Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Pismo koje je rasplakalo liječnike u novosadskom rodilištu

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Pismo koje je rasplakalo liječnike u novosadskom rodilištu   Sre 16 Apr - 16:44

Pismo koje je rasplakalo liječnike u novosadskom rodilištu



ZANIMLJIVO pismo stiglo je na adresu novosadskog rodilišta Betanija, u kojem beba koja je tek izašla iz bolnice, "piše" o svojim iskustvima i zahvaljuje liječnicima.
Naravno, pismo je dirnulo liječnike, a čim se pojavila na društvenim mrežama, postalo je hit u cijeloj regiji. Blic piše da su liječnici oduševljeni gestom.

"Pismo nas je sve raznježilo, a poneke i rasplakalo. Nije rijetkost da se novopečeni roditelji dođu zahvaliti, ali se prvi put dogodilo da zaposleni dobiju pismo od roditelja, odnosno, u ovom slučaju roditelja, koji se u ime svoje bebe obraćaju našim liječnicima i zahvaljuju što smo pomogli da ona dođe na svijet", rekao je upravitelj novosadskog rodilišta Betanija dr. Dragan Stajić.

U "pismu bebe" (to jest, njezine majke) stoji:

"Prije oko deset mjeseci, jednog toplog lipanjskog jutra, milijuni mojih braće i sestara zajedno sa mnom krenuli su u utrku života. Jurili smo dugim tamnim hodnikom, prestizali jedni druge i na kraju ugledali lopticu na koju se nekoliko nas zakvačilo. Mučili smo se da uđemo unutra, borili se i u toj trci – ja sam pobijedio.



U početku sam bio sasvim majušan, mali kao zrno pijeska, ali sam brzo rastao, a moje srce je kucalo slično kao kod kolibrija. Osjećao sam se sigurno, uvijek mi je bilo toplo, a jedan glas slušao sam svakog dana. prijao mi je. To je bio glas moje mame, ne uvijek nježan, ali ja za bolje nisam znao. Kako je vrijeme prolazilo ja sam rastao, ponekad toliko uživao kao da sam skakao na trampolinu, mlatio rukama i bio baš sretan. Nikada mi neće biti jasno zašto se mama ljutila kada sam sretan?!

Došlo je vrijeme da ja upoznam ovaj čarobni svijet. U velikoj zgradi neki ljudi u bijelim kaputima svakog dana su prisluškivali otkucaje mog srca. Pomagali su mojoj mami, razgovarali s njom i odgovarali na njenih tisuću pitanja. Došao je dan kad smo morali da ostanemo u velikoj zgradi. Jedna teta hrabrila je moju mamu i zato joj hvala.

Tog 7. ožujka, 2014. u pet sati ujutro ušla je sestra u sobu, probudila mamu, pa i mene. Šapnula je 'vrijeme je'. Dugo smo čekali, a po moju mamu nikako da dođu. Kasnije sam čuo da je u petak stiglo u velikoj zgradi puno mojih prijatelja koji su žurili da prije mene dođu na ovaj svijet. Ali, ja sam strpljiv čovjek pa sam ih sve lijepo pustio. Tad je došao red i na nas.
Otišli smo u veliku osvijetljenu sobu. Osluškivao sam i čuo mnogo glasova, a jedan mi se posebno svidio. Ta žena često je obilazila mamu, govorila joj što treba raditi kako bi se ja što manje mučio. Hvala toj divnoj ženi što mi je smanjila muke. Bio je tu, sjećam se, i jedan striček, nije puno govorio, ali je mami, kad bi joj bilo teško, prišao, dodao joj gazu da ovlaži usne. Saznao sam da je to doktor.
Doktore, hvala vam za svaku kap vode na maminim usnama. Dugo smo mi toga dana ležali na krevetu, često mi je bilo neudobno, a i slutio sam da mama nije raspoložena kao inače. Odjednom, počeo sam se grčiti, sve me je boljelo i bio sam zbunjen, nisam znao što se događa i zašto me uznemiravaju. Tada je jedna žena ozbiljnim glasom prekorila mamu, jer je mama na trenutak zaboravila da sam ipak ja najvažniji. Doktorice, hvala i vama na tome.



Taman se sve smirilo, kad sam se opet počeo osjećati stisnuto i opet nisam znao što se događa. Tada sam čuo, a nećete mi zamjeriti što ću ovo reći, najdivniji glas na svijetu. Poslije maminog. Bila je to naša babica. Do kraja večeri imao sam osjećaj da je uvijek tu, da se ne odvaja od nas i tada sam još shvatio da ću taj glas pamtiti zauvijek.

Pala je i noć... Tad u prostoriju ulazi i jedna teta, došla je do maminog kreveta, i čuo sam kako kaže 'vidim kosicu'. Ne znam čiju je kosicu vidjela, ali znam da sam ja osjetio ogromno olakšanje. Neka sila počela me gurati i tada su me neke tople ruke uzele k sebi. Babica Vesna me je u naručju uvela u ovaj čarobni svijet. Rekla je i da sam poseban, jer sam jedini danas rođen s madežom na leđima.

Poslije su nas prevezle u sobu gdje bilo puno mojih prijatelja s mamama. Jao, kako smo samo plakali! Kao u zboru. Cimerica mi je bila Nina. Posebno smo voljeli kada nas, kako smo zajedničkim snagama uspjeli da izračunamo, na svaka tri sata guraju u kolicima kroz dugački hodnik, a mi smo, poredani kao sardine jedva čekali najvoljeniju stvar na svijetu. Priznajte, pomislili ste na mame. Neeeee. Mlijeko, to smo čekali.
U petak, 14. ožujka, došao je dan kad odlazimo iz velike bijele zgrade kući. Ispred maminog prozora došli su svi tata, bake, tetke, Lola, Lana, Tara i Luka. I tada je otpočeo moj život u stvarnom svijetu, izvan rodilišta...

Za to su me pripremili mnogi, i oni kojima nisam zapamtio imena, a posebno hvala za dr. Maletin, dr. Radeka, dr. Bulatović, dr. Stajić, dr. Janjić, dr. Mendebaba, dr. Batranovića, dr. Milović, babica Daliborka Vlajkov, sestre Dijana, Ljilja, Branka, Bosa... I na kraju, osoba kojoj ovo pismo i posvećujem, babica Vesna Đurić.


Jednomjesečna beba, Vukašin Vazić, broj 23".



(Index.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
 
Pismo koje je rasplakalo liječnike u novosadskom rodilištu
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Pismo koje je rasplakalo liječnike u novosadskom rodilištu
» Gabriel Garsia Marques
» Ko su ljudi koje volimo?
» Ogledalo koje je pravo ogledalo?
» Koje gume izabrati?
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Porodica i zdravlje :: Zdravlje-