sve zapisano, dokumentirano, snimljeno i elektronički upamćeno, čovjek može pobjeći samo ako bježi prema unutra. Nemoguće bi bilo išta izbrisati, dokazi se više ne mogu uništiti, ostaje nam samo da zaboravljamo.
Alzhajmerova bolest odgovara na pitanje od čega je čovjek, ustvari, načinjen. Što ostaje nakon što se uklone sjećanja i iskustva, odgoj, obrazovanje, emocionalna i perceptivna udešenost, i sve drugo što smo primili s godinama svojih života? Odgovor je: strah! U posljednjim fazama bolesti, kada više nikoga ne prepoznaje, pa ni samoga sebe, i ničega se više jasno ne sjeća, bolesnik pokazuje samo strah, i ništa osim straha. To bi, vjerojatno, značilo da smo od straha stvoreni, i da je sve drugo samo varka i opsjena, pokušaj da se sjećanjima i emocijama od straha zaštitimo. Pripovijedanjem se štitimo od straha.
Dugo već, skoro petnaestak godina, pribavljam udžbenike iz psihijatrije, priručnike, stručne i popularne knjige, i čitam sve što se može naći o Alzhajmerovoj bolesti, da bih zatim ono što sam naučio sveo na nekoliko uvijek istih i jednostavnih pravila, koja neumitno određuju tok bolesti. Anegdote iz života bolesnika redovito su vrlo slične, i koliko god alzhajmer bio snažna i višeslojna metafora, riječ je o dosadnoj, mučnoj i predvidljivoj bolesti, banalnom procesu koji svršava uvijek na isti način. Razlika je samo u trajanju, ali ni ona nije velika.
Svih tih godina imam ideju za priču, ustvari za kratki roman ili dužu novelu, s temom alzhajmerove bolesti. Muškarac u kasnim pedesetim (bolest se u tim godinama ne javlja često, ali dovoljno je učestala da ne bismo mogli reći da se radi o medicinskoj fantastici), rastavljen i zavađen sa ženom i dvoje djece, koji žive negdje daleko od njega, sjeda u auto i iz Zagreba polazi u Istru, pa u Trst, da se tamo nađe sa ženom koju je nekada volio. Ona živi u nekoj prekomorskoj zemlji, modna je fotografkinja, kao i on rođena i odrasla u Sarajevu. Otišla je s početkom rata, kada su se i rastali, i više se nikada nije vraćala. U Hrvatsku se plaši ući, jer joj je otac, oficir JNA, za vrijeme rata, od kojeg je prošlo već trideset godina, svašta radio i u štošta bio upetljan. Zato se nalaze u Trstu, u jednome od onih tamnih i uskih hotela u centru grada. On stiže da ju vidi dok se još sjeća, da prožive skupa tri tjedna i da ju pokuša nagovoriti da ga ubije. Ona stiže, jer vjeruje da će rekonstruirati svoj nedogođeni život, i kako bi sve izgledalo da nije bilo rata.
Nije dobro prepričavati vlastite nenapisane priče i romane. Inače to ne činim, ali vijest o Marquezovom alzhajmeru dobar je razlog da se načini izuzetak. A imam razloga i da vjerujem kako novelu o muškarcu i ženi, u tršćanskome hotelu 2022. neću napisati, i da će mi dokumentacija o alzhajmerovoj bolesti na kraju poslužiti za nešto drugo. Ili ću na nju zaboraviti.
Pored priča koje čovjek drugima ispriča ili ih, ako je pisac, napiše, usporedo postoje i priče koje drugima neće biti ispričane, a godinama ih, katkad i opsesivno, pripovijedamo sami sebi, dok vozimo auto, tuširamo se, šetamo ili se bavimo nekom od aktivnosti koje omogućuju maštanje i unutarnje pripovijedanje. Takve su priče često povezane sa željama koje su u zbilji neostvarive, ili se njima, takvim pričama, dovršava nešto, neki proces ili događaj, koji u živome životu nije bio dovršen. O tome bi trebala govoriti ta moja novela. A vjerojatno neće. Valjda i zato što je upravo ona ta moja unutrašnja, opsesivna priča, čiji je pravi smisao oduvijek bio da jednoga dana njome ispratim vijest o alzhajmerovoj bolesti Gabriela Garcije Marqueza.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Ned 6 Sep - 19:42

Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dešavaju kad se ne nadate. – Gabrijel Garsija Markes








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   

Nazad na vrh Ići dole
 
Gabriel Garsija Markes
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Gabriel Garsija Markes
» Gabriel Garsia Marques
» Federiko Garsija Lorka
» Federiko Garsija Lorka
» Romansa mesečarka - Federiko Garsija Lorka
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-