Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Branko Ćopić

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3
AutorPoruka
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Ned 1 Jan - 20:45

Sveti Rade lopovski

Kad je stric Nidžo pri kući, onda će ti razne skitnice i potukači nerado uvratiti kod nas. Znaju da ih "Brko" baš naročito ne trpi, pa iako im ništa neće prigovoriti, naročito pred djedom Radom, on će se ipak namrštiti, zlovoljno zaćutati, a prvom zgodom izderaće se na mačku:
— Pis tamo, taman mi još i ti trebaš!
— Još i ti? — tolkuje u sebi vječito oprezan skitač. — Znači, bratac, da to ja nisam dobro došao, a ovamo se, kao tobož, macanu prigovara. E, Brko, Brko, poljubi me u ...
A stric ih, u stvari, zato ne trpi što je i on sam jedno božje zazjavalo, ajkara i rodjena lunjalica. Prepješačio je čitavu Nord Ameriku od Nevjorka do Vankuvera, od Atlantika do Pacifika, odstupao sa srpskom vojskom od Ovčeg polja do San Ðovani di Medua (di ne duva), pa se opet, živ, zdrav i laka koraka, pripovratio natrag i prošibao "tabanovića fijakerom" sve od Soluna pa čak negdje do iza Zagreba, a možda bi zgodio i dalje, ali ga je, vjerovatno, opet i tamo dočekala nekakva voda.
— Mog veselog Nidžu samo voda zaustaviti može — žalostivo se vajka djed. — A sve se bojim, ima neko doba, da mu ni ona u kraj stati neće.
Zna se, cilja to djed na stričevu namjeru da seli iz Bosne u Banat, na dobrovoljačku zemlju. Valja tu prijeći i Savu i Dunav (Una da se i ne pominje!), ali ni to, izgleda, Nidži ne smeta. Ostrvio se čovjek, pa to ti je.
— Nikola, sinko, pritrpi se dok makar ja ne sklopim oči, a onda kako ti drago — uzdiše djed i ne gledajući svog nemirnog sinovca.
— Pritrpi se, pritrpi — čakgra za sebe stric Nidžo i poprijeko zagleda kakvog namjernika, pticu lutalicu, koji se raščarapio u hladovini pod orahom, pa natenane raspreda s djedom Markove konake. — Ti se, Nidžo, pritrpi, sjedi, gdje si tu si, a ovamo štokakvi: noge poda se, štap u drage šake pa raspali kuda ga oči vode. Ehej, s glave skinuto, ispod repa izvadjeno, nit mu staro kašlje, nit nejako plače. I ja bih tako znao.
I da čudo ne gleda očima, ogorčeni strikan obično zdimi nekud na njivu, hvata se pluga, srpa il' motike i sve napreskok, kao da mu se nekud žuri, raspali da obavlja mukotrpan i jednoličan zemljodjelski posao, koji ne trpi ni žurbe ni zanosa. Biće sjutra coktanja i otpuhivanja kad se na njivi pojavi djed Rade.
— E, moj Nikola, moj Nikola, zatrke se na kobile skače, a plug i brana traže drukčiju pamet.
Ako stric otputuje u Banat, da primi napolicu sa svoje dobrovoljačke "parcele", il' ako ga spaponjaju u "ćuzu" zbog politike, to se već brzo pročuje i prozna medju djedovim neobičnim prijateljima. Evo ih onda, izviru, neko puteljkom iz kukuruza, neko plovi carskom džadom, cestom državnom, pa još se i na kobili ljulja, treći trnapi iz prvog sutona pravo za večernju sofru — duć! — a nekakav prijašin, gle ga, kao da mu se bogzna kako žuri, zajašio preko plota, kud i nije lijepo vidjeti starijeg čovjeka ako već ne juri tudja goveda iz svoje ljetine.
— Vidi moga Rade, vidi moga Rade — viče pridošlica još s druma, ispred avlije, pa mu to nekako ispada kao da to djed njemu u goste dolazi, a onaj ga dočekuje dobrodošlicom. Tako i obandjijaju dobrodušnu starinu pa ne može sebi da dodje.
— Pa gdje si ti, moj Radoje, što tebe nema? — kakoće pobro ulazeći u dvorište, a djed se pravda veselo šireći ruke:
— Šta ćeš, obladao posao, pritisle godine, ne mili se čovjeku nikud s praga.
— A kako te noge služe? — propituje se putnik, kome su njegovi neumorni kraci glavna sprema, i, da bi pokazao brigu za djeda, već ga uslužno nudi:
— Sjedi, Rade, sjedi, otpočini.
Pošto je tako gostoljubivo prihvatio djeda u njegovoj rodjenoj kući, pridošlica podje da provjerava šta se to slučilo sa stricem Nidžom:
— A naš Nidžekanja opet nagrajisao zbog politike, a?
Djed samo nemoćno, s grdnim čudom i nerazumijevanjem, podiže ruke i zakratko ostaje nijem: nit je čovjek šta ukrao, nit se tukao, a eto ti, opet, otisnu se niz urvinu kamen, prolomi se led pod nogama, grom puče — tako nešto! — i ode Nidžo, nestade ga.
— A koliko je zaradio, kukavelj?
— Šta ga ja znam, to ti se kod politike nikad ne zna.
— Ehe, i treba mu tako kad se besposlicama bavi — kakoće pridošlica. — Pametan čovjek pobije se, ukrade jare, pa odgudi u buvari koliko ga spada, a političar nikad ne zna svoje porcije.
Jednom. tako, uz kukuruzovo branje, nakupi se u našoj kući čitav buljuk raznih potukača. Najprije stigoše, u društvu, slikar bradonja i Petrak samardžija (našli se u Cazinu, na konjskim trkama). Za njima se ispili kalajdžija Mulić, garav i veseo, a ubrzo poslije njega, kao da ide u potjeru, dopraši, još veseliji, naš seoski pjesnik Ðuro. Na ovako lijepu vremenu ni njega nije držalo mjesto pa dunuo od kuće da traži društva i razgovora.
Stric Nidžo već duže vremena bio je u Banatu, otišao da se nadje oko berbe kukuruza, pa živa zgodacija da se ljudi malčice razbaškare i dadu srcu na volju.
Gdje je društva, tu se nešto i potroši, nadje se čašica rakije, makar one ukopne, a opet gdje rakija zamiriše, tu ti se časkom stvori i djedov "brat Sava", stara lopovska perjanica od kamene Like. Skromno se ponamjesti Sava gdjegod u ćošku, malo priča, pomno sluša, ali zato čašu ne promeće.
Našla se u slikara neka crkavica, ispovrtio i samardžija zaostalu paru, prebrojao se kalajdžija, nešto nabacio i djed Rade, elem: obuvaj, Brančilo, opanke, bocu u šake pa u bircuz, po rakiju.
Otpirio sam kao zaobadan, a natrag dotutnjao, oznojen i srećan. Kako i ne bi, povjeren mi je tako važan zadatak, čitava vojska na mene čeka. Nije čudo što su uz put, zajedno sa mnom, poskakivala okolna brda, kuće i plotovi.
Za svoju uslugu bio sam nagradjen time što sam se slobodno mogao ponamjestiti medju goste i slušati njihove razgovore. Ništa mi drugo nije ni trebalo. Što su me preskakali s rakijskom čašom, to me nimalo nije žalostilo. Pored mene je bila bukara puna vode, pa sam ja sam sebe obilato častio, zalijevajući se po njedrima, sve dok se nisam naduo kao žabac.
— Bestraga im glava i ovim starijima! — umovao sam buljeći u mesingani krstić na dnu bukare. — E, jest mi neko veliko zadovoljstvo napiti se.
A družina je nastavljala da se časti i galami postajući sve glasnija. Javnuo se čak i "brat Sava", inače nikakav eglendžija, i započeo priču o nekakvoj kumi Staki Sakradžijinoj kako je, u svoje vrijeme, potjerala krmaču na pazar pa u putu, dragi moj... Još prije četrdeset godina on je prvi put krenuo s tom istorijom, ali nikad nije stigao da je ispriča do kraja i tako se grešna kuma Staka već skoro pola vijeka boči i putuje s tom svojom srećnom krmačom, a nikako da obavi posao.
Čuo se u početku i slikar bradonja, ali, kako je dan odmicao i larma rasla, on je postajao sve tiši i rasijaniji. Zuzukao je nešto sebi u bradu, odsutno kružio pogledom po društvu i najzad se latio svog crtaćeg bloka, i počeo nešto da črčka i maže. Radio je to tako smireno i udubeno kao da je sam na svijetu, a ljudi oko njega, opet, nastavljali su svoj razgovor i piće ne obraćajući pažnju na njegov posao. Činilo se da ih je slikar nečim omadjijao i učinio se nevidljivim pa sad neometano produžuje sa svojom čarobnjačkom rabotom.
Tek u neko doba bradonja se prenu iz svoje opčinjenosti, poispravi se na sjedištu, baci blok na nisku sofru pred sobom i sasvim trezveno reče, razbijajući čaroliju kojom je bio oklopljen:
— Evo svetitelja, nov novcat, kao ispod čekića!
Svi se iznenadjeno trgoše: šta je sad ovo?
Pade svetac medju njih odnekle odozgo, iz raskošne orahove krošnje! Kako, zbog čega — pitaj boga! Ko će proniknuti u tajanstvene puteve čak i onih prastarih smirenih bogougodnika, kojima se odvajkada zna godišnje doba i dan kada će doći, a šta tek da kažeš za jednog ovakvog, kome niko ne zna ćudi i navike?
Svi su buljili u sliku nasred sofre, a niko i ne pogleda u autora, bradonju, kao da on s čitavim tim poslom nema baš nikakve veze. Jedino je kalajdžija Mulić, musliman, trpko mrštio lice kao da je pojeo zelenu oskorušu, za njega je svaka crtarija bila nedopuštena, djavolja rabota.
Kao da se tom slikom otkupio od svog veselog društva, bradonja se diže i krenu prema potoku (znao sam: ide da gleda ribe u oplićaloj, smirenoj jesenjoj vodi), a začudjena družina ostade da goneta kakvog li to sveca iznenada dobiše.
Neznanko je malčice ličio na svetog Nikolu, ali otkud on sad ispade? Zna se da je Nikola veliki putnik i zaštitnik sviju potukača, ali, ipak, i pored svega toga, neće ti se, vala, taj zimski svetac prikazati ljudima ovako rano u jesen, pa makar se pila i bolja rakija nego što je ova, birtaška, triput krštena.
Da nije sveti Vratolomije, bog ti ga pomogao? Taj ima posla s drvećem i visinom, pa, evo, spuznuo s oraha i našao se ... Jest vraga, otkud sad on! Vratolomije dolazi s trešnjama tičarkama, kad se dječurlija najviše veru po voćkama i vratove lome.
— Da ne bude neki vučji svetac? — prožvaka zabrinut samardžija i ukosi očm prema sofri. On je jedino zazirao od vučjih svetaca i u njihove dane nije se nipošto laćao svoga posla. Šta bi radio, grešnik, da se zbog njegove krivice čopor šumskih razbojnika okomi na konje?
Tu se pomenuše i sveci "od noža", pa ženski sveci "od prediva i snovanja", pa oni "vjetreni", pa... Čak se i ja nadjoh pobudjen da im pomognem u rješavanju zagonetke i već zaustih da pomenem jedinog sveca koga sam znao, svetog Brcka-Prcka, ali se sjetih kakvu smo grdnju zbog njega izvukli i ja i stric Nidžo, koji me je s njim upoznao, pa pametno zaćutah, valjda prvi put u životu. Uzeo sam sliku sa sofre i obradovano graknuo:
— Ovo djed Rade!
Poznao sam dobrodušno milo starčevo lice uprkos dugoj bradi i svetačkoj potkovici koju mu je dodao slikar.
Pjesnik Ðuro popade hartiju iz mojih ruku i zadivljeno potvrdi:
— Rade, svega mi na svijetu!
Djed samo poblijedi, lice mu odrveni i oči stadoše. Sad je još više ličio na nekog pravednika s ikone. Pokušao je da nešto kaže, ali mu se kroz stegnuto grlo probi samo nekakvo kašljivo staračko grgutanje.
— Aha, sipljivi moj paripe, evo i tebe posvetiše! — veselo dočeka samardžija!. — Vala, i vrijeme mu je bilo.
Djed je i dalje preneraženo ćutao kao da više nije čeljade od ovoga svijeta, a društvo živnu i okuraži se. Bestraga mu glava, nek je konačno riješena i ta zagonetka sa svetiteljem. Mogli su, onako u neznanju, naleteti na kakvog ćoškastog i ljutitog božjeg ugodnika i zamjeriti mu se, pa zlo po njih. Ovako, Rade je njihov, pa taman ako se i posvetio, lakše će se s njim izići na kraj.
Jedini brat Sava kao da se nije uzbudio zbog čitave te naklapalice oko djeda. On samo poizdalje gvirnu u crtež i mirno reče:
— Kakav brat Rade. Vidite da je nekakav svetac.
— Rade, Rade! Ta imaš li ti oči, noćna tico lička? — inatio se samardžija.
Sava više nije nalazio za potrebno ni da provjerava ono što je već jednom vidio. Pogleda samo djeda i sjetno uzdahnu:
— Bogme, kad proljeće dodje, a u čemernog Save nestane žita, nema on da se umoli nijednom drugom svecu osim Radi Æopiću. Molio se, ne molio, nijedan drugi ne pomaže. Je l' tako, brate Rade?








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Ned 1 Jan - 20:45

Mučenik Sava

Proći će ti nešto oko dan-dva od onoga začaranog jesenjeg popodneva, kad je živopisac bradonja naslikao djeda Radu kao svetitelja (sa strogom bradom i nebeskim oreolom oko glave), a evo ti jednog rumenog predvečerja brata Save, djedovog rodjaka, pa će ti, odmah s druma, pravo na naš arman (gumno) gdje su leventovali bradonja i samardžija. Cocnu strinom u gomilu slame, podboči ledjima zasječenu obalu iza sebe i grgutnu:
— A moj brat Rade sigurno u mlin otišao, a?
— U mlin — odvali samardžija.
— E, baš dobro što nije tu. Znaš, ja krenuo k vama po jednom, daj kažemo, blagočestivom pospu.
— He-he, a što bi to kao moglo biti? — nepovjerljivo zarza samardžija, a i bradonja iznenadjeno pogleda u čupoglavog starca kao da se čudi otkud li mu izleti ona crkvena riječ "blagočestav".
— Šta ja to čujem, Savatije, a?
— Evo, sad čuj: ja uperio džile tebi da mi daš onoga mog Radu što si ga neki dan živopisao. Ne bi li mi to nekako obavili krišom, da brat Rade ne sazna?
— Vidi, vidi, kažem li ja da tu nešto ima, dok se ovako kasno dolazi — otegnu samardžija. — Konjokradička posla, pa to ti je. Šta će tebi, napriliku, jedan taki ... Čuo si, valjda, da smo ga one večeri, onako u šali, strpali u lopovske svece, pa ti odmah potegao, a?
— Šta će mi? — poniknu Sava. — Pa i ja sam, da rečemo, živ stvor, poželim se razgovora, pa bi rad imati nekoga svog, bolećega ... Baba mi umrla, sinovi svaki za svojim poslom, pa kud će stari čovjek neg' da razgovara il' sa svecima il' sa mrtvima ...
— Aha, vidi ti! — ždraknuše očima oba slušaoca. — Ovdje se večeras pominju sve same "nebesije" — sveci, usopši rabi božji — a onda, u takvoj prilici, nije daleko ni onaj repati repodja, ime mu se ne pomenulo! Deder, da mi malo pobolje oslušnemo šta ovaj tu bobonji kao baba iz kace.
— Pa tako — nastavlja Sava — da vam pravo kažem s mrtvima ja i nemam bogzna kakva razgovora, slaba je od njih vajda, a sveci... eh, i ti sveci... Oni moji stari, nekadašnji Damjanovići, nijesu ni umjeli izabrati sebi prikladnog svetitelja, neg' uzeli nekakvoga, bože me prosti, golju u jarećoj koži, bosoga ...
— Svetog Jovana? — dosjeća se bradonja.
— Pa da, brate, njega. Taj, kanda, ni sebi nije znao pomoći, a kamoli će tek meni. Udario kraj sebe sikiru u panj pa se ududučio, a ja, čim ga pogledam i vidim onu braveću bekinju na njemu, odmah mi na um padne nečije jare il' jagnje. Zbog toga sam se, valjda, i prokrao u mladosti.
— Sablaznio te tvoj svetitelj zaštitnik, a? — nasmija se slikar.
— Eh, zaštitnik! — progundja ozlojedjen Sava. — Vala mi se bio na glavu popeo. Podjem uveče nekuda, tako, po svom poslu, šta se koga tiče kuda ću, a on ... čisto mi se čini da je krenuo nazorice za mnom sa onom svojom sikirom. Hm, svetac? A šta će, njemu sikira kad je svetac?
— E, vidim ja, sveosve, da tebi treba dati ovoga bradonjinog novopečenog božjeg pravednika, Radu Lopovskog, on bi tebi progledavao kroz prste, pa ti kud poš'o da poš'o — utače se samardžija.
— Pa i bi, vala, pravo kažeš. Već mi dodijalo da u kući imam božijeg špijuna.
— A šta ćeš sa svetim Jovanom, bog te ne ubio?
— Daću ga onome svom najmladjem sinu, koji se preklani odijelio od mene i skrpio kuću gore u krčevini. Nek mu i sveti Jovan lomi noge po onim panjevima, kao i on. Imaće bar o šta tupiti onu svoju svetu sikiru.
— E, mnogome je stari Rade pružio ruku, pa što ne bi i svome kićenom Savi, kome ni u najgušćoj pomrčini nikad nije trebalo kalauza — pripomenu samardžija bez imalo zlobe. — Hajde, daj mu tu sliku, dok Rade nije izbio od mlina.
Bradonja otvori svoj nerazdvojni blok, pronadje novoustoličenog sveca i pruži ga Savi.
— Evo, zamotaj ga u ove novine da ti se ne istare o taj tvoj kožuh, a i da ga ko ne vidi uz put. Lopov i svetac, lijepa parada, tako mu nekako baš i treba da ide, da ne kriva ni tamo ni amo.
Te iste večeri, malčice šapatom, a više nemušto, bez riječi, na skrovitu mjestu, iza svoje bataljene pojate, Sava se ispovijedao i povjeravao svetom Radi Lopovskom, svome duševnom; ličnom svecu, koji će kadar biti da sasluša, razumije i brani, tamo gdje, treba, svu njegovu lopoviju i stranputice, voljne i nevoljne.
— Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il' motiku, savije draga ledja crnoj majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija, koja se zove težakluk. Nikud pobjeći od njega, veže se dan za dan, kao karike u lancu. Što duži život, i sindžir dulji, i još sve teži, zemlji te vuče.
Nejadan pri mjesečini, sluša ga brat Rade pažljivo, i ne trepćući, razumije čovjeka. Zar i sam nije vezan uz tešku crnu zemljicu?
— A onda, kad veče pridje, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premondurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj bota, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
Pa kao da i samog slušatelja šalje svojim putem, on počinje, zaneseno, da mu sladi uzbudljiv noćni pohod.
— Evo te, perjaš puteljkom kroz visoku raž, orosi ti se čak i kapa, prikradaš se nečijem toru kod koga nema pasa. Osluškuješ kako na niskoj kolibici sve krkelja tanak čamov krov od nečijeg hrkanja. To umorni čoban, grešni najmenik mrtvima vodu vuče, sveci mu pomogli da još bolje utvrdi san.
Trgne se Sava, trepne i onda doda, kao pravdajući se:
— Dobar je ipak bog, pa on lijepo učini da i vi, njegovi sveci, preko noći malčice spavucnete, dremnete kao i svaki drugi božji stvor. Zlo bi bilo da ste uvijek budni. Valjda se sjećaš, Rade, kako si mi znao pravednički zujati i dosadjivati kao podnevni govedji obad.
Unjiri Sava u zatamnjeno svečevo lice i sažaljivo promrsi:
— A šta meni i treba tvoja pomoć kad se predraga noćca na zemlju spusti? U mraku se od mene iščauri nekakav sasvim drugi čovjek, ni ja ga sam poznati ne mogu: domišljat, mudar, junačan. Niti mi treba pomoći niti čijeg savjeta, dovoljan sam sam sebi. Ma šta, ima me čak i za druge, četu bi za sobom vodio.
Onako kratak a stamen, usturi se Sava pred svetim rodjakom kao kočoperni pjevčić djudjan.
— Četu, pravu četu, jakako, moj rodjo, samo da mi je odakle naumaknuti jednu kitu starih ličkih noćnika i delija.
Osokoljen, Sava prijateljski protrlja svoj čekinjast obraz o svečevo lice i smekšano protepa:
— I tebe će tvoj Savica pripaziti i svaku ti poštu ukazati, nećeš ti u mojoj kući sirotovati. Dosta si ti za svog benastog i svakojakog Savu učinio, red je da ti se jedanput pošteno odužim...
Dva dana kasnije, u prvom djedovom komšiluku, iz kuće "amerikanca" Laze Ugarčine ukradena je slika predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Vilsona. Godinama je dokona stojala na svečanom mjestu, iznad malenog stola, lijevo od prozora, uokvirena u uzan srebrn ram. Desno od pendžera, držeći joj u neku ruku ravnotežu, visio je sveti Nikola, Ugarčinova slava, svjetlucajući potamnjelom pozlatom.
Nedjeljom ujutru, kad bi se brijao za onim stolićem, Lazo je ponešto i eglendisao sa svojim prezidentom, tražeći već upola zaboravljene engleske riječi da bi ga sagovornik bar koliko-toliko razumio. A kad je bio štogod zle volje, samo bi kiselo premjerio uštogljenog Amerikanca, gvirnuo u malu sliku kralja Aleksandra, zadjevenu u ćošak Vilsonova okvira, i prožvakao:
— Cvikeraš jedan, cvikeraš drugi, nema tebi, moj Lazo vajde ni od jednoga, džaba ti je to. Gledaj ti onu svoju kobilu pred kućom, bolje će ti biti.
Baš uoči te nedjelje, Lazo će ti kasno leći, ne paleći lampe, pa nije ni primijetio kradje. A kad ujutru, nema slike na njezinu mjestu.
— Ej, ženo, ovamo de, šta ste uradili s Vilsonom?
Izgalami se domaćin na ženu, izvika na djecu, pade i neka ćuška, premetnu se čitava soba, kad u zlo doba opazi stara Ðuja izgaženo cvijeće, napolju, ispod prozora.
— Ukrao neko. Evo, prišuljao se kroz kukuruze, provukao ruku kroz pendžerak i odnio.
Dugo je Lazo gledao kroz otvoren prozorčić i ćutao ničem se ne dosjećajući, a onda se povuče u sobu i diže oči na svetog Nikolu.
— A ti baš tako, nose ti ispred nosa kraljeve i prezidente, a ti ništa. Tu te čovjek slavi pedeset i više godina, a kad je stani-pani bar da si makao prstom.
— De ti, de, kud si popušio Sveto pismo, tud i slavu oporočavaš! — produnduri Ðuja sebi u njedra i ode da namiri prasad.
Po selu brzo puče glas o neobičnoj kradji, a kako su se baš tih dana po selu motali žandari, propitujući se za bradonjine "falične" svece, dodje taj glas i do njih. Već im je pop odranije bio nešto natuknuo o slikarevoj neobičnoj raboti i provukao im kroz uši da se kod Rade Æopića kupe štokakvi — mogli bi lako biti i novovjerci, koji neće vojsku da služe! — pa, sve jedno s drugim, evo ti patrole najprije pred Lazinu kuću. Pošli da se propituju onako poizdalje.
— Taka i taka stvar, veli, jesi li ti opazio da se kod tvog komšije okupljaju i dogovaraju tamo razni, antinekakvi, ovi neki kontra i tako?
— Ama kakvi kontra! Sve su to ovi naši razni benaši i zodalice. Neko krpi samare, neko kalajiše tepsije, neko ...
— A ne bi se tu mogao ispiliti kakav novovjerac il' tako nešto različito, a? — izbeči se brkati narednik Munižaba. — Sjećaš li se samo koliku je uzbunu po svim ovim selima digao onaj čiča s Medjedjeg brda, koji je, tobož, ustao iz mrtvih i prorokovao svijetu. Išlo se k njemu kao na ćabu, čak je i vladika slao pitanje na sveštenstvo.
— Heh, manj ako se u pravednike začislio ovaj komšijin rodjak, Sava, stari lički hajduk — podrugnu se Lazo. — Biva i to, lopovi se najprije pretumbaju i posvete.
— Aha, i Sava je u sve to upetljan! — zloguko otegnu narednik. — Otuda ti meni dodji, sad ja imam konac u rukama.
— A što li njemu treba moj Vilson, ubilo ga kantarsko jaje? — začuda se Lazo.
Povedoše žandari Lazu do Savine kuće, da se nadje kao svjedok prilikom premetačine, a kad tamo, u starčevu sobičku, u srebrnom okviru od Vilsonove slike visi uramljen sveti Rade Lopovski.
— Aha, tu li smo, Rade Æopić, izobražen u formi sveca! — zagudi narednik Munižaba i tako iskolači očurde i mače brkovima da bi prestrašio čitav crkveni odbor, ali, bogme, ne i prekaljenog Savu, koji se u svom vijeku naslušao kako i krupniji mlinovi melju.
— Šta ja znam, od ikona kad sam nepismen od svoje sedme godine — odmahnu on. — Ne znam gledati ni u knjigu, ni u kalendar, ni u sat, čak ni u braveće pleće. Nije me dragi bog u to uputio, pa eto ti.
— A znao si ovoga uokviriti, a?
— To je moj i brat i svetac, i ja druge ne pripoznajem, pa vi radite šta vam drago!
— Aha, kažem li ja — novovjerac! — opet se iščakari Munižaba.
Ukradeni Vilson i kralj Aleksandar pronadjeni su sakriveni u potkrovlju Savina svinjca i to je bio dovoljan razlog da žandari uzmu staroga preda se, pa s njim u svoju kasarnu, u zatvor.
— Opet je Savica nešto smotao — nagadjali su seljaci prateći očima oniskog starinu kako ponosito odmiče dru-mom, kraljevski uokviren s dva stasita "djevera" pod puškama i blistavim bajonetima.
— Ode, vjere mi, k'o na Kosovo!
— Ehej, pogledaj ga, posljednje krejino pero na kićenoj kapi hajdučkoj.
Iz žandarmerijske kasarne Savu prebaciše u sreski zatvor, dobro znanu buvaru, "ćuzu", a odatle ga sprovedoše u čuvenu bihaćku "Kulu", pravi pravcati zatvor — "prdekanu".
E, to je već mirisalo na velikog vraga.
Sreska "ćuza", eh, i to mi je neki zatvor! Čak te pazarnim danom puste da se promuvaš po gradu i da se vidiš s komšijama, pa se možeš još i napiti, i dovesti natrag sa sobom i po dvojicu nakresanih, konagdžija. Sve je to ipak svoje, familijarno, ali već "Kula", to na svašta miriše.
Ispili se, bogami, od čitave te rabote još kakav djavo.
Po selu se proču kako je Sava ne samo ukrao, nego i uvrijedio američkog predsjednika Vilsona i njegovo veličanstvo, kralja, jer ih je, kažu, strpao na neprilično mjesto, u krmeći svinjac, a u njihov okvir postavio faličnog sveca i tako, jasno je, promijenio vjerom. Nije baš sigurno da nije zgodio i u boljševike, koji su upljeskali svoga cara i u crkve konje uveli.
Gonetalo se tako i naklapalo, ispitivani ljudi po selu i tražen slikar bradonja, koji se nekud bez traga izgubio, a poslije mjesec dana evo ti Save natrag. Izvedren i ubijelio, čak i podgojen, on stiže jednog predvečerja našoj kući, nadje djeda na drvljaniku i s njim se dvaput poljubi. Čak i zaplakaše starci, ali sve onako u tišini, ništa ne zboreći. Tek poslije duže stanke djed se promeškolji na bukovoj kladi, pa će ti upitati:
— I šta to bi s tobom, brate Sava?
Starčić se usturi kao na prozivci i osvetnički zavreča:
— Neka me poljube na jedno mjesto zajedno sa Vilsonom, a vala i s onim drugim, de! Ostadoh ja vjeran svom rodjenom Radi, bog mu se radovao. Napopastili me tamo kao konjske muve: te zašto si bacio američkog poglavicu, a srebrom uokvirio toga svoga, kako li ti se samo zove, te je li kralju mjesto tamo, sramota je i reći gdje, te pripoznaješ li ti svoju vjeru pravoslavnu i očenaš, pa znaš li za krst i jevandjelje, te ovo, te ono ...
— A ti?
— Šta "a ja"? Nijesam ja, velim im, ni pop ni crkvenjak pa da sve to moram znati. Ne znam čitati, ne znam pisati...
— A oni?
— A oni: odričeš li se, kaže, toga svog, bog te pita kakvog, sveca za koga si krao tudje okvire?
— A šta ćeš ti reći?
— A ja se zaintačio kao najtvrdoglavije ličko magare: ne odričem, kažem, on je moj pa kakav bio. Je li glava na panj, jest, ali ja ostajem pri svojoj!
Sava se sjetno osmijehnu i ozareno izjavi:
— I mučenik je slatko biti kad ti je samo nešto za srce priraslo i kad se pošteno utvrdoglaviš. Strašili oni mene, i tukli, bogami, ali ja se ne odrekoh svoga Rade, svog brata i pravog svetitelja. A pravo da ti kažem, gadna ona bihaćka "Kula", gradio je, kažu, nekakav Matija kurvin (Korvin). Možeš onda misliti kakva je.
Djed ga je dugo i dugo gledao, nasmiješen i ćutljiv, a onda mu se istom ote onim njegovim starim, dobrodušnim graktavim glasom:
— I de ti reci, ko je sad veće goveče i beslovesno božje bravče bez repa: il' ti, il' oni koji su te preslišavali, il' bradonja koji je sve ovo zakuvao pa odmaglio, ili, na kraju, ja glavom, koji sveca izrigravam i slušam taku benu, a ne tražim vile da te valjano izmjerim preko ledja zbog tvog trtljanja, lopovije i tvoje magareće vjere?
Sava samo pokorno povi pleća i uvuče glavu medju ramena.
— Ožeži, brate, koliko bolje možeš, posvetila ti se draga ruka! Moj si bio i moj ostaješ, ti pravednik, ja lopov, jedan bez drugog ne možemo, a oni štokakvi Vilsoni i drugi cvikeraši, nek nam se skidaju s vrata, daleko im kuća. Nek bježi, vala, i onaj moj goljo sa sikirom. I bez njih nam je dosta naših mrtvouzlica i naše repate sirotinje.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Ned 1 Jan - 20:46

Pohod na Mesec


Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.
— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.
Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.
Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:
— Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.
Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.
Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.
— Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.
A ti »Petrakovi dani« u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.
Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:
— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!
Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
— Hajdemo!
Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:
— Baja, kuda ćeš?
Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja — coc! — o tvrdu ledinu.
Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.
Dodje tako jednom na red i mjesec.
Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.
Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.
— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.
— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.
Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
— Pa neka, ima dječak pravo.
— Šta ima pravo?
— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.
— Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
— Jok, pobratime — tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj...
— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
— E, Rade, Rade ... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.
Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.
— Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.
Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.
Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:
— Ehej, budale, vraćajte se!
Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:
— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.
Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:
— Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:
— Evo ga?
— Aha, vidiš li?
Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.
— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.
Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:
— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.
Hm, nema?! ... Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja ...
— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.
— Pametna djedova glava!
Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i »vantazija«, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.
Pa ipak ... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.
— Ðede Petrače... — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:
— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.
Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.
— He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. — Šta je, dohvatiste li mjesec?
— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.
Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.
Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i »njegov benasti konjski mjesec«, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.
Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.
Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li »oni, rasipnici« (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono ... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:
— Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.
Odgundja stric kako baš ni »mjesečari« nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:
— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?









“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Ned 1 Jan - 20:46

Mlin potočar

Ima tako po našim potplaninskim selima tajnovitih mjesta oko kojih se pletu raznorazne priče, obično pune strave, vezane za noć, smrt, nečiste sile i gubljenje duše. Pored grobalja, crkava i džamija, to su obično štokakve jaruge, klanci, provalije i raskršća gdje obnoć voli zasjesti dokoni djavo, ili kakav njegov rodjak i pomagač, pa čudo načiniti s kasnim prolaznikom, seljakom, osobito s grešnom ženskom čeljadi, koja su i bez raskršća uvijek blizu nekakvom stradaniju i belaju.
Takvih se mjesta čovjek sjeća s prvim sumrakom, a zaboravlja ih s pijevcem zornjakom, koji glasno najavljuje kraj svakoj čaroliji:
— Gotovo je, a sad na posao, valja i jutros ljeba jesti.
Nekako po strani od tih sumračnih bestragija, sasvim izdvojeni, stoje seoski mlinovi potočari. Jesu u zabiti, ukriveni, priče se oko njih pletu, pa ipak... ipak nikakav osvit, makar kako jasan, ne skida prozračne trepetljike tajanstvenosti koje igraju oko raspričana mlinčića. On samo briše tamu i strah, i ostavlja bajku da živi, drvenu, brašnjavu, punu lupe i pljuskanja. Ne pomaže tu ni pijetao, jedva ga čuješ, pa umjesto da najavi kraj ukletoj noćnoj huci, on joj samo nadoda zvučnu jutarnju lepezu i pretvori je u dobro znano brujanje marljiva potočara koji neumorno sije brašno i još sanjiva prolaznika, ranoranioca, sa smiješkom vraća na zatravljene staze djetinjstva.
Pa još ako je taj slučajni namjernik neki kićeni pismenko (jedan od starijih, austrijskih, koji zna latinicu, ili možda pomladji, iza devetsto osamnaeste, koji štije i ćirilicu), onda, bogme, dotični ima štogodarce i da pročita na brvnima mlina. Dokle god doseže vrijedna ruka ljetopisca-mlinopisca, tu ti je ugljenom zapisano ko sve »timari« kobilu ili kozu (magarica u nas nema!), pa ko je gdje poljubio mačku i kuju, pa šta je taj i taj pojeo. Pored tih nedoličnih rabota, objelodani se i pokoja ljubavna tajna izmedju kakvog prijašina i neke žene, pa se prilježnom čtecu i brk nasmije, a ne mora baš poslije svakog zapisa pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatom kalem-efendiji.
Nadje se tu ponešto i za nepismena čovjeka (a takvih je većina), nacrtano nevještom rukom nekog njegovog burazera, istog takvog nepismenka. Tu ćeš vidjeti čovjeka glavonju s raširenim rukama kao da baš tebe čeka u zagrljaj, pa četveronogo živinče (konjče li je, pašče li je, kanda nije zec?!), pa jednoga koji jaše, bezbeli, na paripu. Ima tu naslikanih i bezobraznih predmeta, grdno uvećanih darežljivom rukom kakvog maštovitog čobanina, pa zato poneka neiskusna i stidljiva mladica, sve u prolazu, zakreće glavu i zabezeknuto šišti:
— Pomozi, bože i sveta Petko! Juf, grom ga ubio!
Pa onda je oko svakog mlina zgusnut neki vrbik, aluga i rasperjane rakite, a u blizini je i kakav šumarak, obično ljeskar, pa sve to navodi na sablažnjive misli čak i usred bijela bjelcata dana. Džabe se ti otimaš napasti kad mlin bez prestanka bruji i zuzuće, pa sve izaziva i budi onu skrivenu bubu u tebi, ter i ona počinje da zuji, prokletnica jedna, lopovska Zuka Zukić:
— Zu-zu-zu-zu, Milja sama kod goveda... Zu-zu, čovjek joj u vojsci, a svekar na kosidbi ... Zu-zu-zuc, da zadjem odovud, od potoka, pa uz kukuruze, a?
Pa kud sve, tud i to: od svake kuće ima neka staza ili puteljak pravo prema mlinu. Svakom valja u meljavu, a šta ti možeš tome što će i djavo taj isti put upotrijebiti i za svoju dušegubnu rabotu, vrag mu gnjate prebio!
Eto, po tome su se mlinovi izdvajali od ostalih neobičnih mjesta u našem kraju. Bogomolje, groblja, jaruge i raskršća preko dana su bili pusti i uvredljivo obični, osobito za onoga koji se nekom zgodom tamo namro straha. Oni su odisali hladnoćom i tugom napuštenosti, miruhom šušnja i nevena, dok je mlin tek sa danom otkrivao onu svoju vedru životnu stranu, a ipak ostajao na svoj način začaran i nesvakodnevan. Šta li si samo, čak i u žeženo podne, mogao vidjeti i naslutiti u rasprštanoj magličastoj omaji oko mlinskog točka s vječito prisutnom šarom duge!
Poštetljive muškarce u našem kraju još odavna su uobičajili nazivati »mlinarima«. Počelo se to množiti poslije prvog svjetskog rata. Stigla bratija s raznih frontova, popucale sve stege i veze, okrenuo svijet u »šverc«, pa se našlo i prigodno ime za tu radnju i za takve poslenike.
Čim vidi kakvog dokonjaka da se nešto često mota oko seoskih izvora, živica, potoka, mlinova ili sličnih ukrivenih zakutaka, neko će ti ga već smješljivo priupitati:
— Mlinariš li, a?
— Može li kod ove da se samelje? — pita pajdaš burazera (bivši Švabin soldat srpskog dobrovoljca, solunca) i pokazuje mu pozadružnu snašu, pravu bikulju, a ovaj mu spremno odgovara:
— Može, braco, ali valja ti čekati red. I ovo je poredovnički mlin.
Sve ove novotarije moj djed Rade, kao i obično, nije ni primjećivao, nit su one upadale u njegov jednostavan i svakom otvoren život. Za svako »svjetsko« čudo i pokor on je saznavao posljednji, prekasno, kad to više ni za kog nije bilo ni neobično ni sablažnjivo, a njemu se tek valjalo prilagoćavati. Ispadao je tako bijela vrana koja diže graju u nedoba, beskorisno, da mu se svak smije i čudi.
Mlin je, na primjer, za djeda oduvijek bio kao neko malo svetilište do koga valja, ovda-onda, otpješačiti da se iz njegovih darežljivih ruku primi brašno za »hljeb naš nasušni dažd nam dnes«. Taj dobrodušni sijedi starčić — čarobnjak koji živuje u vrbiku ponad vode, uvijek budan — spreman je u svako doba da sasluša svačiju muku. Možeš mu se povjeriti otvoreno i bez zazora, kao najrodjenijem.
Kad je umrla djedova baba, Milica, potišteni starac duže vremena nalazio je sebi razne poslove sve negdje podalje od kuće, da je ljudima s očiju. Krio je, u stvari, svoju tugu, a već na stranu to što je malo i prisramotno da ozbiljan čovjek žali za ženom. Ta bar toga kupusa ima na izbor, nude ti ga sa svih strana.
Baš u te čemerne dane djed se najviše nasamotavao kod našeg poredovničkog mlina.
Sjedi on tako na tvrdoj osunčanoj ledini naspram obijeljena potočara, uzdahne, a uzdah se ne čuje, istog trena slije se s marljivim veseličastim zujanjem žrvnja i razigrana točka.
E, moj dragi, tako ti je to. Bila je pokojnica, pravo da se kaže, svakakva, to ja najbolje znam. I popiti je voljela, bog joj dušu prostio, jednom tako umalo nije kuću zapalila. Pa opet mi je žao, to samo tebi kažem. Žao doboga.
I opet uzdah koji ni sam djed ne čuje niti ga je čak i svjestan. Sve je upila i odnijela neumorna huka. Tješi ga mlinčić kako najbolje zna i može: oduzima tuzi glas, ućutkava je i zaglušuje.
— Poslušaj ti, starino, mene, ja ću tebi kazati...
I tako iz dana u dan: djedove žalbe sve su kraće i bezglasnije, dok se najzad ne svedu samo na mrmljanja i potvrdno klimanje glavom. Prima starac utjehu i miri se sa životom, s tugom, sa svojom samoćom.
Toga oskudnog i nikakvog proljeća, djedov rodjak, »brat Sava«, pronese po selu onu neslanu priču kako je brat Rade fantazirao, pa se kod mlina, sve nasjedećke, pribogu kao Turčin, povazdan moli bogu i metaniše.
— Rdjak jedan — korio ga je djed izbolovanim glasom — šta on zna šta je svoja muka. Predomišljao se dragi bog bi l načinio goveče il čeljade, pa tako ispao brat Sava.
Iz tih dana potiče i ona sličica, crtež našeg mlina, koju je načinio bradati slikar skitnica i poklonio djedu. Dugo je stajala u starčevoj sobi, obješena pored prozorčića, u sjenci, da se slučajno ne bi posumnjalo da je neka ikona. Ipak je brat Sava na njoj uporno vidio naslikanu samo crkvu i uzaludno je bilo dokazivati da je to mlin. Otkud se mlin može naslikati?
Sjećam se, kad god bih pošao da spavam zajedno s djedom (da mu grijem ledja!), starac bi se sjetio svoga mlina i raznježeno mi napomenuo:
— Sad ćemo nas dvojica da spavamo, a naš će mlinčić da melje, melje, čitavu bogovetnu noć.
Išli smo zajedno i u pravi mlin, i tamo noćivali. Brujanje i klepet, beskrajna priča drveta i kamena, naseljavali su se čvrsto u moj uznemiren dječji san. Budio sam se, skakao na noge i nešto tražio pa opet, nerazbudjen, nastavljao potjeru za nečim što će mi vječito izmicati i prividjati se i kasnije u životu, kad budem najbudniji i najsabraniji.
A tek naša jutarnja vraćanja sa mlinarenja! Svako od njih bilo je svečano pobjedničko nastupanje kroz polja, uveličano našom natovarenom starom kobilom, iza koje sam ja veselo kaskao i potrkivao. Ništa za to što sam bio na začelju kolone, iza kobilina repa, i što se često nisam ni vidio iz visoka žita. Ipak sam bio nerazdvojan djelić najponosnije povorke koja je plovila poljem ispod mlada jutarnjeg sunca.
— Evo nas, živi, zdravi, posao završili! — svečano je objašnjavao djed pred vratnicama našeg dvorišta. Tako bi se on rakolio samo kad se vraćao sa crkvenog sabora, sa kakve svadbe, slave, krštenja ili neke druge radosne dogodovštine, obavljene čestito, od srca, ljudima na korist i veselje, a sebi za dušu, da mu se vidi i pripozna pred strogim isposničkim licem slave njegove Kirijaka Mihaila.
Tako je to išlo sve dok se kod nas nije unajmio u službu Veliki Jovo. Onda je počela da se ispreda velika priča oko našeg poredovničkog mlina, koja je doprla čak i do djedovih ušiju i pogasila sjaj oko njegovog omiljenog pribježišta.
Najmenika smo mijenjali skoro svake godine, obično o Ðurdjevdanu, ali nam se najčešće dešavalo da nam se u službu natandrči baš neki koji se zove Jovo. Svaki drugi — Jovo. Bilo ih je koji nisu znali ni kako im je prezime, ali da se zove Jovo, to već zna, smetenjak nijedan.
— Hajde, kad si Jovo, valjda te sam dragi bog šalje k meni — miroljubivo je govorio djed, odmah gotov da primi i toga strmoglavca.
Za razliku od njegovih ostalih imenjaka, ovome najnovijem Jovi dadosmo nadimak »Veliki«. Bila je to plećata momčina, okretna i poduzetna. Bez mnogo pričanja, on odmah uze u svoje ruke drvarenje, vodarenje i mlinarenje, sve te poslove vezane za put, ranjenje i kašnjenje, za nedoba i svako vrijeme. S njegovim dolaskom otpočinu čitava kuća.
Dan po dan, mic po mic, otpoče po selu šaputanje, proradi Zuko Zukić: te ova se cura sastaje na izvoru s Velikim Jovom, te onu snašu, drvaricu, zatekli u šumi s Æopića najmenikom, te oko mlina se motaju mlade žene, i to baš nedjeljom, kad je naš red i kad Jovo mlinari. Naročito se mnogo govorkalo o mlinu, jer je najmenik po čitav dan ostajao tamo, a često bi i prenoćio.
Ko će prvi dohaberiti djedu o svemu tome, nije se znalo. Sumnjalo se na neku Mikaču, grom-babu, udovičetinu, koja je znala i kositi barabar s muškarcima, a inače nije imala uzla na jeziku. Zato, valjda, djed u prvi mah nije ni povjerovao u te priče i obratio se za savjet — kom će drugom nego »bratu Vuku«, svom rodjaku. Bio je Vuk toliko godina žandarmerijski feljbaba, i to kod Švabe, kod Austrije, znaće taj dobro i te lopovije oko dokonih najmenika i bezobraznih žena.
Na tu djedovu muku i bruku, ispričanu povjerljivo i sa snebivanjem, Vučina zarza glasno i zadovoljno kao izularena paripina.
— Aha-ha-ha, pa ti još ne vjeruješ, oberbudalo! Ta nema ti ljepše zgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu. Rade, Rade, u čem tebi prodje vijek?
Djed je zabezeknuto mahao rukama kao da smiruje plamen.
— Æuti, ćuti, bezbožniče! Zar u mlinu, u svetinji, gdje se melje brašno za kruv, za cicvaru, za česnicu, za... Kako te nije sramota na to i pomisliti?
— Aha-ha-ha, baš je Veliki Jovo, živila mu kubura! Mijesi česnicu dolje u slami, a odozgo, ispod žrvnja, brašno sve purnjavi po njemu.
Pred tim skarednim prizorom djed je već gubio glas, mahao je i šištao kao gusak.
— Æuti, ćuti, džandarčino, ne pogani česnice! Zar se ne bojiš da će te dragi bog sažeći?
Uživajući u djedovoj zabuni, Vuk nastavi da kazuje šta sve »pametan svijet« radi u mlinu i oko mlina. Pričao je i sam sebi sladio, sve dok djed od čuda sasvim ne otupi, pa nit je više mahao niti odgovarao. Zurio je ustakljeno u napast pred sobom (jesam li ja ovo opet bolestan od »španjolske«, šta li je?!), pa tako nije kako treba ni dočuo Vukovu izmišljotinu o tome kako je čak i sveti Ignjatije Bogonosac obdan prenosio putnike preko rijeke, a obnoć se valjao sa ženama po mlinu. Osvijesti se tek pošto se Vuk diže da će kući i šupljim glasom objavi:
— Ja više nijesam čovjek od ove države. Došlo vrijeme da se umire, pa to ti je.
Lomna koraka starac je otišao u svoj sobičak, u posljednje skrovište još nezauzeto od sablazni, a kad tamo — slikarev tihi mlinčić već sipa sivo mlivo sutona. Obavlja trudoljubivi mlin svoj čisti, posvećeni posao. Nema oko njega ni bezobraznih ženetina, ni Gnjatija, ni Velikog Jove. Jedini mlin poštedjen od djavola i ružnih priča.
S dokrajčenim danom pogasio se i otplovio u tamu i taj posljednji kutak negdašnjeg djedovog svijeta, odnijele ga sutonske vode, kao da je plutajuća mlin-ladja sa rijeke Une koji nikad i nije stajao na čvrstoj zemlji. Šta ćeš, prodje tako čitav život, nesiguran i zaljuljan, tekao i tekao, a ti, benašu jedan i goveče božje, vječito mislio da čvrsto stojiš na jednom mjestu i da je sve u tvojim rukama. Najzad će te, kao za kaznu, na drugu obalu prenijeti nekakav uprepodobljeni kompanjon Velikog Jove, noćna lija kokošarka, koja se premondurila i prekrstila u bogonosca.
— Zašto baš Bogonosac?
Nema odgovora, kanda nema ni izlaza, a onda se, uz opreznu škripu, ipak otvaraju neka vrata. To se u sobičak uvlačim ja, bosonog, zaprašen i šmrcav, pentram se preko djeda, preko nevidljiva živa brda, i gnijezdim se iza njegovih ledja, kraj zida.
Starac u trenu zaboravlja sve svoje brige i mrtvouzlice, pipka jesam li dobro pokriven i gundja udobrovoljeno, sa zluradim prkosom:
— Baš je nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom djedu griješ ledja.









“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48609

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Uto 10 Jan - 4:02

Ptice izvan jata


Čini se da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad na to i pomisli on se samo 
gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove
 i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom 
čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga.






Кафане и ханови су били места коначишта путника и селидбара


Za čitavo vrijeme puta monotono je sipila jesenja kiša dobujući uspaljivo i sitno po navoštenoj ciradi pokrivenih poštanskih kola. Vidik se gubio u magli, oblici se rasplinjavali kao da se tope u vlažnu tešku vazduhu, boje su se gasile, razlivene, blijede i prljave. Kljusad mokra i zagrijana ujednačeno su kaskala cestom, dok je kočijaš Mujo Kalauzović sjetno i otegnuto pjevušio:
Da je meni leći pa umriti,
Pa viditi ko će me žaliti...
Magle, sumor, dobovanje kiše po zategnutu platnu i beskrajna monotona Mujina pjesma, koja uzaludno tuguje za nečim.
U sumračnoj duplji pretrpanih kola ćelavi stari mađioničar oborene glave trucka se tamo-amo, sluša kišu i kočijaševo pjevuckanje i gorko mu je u duši. Pored njega, na drški izlizana stara kofera, čuči siv otrcan golub i kao da čitavo vrijeme spava, samo kad kola jače otskoče i zatresu se, on uplašeno otvara oči, zaleprša se i hvata ravnotežu. Mađioničar se onda i sam trgne na taj nemiran topal lepet krila i mehanički nadnosi ruku na uplašenu pticu.
– Lakše, lakše mali, ne boj se.
Tako promrmlja mađioničar i ponovo tone u svoje gorke misli.
Putuje on tako od grada do grada već godinama, pretvara vodu u pirinač, vadi iz prazna cilindra jaja, maramice i živa goluba, i obični novac od nikla pretvara u zlato. Kad on mahne svojim čarobnim štapićem: „hokus-pokus”, onda je sve moguće. Čini se kao da za trenutak prestanu da važe svi teški i tvrdi zakoni ove zemlje i čovjek prelazi u jedan drugi svijet, svijet čuda, mašte i sna.
Čini se to samo tako da je mađioničar čovjek od nekog drugog svijeta. Kad kadgod na to i pomisli on se samo gorko osmijehne i za trenutak osjeti u sebi sve svoje proskitane dane i godine, osjeti drumove i vidike daleke, maglene, osjeti sav svoj umor i beskućništvo i dođe mu da prvom živom čovjeku koga sretne kaže i požali mu se kako je i star i umoran i beskućnik bez ikoga svoga i kako je sve to teško i kako peče kao ozebla rana.
Evo ovoga kočijaša Muje Kalauzovića: pričao je on usput mađioničaru kako dolje u kasabi ima kuću i nešto zemlje, ima ženu i dvoje dječice, šućur Alahu, živi su i zdravi, a ima i kravu i dobro mu zasad ide, Alah neka ga pogleda. Kočijaši tako Mujo, vozi poštu ima već jedanaest godina i sve je kod njega u redu. Ne dao Bog samo gore. Pričao je njemu Mujo podugo a kad je video da je putnik ćutljiv i nešto karli, ućutao je i on od dosade najzad stao da pjevuši.
Spuštajući se već nizbrdicom dolje je pod njima kasaba zbijena među bregovima Mujo se okreće i kaže da su skoro tu, a mađioničar osjeća da bi trebalo da i on progovori koju, da kaže nešto o sebi, ali šta? Mujo ima svoju kasabu, svoju kuću, ženu i djecu, a od svega toga mađioničar je daleko. Njemu su tuđe i sve kasabe, sve žene i sva djeca – šta bi on dakle mogao da kaže dobrodušnom Muji?
Zar nešto o svojim samotnim putovanjima i vječitoj skitnji...
Citat :
A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati...

Kad se smjestio u prvom hanu na ulazu u kasabu, suton se već hvatao, vidici se suzili i varošica se sve više zbijala u gomilu mokru, sivu i tešku. Mađioničar je smjestio svoje kofere u tijesnu sobicu s jednim krevetom, prohodao se dva-tri puta od vrata do prozora, pa je i paleći lampu, onako obučen, prilegao u krevet. Golub se smjestio u ćošku na prtljag i zavukao glavicu pod otrcano krilo.


.............
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48609

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Uto 10 Jan - 4:03

............

Krevet je pod teretom škripao umorno i sneno i sve je u sobi mirisalo na leden znoj i na mnogobrojne prolaznike. Svi su oni davno otputovali i rasuli se po svijetu svaki za svojom srećom, a u sobi kao da i dan-danas žive njihove sjene. Eto, bio je tu čovjek i otišao, a za njim je zaostao dio njegove ljudske bijede i samotnih noćnih tugovanja i tebi postaje i gorko i tužno od prisustva tih tvojih mnogobrojnih nepoznatih saputnika.


Leži mađioničar u mraku s rukama pod glavom, osjeća u tijelu težak drven umor od današnjeg truckanja i htjelo bi mu se da s nekim progovori riječ-dvije, nekim ko se isto tako isputovao kao i on, pa želi trenutak takvog mira bez misli i briga, nekim ko ne vjeruje ni u njegov štapić, ni u njegov „hokus-pokus”.
Mirisi žive u sobi kao ukleti nemirni pokojnici.


Možda je ovaj krevet negda isto tako škripao pod snažnim i teškim tijelom pehlivana Arifa Tamburije. Naputovao se Arif po čitavoj Bosni uzduž i poprijeko, i on zna šta je skitnja i tuđa nepoznata konačišta. Možda je ovdje provela koju tužnu noć Arifova partnerka Marica, djevojka koja u crnim svilenim čarapama lebdi visoko u vazduhu na zategnutoj žici, na izgled obijesna i živa kao da se ruga svemu što je prikovano dolje za tamnu i tešku zemlju.
Tako se čini, ali mađioničar dobro zna da je ona možda u ovoj istoj sobi u samotnim noćima često tugovala kao što tuguju sve djevojke. I poželela je nekakav drugi svijet u kome nema ni žice, ni šatora, ni skitnje bez kraja. Proputovali su kroz ovu sobu mnogi mađioničari, ljudi s ribom-djevojkom, cirkusanti, uzdisao je u ovome hanu na tvrdoj asuri i ćoravi Šemso medvjedar.


A sad kao da su svi oživjeli i sastali se ovdje u ovoj mračnoj sobici oko kreveta ćelavog starog mađioničara.
– Arife, sust’o sam ti, dostu, i plaho sam karli. Kažem to tebi, jer ti dobro znaš šta je to skitnja. A znaš, držim, i to da ja nisam nikakav čudotvorac, nego običan žalosni čovjek koji hoda po svijetu trbuhom za kruhom.
– A ti Marice, i ti valjda znaš kako je to teško budeći se u blijeda svitanja kad kiša napolju ispira puteve, a čovjek zna da mu je putovati... I znaš da ti niko neće reći: ostani, bolan tu, gadno je vrijeme, propašćeš ako si božji.
– Pa moj Šemso, ti najbolje znaš da drumovi kraja nemaju i da se na njima polako rasipa i umire...
Noć puni i osvaja sobu, čuje se napolju kiša i limeno zveckanje u handžijinoj kuhinji, a mađioničar se tih i tužan žali svom skitničkom narodu, žali se on i plače na svoju nevoljničku sudbinu, i osjeća kako su ta njegova tugovanja bliska i Arifu, i Šemsi i Marici i onome s ribom-djevojkom. I ne osjeća se više kako te ćutljiva zemlja vuče i savija po svom tvrdom zakonu, dolazi nešto toplo i drago kao san u praskozorje, nešto što spaja sve njih u bratsku grupu: i mađioničara, i Arifa, i Maricu – sve njih. Kako ti postaje toplo i ugodno kad imaš nekoga svog dragog i bliskog. Eh, eh...
I mađioničar dobar i raznježen pridiže se u krevetu i preko naslona napipa svoga goluba. Pod rukom osjeti toplo perje i nemirno podrhtavanje života.
– Mali moj siromače i skitnico, eto vidiš, opet nismo sami. Opet se nađe neko tvoj s kime možeš da porazgovaraš... A ti mala moja ’tičico, sanjaš li ti o svojim ostavljenim golubovima? Spavaj, samo spavaj, znam ja da svak o svom jatu sanja...
 
(Politika, subota, 24. jun 1939. godine)
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48609

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Uto 15 Avg - 17:05

Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:02


  • Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.









“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:02

Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoć i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:02

Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:03

Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:04

Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:04

Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:04

I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:04

Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:05

Kad na jesen iz hasana krenem, nasred une vodenica stara, podseti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi, ispod vrbe, u prohladnoj travi.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:05

Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:05

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Pon 4 Sep - 13:06









“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Sre 11 Okt - 12:55

Muškarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodreden opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu vecina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuce crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncana jutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundao majuci se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rodak Sava Damjanovic, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti ga istom zacudeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beci se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružicast baburast nos i vreci:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju daje žuta, a ti...
Savin svijet prostire se do Bihaca, jer je cica nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali cak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaca! I drugi su ljudi ležali u bihackoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i cuti, ne kvari mi unucadi.
A unucad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko ce nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trže i zacudeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to cuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tacno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neocekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pride sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuce me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro placuci otklipsao sam toga dana kuci i šmrcajuci ispricao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
Šta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje receno, budalom! Dotle li smo došli? I još reci da vuk nije zelen vec nekakav... hm! E, to ne može tek tako proci.
Sjutradan, pušuci poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom djecurlijom razgalamio se na uciteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima muku mucim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom nauciš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a mi daci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Vec sljedeceg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
– A ti, jezicko, nek te ja još jednom cujem da blejiš kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tice kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da cutiš, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rodaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Branko Copic








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30307

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Sre 11 Okt - 12:57

Moj djed Rade plasio se ne samo raznih zivotinja (zmija, dazdevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i masina: od pusaka, termometara, vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u nasu kucu nije se smjela unijeti puska: ni puna ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuzivalo bi mu se u stomaku, a od vaservage je zakretao glavu kao od urokljivih ociju. Medutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopostovanje gledajuci u njemu tajanstveno bice koje zivi svojim zagonetnim zivotom, cistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga cak volio ni u ruke uzeti, bojeci se da ga na neki nacin ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rodak Sava, stari lopov i nikakva vjera, cesto bi se oko toga dohvatio s djedom.
- Ma kako ti to zazires od sata kao da je pred tobom ziv stvor, a?
- Pa dasta je nego ziv - mirno kaze djed.
- Sat ziv?! - zabezekne se Sava.
- Ziv, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako bas nije bilo tesko ispasti mudriji od Save, starcic uvrijedeno puse:
- Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
- Da, da. U po dana, u po noci, kad ti god drago, samo ga otvoris, a on ti cak, cak! - toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znas ni na koliko si mjesta supalj, a kamoli sta drugo. Djed poucno digne prst.
- Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obicna bena.
- Dasta sam nego bena. Kod Babica se pece rakija, a ja ovdje kod tebe dzaba tupim zube - iskreno priznaje Sava i dize se da pode.
U nasoj kuci, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sat, nit je ko znao da po njemu cita vrijeme. Moj stric Nidzo, kad se vratio sa solunskog fronta, pravio se da "zna u sat", ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponesto oko male kazaljke, pa je njegovo odredivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
- Jos samo kolik za jedan nokat pa ce podne.
To "gledanje u sat" za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umjesnost kao i gatanje u dlan. Ako si roden za to, ti ces tu rabotu i nauciti, ako pak nisi, dzabe ti je.
Da zene ne znaju u sat i da to nisu zenska posla, to je za djeda bilo nesto sto se samo po sebi razumije. Jedne godine i nasa kuca dobi sat. Bilo je to ovako: Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardziju po zanimanju. Taj ti je citave godine lutao ispod Grmeca, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajuci svoju zaradu cesto vec i na licu mjesta, uz domacina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu nasu, Petrak je osvitao kod nase kuce, svecan i obrijan, i zdravio se s djedom:
- Pobratime Rade, da nam bude srecan danasnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napricao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga, obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utjesno prorokuje:
- Brzo cemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajuci se s djedom, on mu pruzi povelik izlizan dzepni sat.
- Evo ti, pobratime, ovo ces mi sacuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra covjeka, pa mi je sve strasivo da ga djegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o caksire i primi sat pobozno kao naforu pred oltarom.
- U redu, pobro, bice pazeno k'o oci u glavi.
Sat je bio zakljucan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz skole ponosito se sepureci:
- Djede, ja znam gledati u sat, ucili nas u skoli.
- Idi, beno, gdje ce dijete znati u sat. Hajde de, da si bar vojsku odsluzio, drugo bi bilo.
- Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
- E, e, lazi samo.
- Daj vamo pa ces vidjeti.
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u djecje ruke, to je za djeda bio odvec velik rizik.
Sljedeceg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na nasoj slavi. Djed se zabrinu.
- Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varosi, na stocnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmecom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utjesise pricom kako je stari govorio da ce preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
- Bogami ce njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljackati Kauri, lopovi su to - vajkao se djed.

Jednog popodneva, tek sto stigoh iz skole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobicak. Bio je sam kod kuce.
- Odider vamo.
Poceprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
- A znas ga naviti, velis?
- Znam.
- Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prosaputa:
- Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
- A, znao sam ja da je on ziv, rda jedna. Ziv i zdrav.
- Ko to, djede?
- Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je navece cak i u mlin poveo. Do dugo u noc sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale zabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li jos na zemlji ili zajedno s mjesecom ronis kroz rasperjane naviljke oblaka.


Branko Copic










“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Malena40

Master
Master

avatar

Ženski
Poruka : 17350

Godina : 41

Lokacija : Jednostavno ja...

Učlanjen : 22.01.2017


PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    Čet 16 Nov - 21:20

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježic povazdan luta.
Lovom se bavi cesto ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa cak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noc sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić    

Nazad na vrh Ići dole
 
Branko Ćopić
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» BRANKO ĆOPIĆ (1915-1985)
» BRANKO COPIC " BAŠTA SLJEZOVE BOJE "
» “Bašta sljezove boje” Branko Ćopić
» Branko Ćopić - Magareće godine
» Branko Ćopić - Prolom
Strana 3 od 3Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-