Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Gabriel Garsija Markes

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 4:30





Gabriel Garsija Markes

( 1927. - 2014. )







Gabrijel Garsija Markes rodjen je 6.marta 1928. u Arakataki.
Umro je 17.04.2014. u Meksiko Sitiju.
Godine 1928. u Arakataki preko hiljadu strajkaca bilo je ubijeno i baceno u zajednicku grobnicu,
sto ce bitno uticati na njegov zivot i stvaralastvo.
Mali Garsija odrastao je kao tiho i stidljivo dijete,opcinjen pricama svog djede i
praznovjerju svoje babe.Sva sjemena buducih dijela bila su posadjenja u kuci u kojoj je zivio, prici
o gradjanskom ratu, masakru, dolascima i odlascima tetaka i nezakonioj kceri njegovog djeda. Djed
mu je umro kad je on imao 8 godina i kad mu je baka oslijepila otisao je da zivi sa roditeljima u Sukreu.
skolovao se u Barankuili, luckom gradu. Imao je reputaciju stidljivog momka koji je pisao smijesne pjesme.
1940 dobio je stipendiju koju su dodeljivali jezuiti za nadarenu djecu. Maturirao je 1946. i po zelji roditelja
upisao je Nacionalni univerzitet prava u Bogoti. U ovom perioduupoznao je svoju buducu zenu,
13-godisnju zdjevojcicu. Iako se nisu trebali vjencati za sledecih 14 godina, Mercedes je obecala ostati
vjerna.
Kao i mnogi, i Markes se nije interesovao za svoje studije. Dobio je kopiju Kafkine "Metamorfoze" koja je
imala dubok utisak na njega jer je shvatio da knjizevnost ne mora da prati strogu naraciju i radnju.



Markes prima Nobelovu nagradu

Tada pocinje da pise i prvu pricu objavljuju liberalne novine , a on postaje genije kolumbijske knjizevnosti.
Sofokle i Fokner su, takodje, izvrsili veliki uticaj na njega. Fokner ga je zadivio sposobnoscu da preobrati
djetinjstvo u mitsku proslost, izmisljajuci grad u kome ce se radnja desavati. Od Sofokla je preuzeo
zloupotrebu moci.
Inspiraciju za djelo "Sto godina samoce" dobio je kada se vratio u babinu kucu u Arakataki. Ukleta kuca
evocirala je uspomene, a cijeli grad izgledao je kao mrtav i zale|en u vremenu. Ranije je skicirao pricu o
svom iskustvu u kuci, stoga se roman trebao zvati "Kuca". 
Fabula je smjestena u mitskom gradu koji se zvao Makondo. To je ime plantaze banana blizu Arakatake.
Nazalost, 1952. prica je odbijena od prvog izdavaca. 1955. dok je Markes bio u istocnoj Evropi, njegovi
prijatelji su uzeli pricu sa skrivenog mjesta i dali je izdavacu. Ovaj put je bila objavljena.
U Evropi je radio kao novinar za razlicite listove, a 1958. je, inspirisan revolucijom na Kubi, zapoceo
prijateljstvo sa Fidelom Kastrom koje traje do njegove smrti. U januaru 1965. Markes i njegova porodica
 su se vozili na odmor u Akapulko kad ga je obuzela inspiracija: nasao je svoj glas. Za prvi put u dvadeset
godina kao da je udarac groma potpuno osvijetlio njegov Makondo. "Taj glas koji sam koristio u romanu
 'Sto godina samoce" pricao je stvari koje su zvucale natprirodno i fantasticno, ali ih je pricao sa potpunom
 prirodnoscu, ne mijenjajucu izraz lica za vrijeme pricanja, bas kao sto je to radila njegova baka." 
Nakon godinu dana rada Markes je poslao prva tri poglavlja Karlosu Fuentesu, koji je izjavio: "Upravo
sam procitao osamdeset strana remek djela."
Sa priblizavanjem kraja smjestao je sebe, svoji zenu i prijatelje u roman, i na posljednjoj strani otkrio je
 ime svog romana "Sto godina samoce" . 
Sa trinaest hiljada strana u rukama, gotovo otrovan nikotinom, sa preko deset hiljada dolara u dugu,
 obajvio je roman u junu 1967. Tokom prve sedmice svih odstampanih 8000 primjeraka je bilo prodano.
 Djelo je prevodjdjeno na desetine jezika i osvojilo je cetiri medjunarodne nagrade.
 Nobelovu nagradu za knjizevnost je dobio 1982. 

znanje.org






 


Zaljubljen u ljubav



Kad bih imao jedan komadić života, 
dokazivao bih ljudima koliko greše 
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare 
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se 
zaljubljuju. 

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja 
samo krpena marioneta, 
i podario mi komadić života, 
moguće je da ja ne bih kazivao sve šta mislim, 
ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. 

Stvari bih cenio ne po onome što vrede, 
vež po onome sto znače, 
spavao bih manje, sanjao više, 
shvatio sam da svaki minut koji provedemo 
zatvrenih očiju, 
gubimo šezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kad drugi zastanu, 
budio se dok ostali spavaju. 
Slušao bih druge kad govore, 
i kako bih uživao u sladoledu od čokolade. 

Kad bi mi Bog poklonio komadić života, 
oblačio bih se jednostavno, 
izlagao potrbuške suncu, 
ostavljajući otkrivenim ne samo telo, 
vec i dušu. 

Bože moj, kad bih imao srce, 
ispisivao bih svoju mržnju na ledu 
i čekao da izgreje sunce. 

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama 
jednu Beneditijevu poemu, 
a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu 
u času svitanja.

Zalivao bih ruže suzama, 
da bih osetio bol od njihovih bodlji 
i strastveni poljubac njihovih latica. 

Bože moj, kad bih imao jedan komadić života... 
Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan 
a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. 

Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca 
da su mi najblizi 
i živeo bih zaljubljen u ljubav. 

Dokazivao bih ljudima koliko greše kad misle 
da prestaju da se zaljubljuju kad ostare, 
a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se 
zaljubljuju. 

Deci bih darovao krila, 
ali bih im prepustio da sama nauče da lete. 
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa 
starošću 
vec sa zaboravom. 

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... 
Naucio sam da čitav svet zeli da živi 
na vrhu planine, 
a da ne zna da je istinska sreća u načinu 
savladavanja litica.

Shvatio sam da kad tek rođeno dete 
stegne svojom malom šakom, 
po prvi put, prst svog oca, 
da ga je uhvatilo zauvek. 

Naučio sam da čovek ima pravo 
da gleda drugog odozgo 
jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. 

Toliko sam toga mogao da naučim od vas, 
premda mi to neće biti od veće koristi, 
jer kad me budu spakovali u onaj sanduk, 
ja cu na žalost početi da umirem. 
hvalan!

Preneto sa BLOGA B92.net, bez znanja Autora.

Zbogom Buenia








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 4:51

G. G. Markes: Živeti da bi se pripovedalo



| Piše: Mladen Savković

„Život nije ono što je čovek proživeo, već ono čega se seća i kako se seća da bi ga ispričao.“
 (Gabrijel Garsija Markes, 1927- 2014)







O Gabrijelu Garsiji Markesu, najmagičnijem piscu među svim realistima, koji je preminuo 17. aprila u svom domu u Meksiko Sitiju, može se pisati na mnogo načina, ali uvek je najbolje to činiti lično i subjektivno. Tako je nastao i ovaj tekst.

Mnogo godina kasnije, dok se ponižavajuće nečistim autobusom vozio preko zlatiborskih vrleti, ne verujući da sneg može da pada tako jako tokom noći usred aprila, pomisliće kako bi sve bilo drugačije da je onog dana odlučio da je napolju suviše hladno i da ne vredi izlaziti iz stana. Srećom, tog februarskog dana hladnoća mu nije toliko smetala, pa se strpao u crveni tramvaj broj 9, sjurio niz promrzlu Ulicu Vojvode Stepe i sačekao ispred Sava centra Nađu. I sada, (ne baš toliko) mnogo godina kasnije, Mladen misli da je bio u pravu kada je tvrdio da se tog FEST-ovskog dana u bioskopskom mraku dešavalo nešto nadasve magično.

Publika je mahom zviždala, čak i na scenu ljubavnog čina ostarelih, najzad spojenih Florentina i Fermine, odgovorila gromoglasnim smehom. Ali Mladen je tvrdio kako je to jedna od najlepših ljubavnih priča koju je video u svom kratkom životu. Ruku na srce, kritika je sasekla film „Ljubav u doba kolere“, i veoma je lako razumeti zašto. Toliko je pogrešnih poteza povučeno u realizaciji filma, dovoljno je samo navesti to što su glavni glumci, Italijanka i Španac, govorili engleskim jezikom sa južnoameričkim akcentom. Međutim, nešto u tom naslovu, „Ljubav u doba kolere“, Mladenu se činilo epohalno velikim i dramatično romantičnim, čim je video najavnu reklamu u (sada već pokojnom) Yellow Cabu. I zaista je bilo tako, jer priča sažeta u tom ma koliko lošem filmu bila je dovoljna da se zauvek veže za Florentina Arisu i Ferminu Dasu. Paleta najrazličitijih likova, uvijenih u prelaz iz jednog u drugi vek i sve promene koje novo doba sa sobom neminovno nosi, uz više nijansi emocija nego nijansi boja na impresionističkim pejzažima... Sve se to moglo nazreti u mraku Sava centra.

Čak su mediji preneli i oduševljenje pisca knjige, na osnovu koje je snimljen film. Navodno je izvesni Gabrijel Garsija Markes aplaudirao reditelju na samo za njega priređenoj pretpremijernoj projekciji filma. Dakle, došao je trenutak da se Mladen i Markes upoznaju. Ali...

Upoznati Markesa dvehiljadeineke u Srbiji nije bilo toliko jednostavno. Na stranu to što je upitno za koliko će se još godina program školske lektire pošteno protegnuti i na XX vek i latinoamerički bum koji su izazvali Markes i vršnjaci, beogradske knjižare u tom trenutku nisu se mogle pohvaliti njegovim knjigama. Prilično čudno, ako se uzme u obzir ko je i šta piše Gabrijel Garsija Markes. Meseci bezuspešne potrage, nakon FEST-a 2008, gurnuli su Markesa u zaborav.

doba kolere“, i veoma je lako razumeti zašto. Toliko je pogrešnih poteza povučeno u realizaciji filma, dovoljno je samo navesti to što su glavni glumci, Italijanka i Španac, govorili engleskim jezikom sa južnoameričkim akcentom. Međutim, nešto u tom naslovu, „Ljubav u doba kolere“, Mladenu se činilo epohalno velikim i dramatično romantičnim, čim je video najavnu reklamu u (sada već pokojnom) Yellow Cabu. I zaista je bilo tako, jer priča sažeta u tom ma koliko lošem filmu bila je dovoljna da se zauvek veže za Florentina Arisu i Ferminu Dasu. Paleta najrazličitijih likova, uvijenih u prelaz iz jednog u drugi vek i sve promene koje novo doba sa sobom neminovno nosi, uz više nijansi emocija nego nijansi boja na impresionističkim pejzažima... Sve se to moglo nazreti u mraku Sava centra.

Čak su mediji preneli i oduševljenje pisca knjige, na osnovu koje je snimljen film. Navodno je izvesni Gabrijel Garsija Markes aplaudirao reditelju na samo za njega priređenoj pretpremijernoj projekciji filma. Dakle, došao je trenutak da se Mladen i Markes upoznaju. Ali...

Upoznati Markesa dvehiljadeineke u Srbiji nije bilo toliko jednostavno. Na stranu to što je upitno za koliko će se još godina program školske lektire pošteno protegnuti i na XX vek i latinoamerički bum koji su izazvali Markes i vršnjaci, beogradske knjižare u tom trenutku nisu se mogle pohvaliti njegovim knjigama. Prilično čudno, ako se uzme u obzir ko je i šta piše Gabrijel Garsija Markes. Meseci bezuspešne potrage, nakon FEST-a 2008, gurnuli su Markesa u zaborav.



Pukovniku nema ko da piše






„Gara, kad ste dobili ove knjige što vam stoje u izlogu“, viknuo je Mladen dozivajući alfu i omegu bele trafike, smeštene na mestu koje bi se moglo nazvati centrom Sutomora, tog jadranskog bespuća zamaskiranog u bučni dvadesetčetvoročasovni vašar.

Gara je bila stamena, jaka žena od četrdeset i nešto, kojoj možda ime nije ni bilo Gara, ali su je tako verovatno prozvali zbog tamnog tena i neukrotive, guste crne grive. Njen muž radio je tada nedaleko od trafike, u policijskoj stanici, a Gara je godinama uspešno vodila trafiku koja se iz leta u leto širila, sve dok nije dotakla ivice trotoara.

„Ne znam ti ja, to smo dobili nešto jutros sa štampom“, grmnula je kroz malen, četvrtast otvor kakav su nekad imale sve trafike ovoga sveta.

„Te dvije ti koštaju četiri eura, u kompletu. U stvari, koštaju 3,99, ali ti taj jedan cent stvarno vraćat' neću“, dodala je kroz osmeh.

„Ne moraš ništa da vraćaš, samo mi daj obje. Čekaj da donesem pare, nisam ponio sad i za knjige“, uzvratio sam, sjurivši se preko ulice i ponovo nazad do trafike.

„A viđi, imaš i ovu još jednu što smo dobili. Ali ona ti je sama četiri eura, ne znam isplati li ti se to“, rekla je provlačeći još jednu knjigu kroz magični četvorougao.

„Čekaj da odem po pare i za tu“, opet trk preko ulice u jednom, pa u povratnom smeru. A onda trk do sobe, odlažući knjige ispod kreveta, gde će dočekati kraj sezone, leta 2008. Tako je Mladen za svega osam evra, potpuno nenadano poput letnjeg pljuska koji je pao kasnije tog dana, kupio knjige „Sto godina samoće“, „Sjećanje na moje tužne kurve“ i „Dvanaest hodočasnika“. Hvala hrvatskoj izdavačkoj kući V.B.Z. na tako velikodušnoj akciji.

Po završetku sezone, u vremenskom procepu koji je trajao do odlaska na fakultet i novu godinu studija, dok je vrelo leto (a leta u Podgorici su uvek vrela) odbijalo da umre, počeo je da čita onu prvu knjigu, za koju Gara nije bila sigurna da li se isplati kupovati je, jer ipak samo ona jedna košta četiri evra, a one druge dve su bile u kompletu za istu cenu.

Ništa potresnije, tužnije a ujedno ništa magičnije Mladen do tada nije pročitao. A čitao je redom svu lektiru tokom gimnazijskih dana, pa i više od toga. I nije mu bilo jasno kako je moguće da se čitalac, nakon čitanja knjige koja se zove „Sto godina samoće“, oseti utešno, pa čak i srećno u svoj svojoj tuzi i nevolji. I kakvo je uopšte selo taj Makondo, i kakva je to tako tragična familija čije ime ukazuje na dobar dan?



Prvi put tada Mladen je upoznao snagu magičnog realizma proisteklog iz Markesovog pera. I nije znao kako da reaguje na sve što je pročitao.

Iste večeri poslao je poruke svojim prijateljima, sa jednim jedinim pitanjem: „Jesi li ti srećan/a u svom životu?“. Dobio je najrazličitije odgovore, od onih šaljivih (Mađo, što ti bi?), do onih filosofskih koji dele sreću i zadovoljstvo, razdvajaju trenutak i veću sliku... Sve ih je zapisao na jednom papiru, koji će mnogo godina kasnije pojesti jedna od brojnih selidbi po Beogradu.

Odmah po čitanju „Sto godina samoće“, Mladen se nameračio i na one dve knjige u „paketu za 3,99 eura“, i hteo je da čita još, ali cap. Ni na trafikama, ni u knjižarama druge Markseove knjige nije mogao naći. Još jedna potraga po beogradskim knjižarama završila se neslavno, da bi jednog dana, sasvim slučajno, čekajući Nađu ispred Filološkog fakulteta, kod uličnih prodavaca koji ne znaju za praznike ni vremenske neprilike, naleteo na „Oči plavog psa“, zbirku priča magičnih koliko je magična i edicija „Reč i misao“ u kojoj je knjiga objavljena. Staro, dobro crveno izdanje.

Ispostavilo se da je neko nekad, u vrtlogu devedesetih, nevidljivom rukom prepravljao izdanje jedne Markesove knjige. Gabovi zastupnici, verovatno i on sam, toliko su se naljutili da nisu više hteli ni da čuju za Srbiju. Sve dok se, bez neke velike najave, po knjižarama, a potom i na sajmu knjiga, nisu počela pojavljivati nova izdanja zrenjaninskog izdavača „Sezam book“. Bio je to povratak Markesa među Srbe. Bio je kranji red.


Ceo tekst " Moj ugao" mozete procitati OVDE

B92.net








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić


Poslednji izmenio malalila dana Uto 22 Apr - 5:02, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 4:54














Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić


Poslednji izmenio malalila dana Uto 22 Apr - 5:03, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 4:55















Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić


Poslednji izmenio malalila dana Uto 22 Apr - 5:07, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 4:57






















Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 4:59












Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 5:00












Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 5:04












Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 22 Apr - 5:12






Danijel Morđinski - Gabrijel Garsija Markes










Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 23 Apr - 2:23

Oproštaj od Markesa uz žute leptirove


U Palati lepih umetnosti u Meksiko Sitiju hiljade ljudi su odale poštu
preminulom kolumbijskom piscu Gabrijelu Garsiji Markesu.



Komemoracija povodom smrti jednog od najznačajnijih pisaca na španskom
jeziku održana je u ponedeljak, a od Markesa su se, pored porodice i prijatelja,
oprostili brojni zvaničnici i umetnici.






Na kraju ceremonije prisutni su simbolično "pustili" žute papirne leptire,
jedan od simbola Markesovog magičnog realizma u romanu "Sto godina samoće".



Jedan od najcenjenijih i najuticajnijih pisaca svoje generacije i dobitnik
Nobelove nagrade za književnost, umro je u 87. godini u svom domu u
Meksiko Sitiju u četvrtak.



Poslednji pozdrav Markesu su uputili i predsednici Kolumbije i Meksika,
Huan Manuel Santos i Enrike Penja Nijeto.



Intonirana je i muzika omiljenih piščevih kompozitora, Bele Bartoka
i Đovanija Botezinija.



Na ispraćaju je odsviran i tradicionalni karipski valenato, uz koji je pisac
odrastao. Za “Sto godina samoće” Markes je govorio da je valenato na
400 stranica.



Markesova porodica nije odlučila gde će položiti urnu s posmrtnim
ostacima književnika.




Nije odlučeno ni da li će deo pepela biti poslat u njegovu rodnu Kolumbiju.







Bio je i heroj Latinske Amerike kao jedan od prvih pristalica kubanskog
revolucionarnog vođe Fidela Kastra i oštri kritičar američkih intervencija,
od Vijetnama do Čilea.







................


blic.rs








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 23 Apr - 2:30




Mini feljton u Novostima o Markesovom zivotu:



Pakt sa samocom

Ucio od babe i Foknera

Neka ceka Sofija Loren








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 23 Apr - 2:38





Markes ostavio rukopis






MEKSIKO SITI - Nobelovac Gabrijel Garsija Markes, koji je preminuo 17. aprila,

ostavio je rukopis koji nije želeo da objavi za života, rekao je za AP glavni
urednik Pengvin haus Meksiko Kristobal Pera.

Prema njegovim rečima, Markesova porodica još nije odlučila da li će odobriti
da knjiga bude objavljena posthumno i ako hoće, koji izdavač će dobiti prava.
Radni naslov romana je "Videćemo se u avgustu", a njegov uvodni deo objavljen
je u španskoj La Vangardiji.
Markesov biograf Džerald Martin izjavio je da je roman očigledno nastao od
jedne pripovetke.
Za mene je iznenađenje da je to pretočeno u roman. Kada sam poslednji

put razgovarao sa Gabrijelom o toj pripoveci, njegova ideja je bila da je

objavimo u knjizi sa još tri slične, ali nepovezane priče, rekao je Martin.




novosti.rs








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 23 Apr - 15:53



Za sladokusce! Markes sreće Hemingveja: Kada pisanje postane vrhunski
porok i najveće zadovoljstvo...


Priredila Miona Kovačević


Članak  Gabrijela Garsije Markesa o Ernestu Hemingveju objavljen
 je 26. jula 1981. u „Njujork tajmsu


Odmah sam ga prepoznao dok je prelazio Bulevar Sen Mišel u Parizu
sa suprugom Meri Velš, jednog kišnog prolećnog dana 1957.



Šetao je u pravcu Luksemburškog parka u veoma iznošenom paru kaubojskih pantalona, kariranoj
 košulji i sportskom kačketu. Jedina stvar na njemu koja je delovala kao da mu ne pripada bio
par naočara sa tankim, okruglim metalnim ramom, što mu je davalo prevremeni izgled starca.
amo što je napunio 59 godina i bio je krupan i skoro previše upadljiv, ali nije
odavao utisak brutalne snage koji je, nesumnjivo, priželjkivao, jer su mu kukovi bili uzani a noge delovale neuhranjeno iznad glomaznih cipela za planinarenje. Izgledao je tako živ među tezgama sa polovnim knjigama i
bujicom mladeži sa Sorbone da je bilo nemoguće zamisliti kako mu je ostalo samo tri godine života.

Članak  Gabrijela Garsije Markesa o Ernestu Hemingveju objavljen je 26. jula 1981. u „Njujork tajmsu

„Maaaeeestro!”

 
Kako to obično biva, u deliću sekunde našao sam se rastrzan između svoje dve konkurentne uloge. Nisam znao da li da ga zamolim za intervju ili da pređem aveniju samo da bih mu izrazio svoje apsolutno divljenje. Obe varijante delovale su mi neubedljivo. U to vreme govorio sam isti loš engleski koji govorim i danas a nisam bio siguran u njegovo poznavanje toreadorskog španskog. I tako nisam učinio nijednu od te dve stvari koje bi pokvarile trenutak, već sam stavio šake na usta, poput Tarzana u džungli, i viknuo sa druge strane ulice: „Maaaeeestro!” Ernest Hemingvej je shvatao da među gomilom studnetata nema drugog maestra i okrenuo se, podigao ruku i viknuo mi na kastiljskom, dečjim glasom, „Adiooos, amigo!” Tada sam ga video prvi i poslednji put.



U to vreme bio sam 28-godišnji novinar sa jednim objavljenim romanom i književnom nagradom u Kolumbiji, ali sam u Parizu bio bez ideje kuda idem. Moji veliki učitelji bila su dvojica severnoameričkih romanopisaca koja nisu imala ništa zajedničko. Jedan je bio Vilijam Fokner, koga nikad nisam video lično i koga sam zamišljao kao farmera u košulji kratkih rukava kako češe lakat dok stoji uz dva psa, kao na čuvenoj fotografiji Kartije-Bresona. Drugi je bio prolazan muškarac koji mi je upravo rekao zbogom na ulici, ostavivši me s utiskom da se nešto upravo desilo u mom životu i to za sva vremena.

Pročitao sam sve što su do tada napisali
 
Ne znam ko je rekao da romanopisci čitaju romane drugih samo da bi shvatili kako su napisani. Verujem da je to istina. Ne zadovoljavaju nas tajne razotkrivene na površini stranice: mi okrećemo knjigu iz svih uglova ne bismo li pronašli šavove. Na neki neobjašnjiv način, raščlanjujemo knjigu na njene sastavne delove i ponovo je sklapamo pošto smo shvatili misterije njenog satnog mehanizma. Taj napor je u Foknerovim knjigama obeshrabrujući, jer on kao da nema organski sistem pisanja već naslepo tumara kroz svoj biblijski univerzum, poput stada koza u staklenoj radnji. Dok razmontiravate njegovu stranicu stičete utisak da vam u rukama ostaju šrafovi i federi koje je nemoguće vratiti u prvobitno stanje.
Za razliku od njega Hemingvej je, sa manje inspiracije, manje strasti i manje ludila, ali uz divnu strogoću, ostavio šrafove vidljivim, kao na vagonima. Možda je zbog toga Fokner pisac koji je najviše pogodio moju dušu ali je Hemingvej najviše uticao na moju veštinu - ne samo zbog svojih knjiga, već i zbog zadivljujućeg poznavanja zanata u toj nauci pisanja.

Finansijska sigurnost i dobro zdravlje preduslov za pisanje





U svom istorijskom razgovoru sa Džordžom Plimptonom u „Pariskoj reviji” Hemingvej je pokazao za sva vremena - suprotno romantičarskom shvatanju kreativnosti - da su finansijska sigurnost i dobro zdravlje neophodni za pisanje; da je jedna od najvećih teškoća naći dobar raspored reči; da kada pisanje postane teško nije loše ponovo pročitati sopstvene knjige, kako biste se setili da je uvek bilo teško; da možete pisati bilo gde ako nema posetilaca ni telefona; i da nije istina da novinarstvo ubija pisca, kao što se često govorilo - naprotiv; pod uslovom da ostavite novine na vreme.
„Jednom kada pisanje postane vrhunski porok i najveće zadovoljstvo”, kazao je, „samo smrt može tome stati na put”.
 
Konačno, njegova lekcija je bila da pisanje za taj dan može biti prekinuto samo kada pisac zna gde će nastaviti sledećeg dana. Mislim da niko nikada nije dao korisniji savet. To je, ni manje ni više, apsolutni lek za najužasniji deo pisanja: jutarnju agoniju pri suočavanju sa praznim listom papira.

onačno, njegova lekcija je bila da pisanje za taj dan može biti prekinuto samo kada pisac zna gde će nastaviti sledećeg dana. Mislim da niko nikada nije dao korisniji savet. To je, ni manje ni više, apsolutni lek za najužasniji deo pisanja: jutarnju agoniju pri suočavanju sa praznim listom papira.
...
Trg Sen Mišel je dobar za pisanje
 
Kada neko živi toliko dugo sa opusom nekog pisca, sa takvim intenzitetom i afinitetom, nema načina da razlikuje fikciju od stvarnosti. Mnoge sate i dane sam provodio čitajući u kafeu na Trgu Sen Mišel koji je Hemingvej smatrao dobrim za pisanje jer je bio prijatan, topao, čist i instiman i uvek sam se nadao da ću tu ponovo sresti devojku koju je on ugledao jednog divljeg, hladnog, vetrovitog dana, devojku svežeg i lepog izgleda sa kosom dijagonalno ošišanom preko lica. „Ti mi pripadaš i Pariz mi pripada”, pisao joj je. Ne mogu da prođem Ulicom Odeon br. 12 u Parizu a da ga ne vidim kako razgovara sa Silvijom Bič u knjižari koja više tako ne izgleda, ubijajući vreme do šest popodne kada će možda navratiti Džejms Džojs.

Italija, Španija, Kuba - pola sveta je ispunjeno mestima koje je on prisvojio samo zato što ih je pomenuo. U njegovom kubanskom utočištu Finka de la Vihia, gde je živeo kratko pre smrti, kuća je ostala netaknuta, među razgranatim drvećem, sa raznolikom zbirkom knjiga, lovačkim trofejima, pisaćim stolom, njegovim ogromnim cipelama i bezbroj sitnica koje su bile njegove sve do smrti i koje nastavljaju da žive i bez njega, sa dušom koju im je udahnuo prostom magijom što ih je posedovao.

Zbogom, prijatelju





Pre nekoliko godina vozio sam se u kolima sa Fidelom Kastrom - velikim ljubiteljem književnosti - i na sedištu sam video knjižicu u crvenoj koži. „To je moj učitelj Hemingvej”, kazao mi je. I zaista, Hemingvej je tamo gde najmanje očekujete da ćete ga naći - 20 godina posle njegove smrti - istrajan a opet prolazan kao onog jutra, možda u maju, kada je rekao, „Zbogom, prijatelju” u Bulevaru Sen Mišel.

blic.rs








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sub 26 Apr - 1:25

Neobjavljn rukopis

Márquezove posljednje riječi: Vidimo se u kolovozu




Španjolske novine objavile ulomak iz neobjavljenog Márquezovog rukopisa
u kojem je junakinja priče žena koja se upušta u izvanbračnu avantur.

Gabriel García Márquez iza sebe je izgleda ostavio rukopis koji nije želio
objavljivati za života.
Ulomak djela, radnog naslova “En Agosto Nos Vemos” (Vidimo se u kolovozu),
objavljen je u španjolskim novinama La Vanguardia, a u njemu se opisuje
putovanje 52-godišnje udane Ane Magdalene Bach koja već dvadeset godina
jednom godišnje posjećuje majčin grob na tropskom otoku. Za jednog od
putovanja, u hotelu u kojem odsjeda, upušta se u avanturu sa svojim vršnjakom.
Španjolske novine ulomak su popratile i napomenom da pisac nije bio siguran kako
će završiti tekst, ali da se radi o “posljednjoj ostavštini pisca”.

Uvodno poglavlje

Nagađa se da je riječ o uvodnom poglavlju romana, a rukopis, kako piše agencija
AP, datira u vrijeme kad je García Márquez pisao svoj posljednji roman “Sjećanje
na moje tužne kurve” (V.B.Z., prijevod Željka Somun).

I “Vidimo se u kolovozu”, čini se, posvećen je proznom istraživanju različitih oblika ljubavi.

Maratonsko čitanje


Cristobal Pera, urednik izdavačke kuće Penguin Random House Mexico, za AP je izjavio
kako obitelj García Márquez još nije odlučila hoće li uopće objavljivati rukopis.
O cijelom slučaju oglasio se i Gerald Martin - čija je biografija Garcíje Márqueza “Život”
dostupna i na hrvatskom (Sandorfa, prijevod Dinko Telećan) - ističući kako zna za taj
tekst, ali i da je bio uvjeren da je zamišljen isključivo kao kratka priča. “Ovo je i za mene
veliko iznenađenje. Posljednji put kad sam razgovarao s Gabom o tom tekstu, znam da
ga je namjeravao izdati u knjizi s još tri slične priče. Sad se govori o seriji epizoda u
kojima se ta žena pojavljuje i ima različite avanture svake godine. Ima smisla, i izgleda
da se Gabo igrao s tim”, izjavio je Martin.
Romanopisci i kritičari koje su kontaktirali iz La Vanguardije, kako prenosi Guardian,
jednoglasno su hvalili ulomak.
Svijet se proteklih dana na različite načine opraštao od jednog od najomiljenijih pisaca
druge polovice 20. stoljeća. Najviše komemoriranja bilo je u Meksiku i njegovoj domovini
Kolumbiji, čija je vlada za maratonsko čitanje romana “Pukovniku nema tko da piše”
podijelila 12 tisuća primjeraka tog naslova.

Fatalna Patricia

Castro je u Meksiko poslao vijenac od žutog i bijelog cvijeća s potpisom
“Dragom prijatelju”.
Sućut obitelji javno je izjavio i Mario Vargas Ljosa. Njih dvojica bili su bliski
prijatelji, vezani i kumskim vezama, a posvađali su se 1976. kad je Vargas
Ljosa nokautirao Garcíju Márqueza. O uzroku postoji više teorija, pa tako jedna
kaže da je razlog bila razmimoilaženje u političkim stajalištima. Druga, pak, da je
povod bila Patricia Ljosa. Naime, prema toj teoriji, sredinom 70-ih Vargas Ljosa
prevario je suprugu, a ona je utjehu potražila kod Garcíje Márqueza i njegove
supruge, koji su je savjetovali da zatraži razvod. No, par se, ipak, pomirio i
Patricia je sve ispričala suprugu. Neki, pak, misle da je razlog taj što je prijatelj
ulogu tješitelja shvatio prerevno, što mu Vargas Llosa nije bio u stanju oprostiti.
Bilo kako bilo, zavjet šutnje nijedan od njih nikad nije prekršio.

jutarnji.hr








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 29 Apr - 15:22

Govor prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 1982.



Pred ugnjetavanjem i pljačkom, naš odgovor je život






Usuđujem se misliti da je ova izvanredna stvarnost, a ne samo njezin književni izraz, ove godine zaslužila pažnju Švedske akademije za književnost. To nije papirnata stvarnost, već stvarnost koja živi s nama i u svakom času određuje neizbrojivu cifru naših svakidašnjih pogibija te upravo ona održava živim nepresušan izvor naše kreativnosti, pune nesreće i ljepote, zbog kojeg jedan lutajući Kolumbijac, obuzet nostalgijom, samo jedan između tolikih drugih, ima sreću da ga opaze i razlikuju između tolikih, čija je sudbina sasvim ista
Antonio Pigafetta, firentinski moreplovac, koji je pratio Magellana na njegovom prvom putovanju oko svijeta, napisao je o prolasku kroz Južne Amerike rigoroznu kroniku, koja ipak izgleda kao fantastična avantura. Ispričao je kako je vidio prasce, koji su imali pupak na leđima, kao i ptice bez kandži, čije su ženke sjedile na jajima na leđima mužjaka i druge čudne životinje kao što je pelikan bez jezka, čiji je kljun sličio žlici. Ispričao je kako je vidio životinjsko stvorenje, koje je imalo uši mule, a tijelo kamile, papke jelena i koje je njištalo poput konja. Ispričao je kako je prvi urođenik, kojeg su našli u Patagoniji izgubio razum, a kad su tog diva stavili pred ogledalo, toliko se bio uplašio svoje vlastite slike.
Ta kratka knjižica, u kojoj su se već nalazile klice naših današnjih romana, nije ništa manje začuđujuće svjedočanstvo od naše ovovremene stvarnosti. Američki kroničari ostavili su nam u nasljeđe mnogo toga što je vrlo teško ispričati. Eldorado, naša iluzorna zemlja, za kojom se toliko žudjelo, postojala je na mnogim geografskim kartamo dugi niz godina i njeno se ime kao i njen oblik mijenjao prema mašti kartografa. Tražeći Izvor Vječne Mladosti, Alvaro Núňez Cabeza de Vaca, koji je postao mit, osam je godina istraživao sjever Meksika, sa istraživačkom grupom, čiji su članovi pojeli jedni druge i samo njih petorica od ukupno 600, koliko ih je krenulo, uspjelo se vratiti. Jedna od mnogih tajni, koja nikada nije razjašnjenja, jeste što se dogodilo sa 11.000 mula, od kojih je na svaku bilo natovareno sto libri zlata, koje su jednog dana krenule iz Cuzcoa da Plata kao otkup za Atahualapa i koje nikada nisu stigle na cilj. Kasnije, kad je to mjesto postalo kolonija, u gradu Kartageni prodavale su se kokoši uzgojene na zemlji, koja je prethodno bila poplavljena, u čijem su jednjaku pronađeni zlatni kamenčići. Taj zlatni delirij naših osnivača pratio nas je sve do nedavno. Prije jedva jednog stoljeća neka njemačka firma, kojoj je bilo stavljeno u zadatak da prouči izgradnju željeznice na Panamskom tjesnacu, došla je do zaključka da bi projekt bio izvodiv pod uvijetom da tračnice budu izrađene ne od željeza, koje nedostaje u tom kraju, već da budu napravljene od zlata.


................








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 29 Apr - 15:23




Oslobađanje od španjolske dominacije nije nas zaštitilo od ludosti. General Antonio López de Santana, koji je tri puta bio diktator u Maksiku, ispratio je s divnim sprovodom svoju desnu nogu, koju j izgubio u ratu nazvanom Rat za los Pastelas. General Gabriel Garicia Morena bio je guverner Ekvadora 16 godina i ponašao se kao apsolutistički vladar, a bdijenje nad njegovim mrtvim tijelom bilo je izvedeno tako, da su leš obukli u gala uniformu i navukli na nj ukrasni oklop, a bio je posjednut na predsjedničkoj stolici. General Maximiliano Hernandez Martinez, teozofski gospodar Salvadora, koji je u jednom masakru naredio da se divljački pobije 30.000 seljaka, izmislio je klatno, koje je provjeravalo da li mu je hrana otrovana, a dao je zaviti u crveni papir javnu rasvjetu, kako bi suzbio epidemiju šarlaha. Spomenik generalu Franciscu Morazàn, koji je podignut na najvećem trgu Tugucigalpa, ustvari je statua maršala Neya, kupljena u Parizu u jednom skladištu starih skulptura.
Prije jedanaest godina jedan od najvećih pjesnika našeg doba, Čileanac Pablo Neruda osvijetlio je svojom riječju ovaj zabran. Kod onih s čistom savješću u Evropi, a katkada i kod onih s prljavom savješću, od tog vremena iznenada je izbio, jače nego ikada ranije, interes za fantastične vijesti iz Latinske Amerike, te ogromne domovine halucinantnih muškaraca i žena, koje su ušle u historiju, čija se besprimjerna tvrdoglavost miješa s legendom. Nije kod nas bilo ni časka mira. Jedan prometejski predsjednik odsječen i napadnut u vlastitoj palači u plamenu, umro je boreći se sam protiv cijele cjelcate armije, a zatim su se dogodile dvije sumnjive avionske katastrofe, koje nikad nisu rasvjetljene te presjekle živote jednom predsjedniku plemenita srca i još jednom drugom, koji je bio po struci vojnik, ali je bio demokrat te je vratio dostojanstvo vlastitom narodu. Kod nas se dogodilo 5 ratova i 17 državnih udara, a iz njih je proizišao diktator luciferske ćudi, koji u ime Boga provodi prvi etnocid u Latinskoj Americi u naše vrijeme. Kroz to vrijeme 20 miliona latinoameričke djece umrlo je prije navršene dvije godine života, a to je brojka jednaka svoj djeci rođenoj u Evropi od 1970. Zbog represije u Latinskoj Americi imamo 120.000 nestalih osoba, a to je kao da se danas ne zna gdje su nestali svi stanovnici grada velikog kao Upsala. Mnoge trudne žene su uhapšene i donijele su na svijet djecu u argentinskim zatvorima, ali još uvijek se ne zna ni identitet ni sudbina te djece, koja su tajno data na usvojenje ili zatvorena u sirotišta od argentinskih vojnih vlasti. Zato što nisu htjeli, da stvari i dalje idu tim putem oko 200.000 žena i muškaraca dalo je dobrovoljno život boreći se u Srednjoj Americi, u Nikaragvi, u Salvatoru i u Guatemali. Da se to dogodilo u Sjedinjenim Državama, broj bi u proporciji iznosio jedan milion i 600 tisuća nasilnih smrti u razdoblju od svega četiri godine.


..................








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Uto 29 Apr - 15:26





Iz Čilea, zemlje koja je tradicionalno vrlo gostoprimljiva, pobjeglo je milion osoba: 12% stanovništva te zemlje. Urugvaj, minijaturna nacija od 2,5 miliona stanovnika smatrana za najciviliziraniju zemlju kontinenta, ima danas svakog petog stanovnika u izbjeglištvu. Građanski rat u Salvadoru prouzročio je gotovo svakih 20 minuta jednog izbjeglicu i to počevši od 1979. godine. Zemlja koja bi se mogla načiniti od svih tih izbjeglica i emigranata zbog nasilja u Latinskoj Americi imala bi više stanovnika od cijele Norveške.
Usuđujem se misliti da je ova izvanredna stvarnost, a ne samo njezin književni izraz, ove godine zaslužila pažnju Švedske akademije za književnost. To nije papirnata stvarnost, već stvarnost koja živi s nama i u svakom času određuje neizbrojivu cifru naših svakidašnjih pogibija te upravo ona održava živim nepresušan izvor naše kreativnosti, pune nesreće i ljepote, zbog kojeg jedan lutajući Kolumbijac, obuzet nostalgijom, samo jedan između tolikih drugih, ima sreću da ga opaze i razlikuju između tolikih, čija je sudbina sasvim ista. Pjesnici i prosjaci, muzičari i proroci, ratnici i protuve, sve su to kreature te neubuzdane stvarnosti te je jako malo trebalo zahtijevati od mašte, jer je za nas bio najveći izazov upravo nedostatak konvencionalnih sredstava, kako bi naš život izgledao vjerodostojan. To je, prijatelji, čvorište naše samoće.
Pa ukoliko nas naše teškoće umrtvljuju, one su istovremeno i naša pokretačka snaga te nije teško shvatiti da su racionalni talenti na ovoj drugoj strani svijeta, obuzeti promatranjem vlastitih kultura, ostali bez uspješnog metoda, da nas interpretiraju. Shvatljivo je, što oni zahtijevaju da nas se mjeri jednakom mjerom, koju oni primjenjuju za sebe i nije ni potrebno podsjećati, kako životna iskušenja nisu jednaka za sve i kako je potraga za vlastitim identitetom isto toliko teška i krvava za nas koliko je ona to bila i za njih. Interpretiranje naše stvarnosti pomoću tuđih shema doprinosi jedino tome da postanemo sve manje poznati, sve manje slobodni, sve više usamljeni. Možda bi poštovanja dostojna Evropa imala više razumijevanja, ukoliko bi nastojala da nas vidi i upozna preko svoje vlastite prošlosti. Kad bi se prisjetila kako je Londonu trebalo 300 godina da podigne svoj prvi zid i još drugih 300 da dobije svog biskupa, da se Rim koprcao u mraku neizvjesnosti punih 20 stoljeća prije no što ga je jedan etrurski kralj usadio u historiju, da su još u XVI stoljeću danas tako miroljubivi Švicarci, koji nas oduševljavaju svojim ukusnim sirevima i svojim besprijekornim satovima, raskrvarili Evropu kao vojnici najamnici. I za vrijeme slavnog apogeja Renesanse 12.000 plaćenih vojnika lanknehta carske armije opljačkalo je i razorilo Rim i nožem zaklalo osam tisuća stanovnika tog grada.

................








Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 30 Apr - 4:43

.................

Ne nastojim postati otjelovljenje iluzije Tonia Krögera, čiji su snovi o jedinstvu vrlog Sjevera i strastvenog Juga duboko uzbuđivali Thomasa Manna prije 53 godine na ovom istom mjestu. Uvjeren sam ipak da bi nam Evropljani prosvijećenog duha, oni koji se ovdje također bore za veliku, humaniju i pravedniju domovinu svih, mogli daleko bolje pomoći kad bi iz temelja promijenili način mišljenja i drugačije gledali na nas. Solidarnost s našim snovina neće učiniti da budemo manje usamljeni sve dok se ona ne pretvori u konkretna djela legitimnog pomaganja onim narodima, koji su prihvatili iluziju, kako imaju pravo na vlastiti život pri podjeli svijeta.
Latinska Amerika ne želi i nema zbog čega da bude luđak bez razuma i nema ničeg nestvarnog u činjenici da njene težnje za nezavisnošću i za originalnošću postanu također i aspiracija zapada. Ipak, napredak u navigaciji, koji je toliko smanjio razdaljinu između Amerike i Evrope, čini se da je za uzvrat povećao našu kulturnu udaljenost. Zašto originalnost, koja nam se bezrezervno dozvoljava u književnosti, biva odbijana sa svim mogućim sumnjičenjima, kad se radi o pokušajima promjene društvenog poretka? Zašto misliti da socijalna pravda koju avangardni Evropljani žele nametnuti svojim zemljama, ne može biti i latinoamerički cilj postignut različitim metodama u uvjetima koji su posve drugačiji? Ne: bezmjerno nasilje i bol naše historije rezultat su vjekovnih nepravdi i neizrecive gorčine, a ne nekog komplota, skovanog 3.000 milja daleko od našeg doma. A izvjestan broj evropskih vođa i mislilaca su u to povjerovali, s djetinjatošću djeda i baka, koji su zaboravili na plodonosnu ludost vlastite mladosti, kao da ne postoji ni jedna druga sudbina osim one da se živi izložen na milost i nemilost dvaju velikih gospodara svijeta. Tolika je, prijatelji, veličina naše samoće.






Ipak, pred ugnjetavanjem, pred pljačkom, pred napuštenošću, naš je odgovor život. Ni poplave, ni kuga, ni glad, ni prirodne kataklizme, pa čak ni vječni ratovi, koji traju stoljećima, nisu uspjeli umanjiti postojanost života pred smrću. Ta se prednost života povećava i dobija ubrzanje. Svake je godine 74 miliona rođenja više od umiranja, ta je količina novih života toliko velika kao da ste za godinu dana sedam puta povećali stanovništvo New Yorka. Najveći broj novorođenih dolazi na svijet u zemljama, koje imaju najmanje sredstava, i među njima, naravno, u Latinskoj Americi. Kao revanš, zemlje najvećeg prosperiteta uspjele su nagomilati toliku razaračku moć, da mogu uništiti sto puta ne samo sva ljudska bića, koja danas postoje, već sveukupna živa stvorenja, koja prolaze ovom nesretnom planetom.
Jednog dana sličnog ovom moj je učitelj William Faukner kazao na ovom mjestu: »Odbijam priznati kraj čovjeka«. Smatrao bih se nedostojnim zauzimati to mjesto, koje je bilo njegovo, kad ne bih bio potpuno svjestan da je, po prvi put od početka čovječanstva, kolosalna katastrofa, koju je on odbijao priznati prije 32 godine, danas postala samo jedna od znanstvenih mogućnosti. Pred tom zapanjujućom realnošću, koja se od pamtivijeka ljudima morala činiti kao utopija, izmišljači priča, što svi mislimo da jesmo, osjećamo kako imamo pravo vjerovati da još nije prekasno krenuti u stvaranje utopije u obrnutom pravcu. Nove i pobjedničke utopije života, gdje nitko ne može odlučivati za druge sve do načina na koji treba umrijeti, gdje će doista ljubav biti prava ljubav, gdje će sreća biti moguća i gdje će potomstvo, osuđeno na stotinu godina samoće, imati napokon, i to zauvijek, drugu šansu na zemlji.


*Tekst preuzet sa sajta časopisa Novi Plamen; prevod: Jasna Tkalec




e-novine
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47389

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 7 Maj - 14:27









Ako sad nisi ti, nikad to nećeš ni biti.
Nije sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme. 
M.Antić
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 21 Jan - 20:50

Gabrijel Garsija Markes, kolumbijski književnik, novinar i politički aktivista za sobom je ostavio neizbrojivo puno mudrih rečenica, tako da je teško svesti ga na deset citata, koje ćemo vam danas predstaviti. Tvorac “magičnog realizma“, pravca u književnosti koji spaja magiju i mitove sa relnošću svakodnevnog života, detinjstvo je proveo sa babom i dedom od kojih je slušao priče prožete sujeverjem, a one su kasnije postale okosnica njegovih dela.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1982. godine, a njegovo najpoznatije delo roman “Sto godina samoće”, prodato je u preko trideset miliona primeraka. Čuveni “Gabo“, veliki prijatelj Fidela Kastra i našeg režisera Emira Kusturice, napustio je ovaj svet 17. aprila ove godine u osamdesetsedmoj godini života.

Kad se pre nekoliko godina razboleo od raka pankreasa, napisao je oproštajno pismo koje je jedna od najlepših oda životu, čije delove danas mnogi citiraju. Neke od njih, predstavićemo vam u okviru ovih citata.
“Volim te ne zbog toga šta si ti, već zbog toga šta sam ja kada sam pored tebe.”

“Pravi prijatelj je onaj koji te drži za ruku, a istovremeno ti dira srce.”

“Za nekoga si još samo jedna osoba na svetu, a za nekoga si čitav svet.”

“Ne plači zato što se završilo. Raduj se zato što se dogodilo.”

“Kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, znači da ga je uhvatio zauvek.”

“Čovek ima pravo da gleda drugog odozgo, jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.”

“Ljudi greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.”

“Smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.”

“Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje te nikada neće rasplakati.”

“Život je poput priče, nije važno koliko je dug, nego koliko je dobar. Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće, u toj tački je čitav tvoj život. Iskoristi je!”








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 21 Jan - 20:54

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta
i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam,
ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bi stvari prema njihovom značenju,
a ne prema njihovoj vrijednosti.
Spavao bih malo, više bih sanjao,
znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bi kad se drugi zaustave,
budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bih imao mrvicu života, obukao bi se jednostavno,
okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju,
kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.
Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila,
ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti.
Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću
već s napuštenošću.
Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine,
zaboravljajući da se istinska sreća skriva u
samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete
uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora
samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,
ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u
grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu,
snažno bi te zagrlio i molio se
da mogu biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim,
rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra
i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,
ali danas je sve što mi ostaje,
htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas,
jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,
žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme
za jedan osmijeh, za jedan poljubac,
da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš,
govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš
i budi prema njima dobar;
nađi vremena i reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala'
i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato se moli za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima
kako su ti veoma potrebni.









Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 21 Jan - 20:55

JESEN U MAKONDU

Poznati pisac danonoćno piše memoare, kako bi pretekao tešku bolest s kojom se nosi već godinama

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Gabrijel Garsija Markes otima svaki dan, svaki minut, kako bi stigao sebi zadati cilj: da završi memoare. Nobelovac je upravo proslavio 75. rođendan u krugu najbližih i sa, u poslednje vreme, neizbežnom pisaćom mašinom koju sada zamenjuje - kompjuter.

Markes je, uprkos bolesti, s kojom se nosi već godinama, čvrsto rešen da mora da živi barem dok ne završi poslednji od tri planirana toma svojih memoara. Da bi to ostvario podneo je, za njega, najveću žrtvu, napustio je krajem prošle godine Bogotu i svoje "čedo" list " Kambio" i preselio se u omraženi mu Los Anđeles.

Vedri, bučni, energični Markes vise ne liči na sebe: povukao se, živi u potpunoj izolaciji, nedostupan svima osim najbližim članovima porodice. Uz njega su supruga Mercedes i unuci, a vezu sa redakcijom u Bogoti održava telefonom.

Američki lekari pokušavaju da velikom piscu, kod koga je 1999. godine otkriven rak limfnih žlezda, produže vek ali ishod je neizvestan.

Gabo, kako ga od milošte zovu prijatelji, već jednom je imao " bliski susret" sa opakom bolešću pre osam godina kada mu je uklonjeno desno plućno krilo. Tada su mu lekari preporučivali da napusti posao glavnog urednika i glavnog akcionara "Kambia", ali ih Markes nije poslušao. On se sa jos više elana bacio na pravljenje lista po sopstvenoj meri. Saradnici su mogli da ga vide u redakciji u svako doba dana sa zasukanim rukavima spremnog da popriča o svakom tekstu, da ponudi savet, pročita rukopis kao da tek počinje karijeru u novinarstvu.

A novinarstvo mu je oduvek, uz pisanje knjiga , bilo najveća strast, čak i onda kada je po želji roditelja studirao pravo. Za vreme studija Markes je uporedo radio kao reporter u listu "El Ekspektador" i objavljivao prve kratke priče.

Objavljivanje prvog romana "Oharaska" 1955. u kojem se prvi put pominje njegov mistični Makondo, za izvesno vreme ga je odvuklo od novinarstva, ali on ga se nikada nije sasvim odrekao i stalno mu se vraćao u svojoj literaturi. "Priča brodolomca" i "Izveštaj o kidnapovanju" su dela pisana u formi novinske reportaže koje istovremeno imaju i sve kvalitete njegove literature.

Otac "magičnog realizma" i pisac koji je najviše doprineo da latinoamerička literatura bude u centru pažnje svetske kulturne javnosti podjednako vešto beži u začarani svet nastanjen likovima iz njegovog detinjstva i dočarava surovu realnost u tradiciji najboljeg novinarstva.

To ga je i podstaklo da odabere svoju spisateljsku karijeru i život završi pisanjem memoara koji je trebalo prvobitno da imaju šest tomova. Surova bolest koja uzima maha primorala ga je da planove prepolovi i prvi tom memoara je vec stigao izdavaču.

Nemačka izdavačka kuća Bertelsman najavila je da će prvi tom biti štampan do maja ove godine. Markes u njemu priča o najranijem detinjstvu u malom karipskom gradu Arakataka gde je rođen 6. marta 1927. godine. Okružen ljubavlju dede a posebno bake koja mu je pričala čudesne priče i kako sam kaže "probudila mu imaginaciju" Markes će zauvek poneti taj svet detinjstva u sebi i iz njega će se "roditi" Makondo.

Prvi tom se završava objavljivanjem prvog romana, dok drugi treba da obuhvati najplodniji spisateljski period od 1955. do 1982. kada mu je uručena Nobelova nagrada.

U trećem tomu piše o najbližim prijateljima među kojima je i vođa kubanske revolucije Fidel Kastro, kao i o ljudima koje je sretao na mnogobrojnim putovanjima širom sveta.









Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 21 Jan - 20:57

"U svojoj prici mogu da budem samo na jednom mestu u isto vreme, ako hocu
da nadem put izmedu mesta i saznam kako sam dosla od jednog do grugog,
ovog u kome sam sad. Ali kada zatvorim oci, dusa se nade u sredistu
svega. Zvukovi sveta i sopstvenih misli medusobno se mesaju u istoj
nevidljivoj prostoriji postojanja. I mozda nikada ne bismo bili toliko
slepi, kao kada bismo se pogledali u oci da bismo se prepoznali. Mora da
ima mnogo toga drugog, mnogo vise u coveku od onoga sto se prica i
onoga sto se uopste moze ispricati. Vecina nas se izgubi medu recima.
Prikazuje se samo u vidu oklevanja, pre nego sto progovorimo, kao tisina
kada gledamo u pod ili kroz prozor i ne znamo tacno sta da kazemo. Kada
nestanemo zauvek, ostaju samo price. A postoje pitanja koja se mogu
postaviti samo jednom i samo u odredeno vreme. Ponekad postoji samo
jedna sansa i ako se ne pita na vreme, ona je prosla. I covek moze da
zivi i od jedne reci, samo ako u njemu ima jos resenosti da se bori. Da
borbom odrzava sopstveni zivot. U toj borbi za i protiv samog sebe,
covek moze da se lomi i odvaja u sebi. Moze da pada i da se dize u
svojim ocima. I kako prolazni trenuci mogu da budu zanosi, kako su
neodredeni i zamrseni dok traju, tako se skupo placaju i gorko okajavaju
kad produ. Tako covek masta od detinjstva o velikim gradovima, slavnim
popristima i svojim prvim koracima u tesko shvatljivom svetu odraslih.
Ali stvarne bitke, one odlucne za odrzanje sopstvene licnosti i
ostvarenje svega sto ona u sebi nagonski krije, moraju da se biju tamo
gde nas sudbina baci, na nekom uskom i bezimenom prostoru bez sjaja i
lepote, bez svedoka i sudije. I niko ne zna sta znaci ziveti na ivici
izmedu dva sveta totalno razlicita jedan od drugog. Niko ne zna sta
znaci poznavati i razumeti i jedan i drugi, a ne moci uciniti nista da
se oni objasne medusobno i zblize, voleti i mrzeti i jedan i drugi,
kolebati se i dvoumiti celoga zivota. Tesko je biti kod dva zavicaja bez
ijednoga, biti svuda kod kuce i ostati zauvek stranac. Zivot razapet
izmedu stvarnosti i iluzije. I na kraju, ako je dovoljno hrabar da
pogleda sam sebe u oci i prizna istinu, coveku ostaje samo da se bori –
sa vremenom koje neumoljivo prolazi i tisinom koju nosi u sebi."









Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 8 Apr - 12:39

Gabrijel Garsija Markes: Život je poput priče
"Ako te neko ne voli onoliko koliko bi ti željela, to ne znači da te ne voli cijelim svojim bićem"
Pisac magičnog realizma, žanra koji miješa mitove, magiju i realnost, rođen je šestog marta 1928. u Arakataki u sjevernoj Kolumbiji. Imao je najveći uticaj da latinoamerička literatura dođe u centar pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina XX vijeka.
Citat :
"Pravi prijatelj je onaj koji te drži za ruku, a istovremeno ti dira srce"
Prva uspješna knjiga bila mu je “Pukovniku nema ko da piše” objavljena 1961. godine, a potom “Pogreb velike mame”, objavljena godinu dana kasnije. Za svoju najslavniju knjigu “Sto godina samoće” pričao je kako mu se, dok je prilazio Akapulku, dogodilo svojevrsno otkrovenje.
Doživljaj je bio tako cjelovit da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi. Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti “Sto godina samoće” ugledalo je svjetlo dana u aprilu 1969. godine, a prodato je u tiražu od preko deset miliona primjeraka.
Roman je osvojio mnogobrojne nagrade, te iznjedrio cijelu školu “magičnog realizma”. Gabrijel Garsija Markes dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1982. godine, a novcem od nagrade, koji je godinama stajao na računu šavajcarske banke, kupio je vrlo cijenjene kolumbijske novine “Cambio”.
Citat :
"Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo da provodi vrijeme sa tobom"
“Vijesti” vam prenose neke od rečenica iz širokog stvarlačkog opusa ovog velikog pisca:
"Volim te ne zbog toga šta si ti, već zbog toga šta sam ja kad sam pored tebe".
"Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati".
"Ako te neko ne voli onoliko koliko bi ti željela, to ne znači da te ne voli cijelim svojim bićem".
"Pravi prijatelj je onaj koji te drži za ruku, a istovremeno ti dira srce".
"Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikada nećeš imati".
Citat :
"Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi da vjeruješ, samo budi opreznija"
"Nikada nemoj prestati da se smiješ, čak ni kada si tužna. Neko će se možda zaljubiti baš u tvoj osmijeh".
"Za nekoga si još samo jedna osoba na svijetu, a za nekoga si cijeli svijet".
"Nemoj provoditi vrijeme sa nekim kome nije stalo da provodi vrijeme sa tobom".
"Možda Bog želi da upoznaš mnogo pogrešnih ljudi prije nego što upoznaš onog pravog i na tome ćeš mu, kad se to bude desilo, biti zahvalna".
"Ne plači zato što se završilo. Raduj se zato što se dogodilo".
"Uvijek će biti ljudi koji će te povrijediti. Nastavi da vjeruješ, samo budi opreznija".
"Postani bolja osoba i budi sigurna da znaš ko si prije nego što sretneš nekog novog, i nadaj se da ta osoba zna ko si ti".
"Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće. U toj tački cijeli je tvoj život. Iskoristi je".








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   Sre 8 Apr - 12:40

"Ne, ne bogat. Ja sam siromah s novcem, što nije ista stvar." (Ljubav u doba kolere)
 
"Onaj koji puno iščekuje, može očekivati malo." (Pukovniku nema ko da piše)
 
"Osoba ne umire kad bi trebala nego kad može." (Sto godina samoće)
 
"Seks je uteha kad ne možeš imati ljubav." (Sećanja na moje tužne kurve)
 
"Otkrio sam, na svoju veliku radost, da je život, a ne smrt, taj koji nema granica." (Ljubav u doba kolere)
 
"Nijedan lek ne leči ono što radost ne može izlečiti." (O ljubavi i drugim demonima)
 
"Mudrost nam dolazi kad nam više nije od koristi." (Ljubav u doba kolere)








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Gabriel Garsija Markes   

Nazad na vrh Ići dole
 
Gabriel Garsija Markes
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Gabriel Garsija Markes
» Gabriel Garsia Marques
» Federiko Garsija Lorka
» Federiko Garsija Lorka
» Romansa mesečarka - Federiko Garsija Lorka
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-