Vesne Krmpotić

100. DAO SAM TI I MNOGE I MNOGO;
vrati Mi ih kad shvatiš da si nešto drugo
željela. Ali pazi kakve Mi ih vraćaš!
Ne vješaj o njih svoje ljutnje i
razočaranja; ne odbacuj ih kao
istrošene cipele, ili kao olovke koje
više ne pišu. Naprotiv, opremi ih za put
s pažnjom i ljubavlju, s kakvom sam ih
Ja tebi dao. Uljepšaj ih, ako ti nisu
dovoljno lijepi; izglačaj ih, ako misliš da
su hrapavi. I najviše od svega, zahvali
im, čak i ako ne znaš zbog čega.
Vrati Mi ih, kažem, ali samo kad shvatiš
što trebaš od Mene tražiti.
A ako se mnogima i mnogomu dade
nažao zato što ih vraćaš, onda nemoj,
ostavi ih, ne vraćaj ih.

101. ALI PRIJE NEGO ŠTO MI
POVJERUJEŠ, pretresi i prokopaj
zemlju pod svakim Mojim korakom.
Ni u snu Me ne puštaj na miru. Od tebe
očekujem budnost i poštenje u sumnji,
onoliko koliko ćeš biti budna i poštena u
vjeri.
Svaku Moju riječ, i svaki postupak, stavi
pod zraku provjere; Ja ću ti omogućiti
pristup i poznanstvo, Ja ću ti doturiti
sitnozore i krupnozore, zasjede iz
sna i oblaka, vidike zdesna i slijeva.
Sve ću ti olakšice pružiti, jer poštujem
tvoju želju da saznaš. Ali kad jednom
saznaš, ma što to bilo, oduzet ću ti i
krupno-i-sitnozore, vidike zdesna i
slijeva, zasjede iz sna i oblaka.
Tada ćeš morati poštovati vlastito
saznanje, kao što sam Ja poštovao
tvoju potrebu za njim.

102. JA NISAM IGRAČKA da Me
uzmeš i ostaviš, da Me mjeriš, važeš,
pogañaš se oko cijene.
Dajem ti se pod jednim uvjetom: da Me
uzmeš.
Ako Mene ne želiš istinski uzeti, već bi
da Me uzmeš na rok i ogled sa
zajamčenim vraćanjem uloga, onda
nema cijene, kojom bi Me mogla kupiti.
Uostalom, što da ti se vrati, kad ništa ne
ulažeš?

103. IMAŠ PRAVO DA ME IMAŠ,
stoga se ne snebivaj, ne šeprtljaj,
ne raspituj se kod drugih, ne popostaj,
ne gubi vrijeme.
Ne išti milostinju od Mene, jer Ja nisam
seoski gazda, a ti nisi prosjakinja. Ja
sam ti Otac, ti si Mi kći, koja ima pravo
nasljedstva onoga časa, kad shvati da
Mi je kći.
Jedva čekam da zaišteš od Mene na
način kćerinski. Dotužilo Mi je
prosjačenje, cvilež, i udvornost onih,
koji ne znaju tko su.

104. DA, ALI PAZI ŠTO ĆEŠ
ZAISKATI
Svilen rubac? Jezero u planini? Kesu
bez dna? Ljepotu bez usporedbe?
Ogrlicu od dragulja? Nemušto jezik?
Slavu bez premca? Svilen rubac...
Ne polakomi se za sitnicama kao što su
raj, ili moć letenja.
Na trenutak zastani, i razmisli kakav li je
to darodavatelj, koji sve ovo poklanja
nehajno i
u obilju, kao da je morski pijesak.
Prije nego što zatražiš svilen rubac ili
rajske poljane, sjeti se darodavatelja, i
poželi da budeš jednako bogata: da
ništa ne poželiš, jer ti ništa ne treba: jer
sve imaš: jer sve daješ.

105. TREBA DA STREPIŠ, ALI NE I
DA SE BOJIŠ
Bojati se znači ne razumjeti Me.
Strepiti znači naslutiti što se sve moglo
izgubiti ne susrevši Me.
Strepiti znači biti svjestan gubitka koji te
nije snašao; biti svjestan svojega
neznanja da te uopće snašao, kad bi te
snašao.
Pred ljubavlju se strepi, u ljubavi se
strepi.
Strahuje se kad nema ljubavi.
Strepiti znači ljubiti i sjećati se
neljubavnoga doba.
Strahovati znači ne razumjeti Me.

106. NE PADAJ U SUZNE ZANOSE,
ne slavi Me, i ne veličaj riječima.
Ako Mi želiš odati poklonstvo, predaj Mi
svoje želje, i s njima svoje ljutnje,
smutnje, i strahove.
Prozrači i osvjetlaj svoje misli – to će biti
blagdanska misa, kojoj ću rado na oltar
sići. Ne klanjaj Mi se, i ne kadi Mi, ne
gradi Mi katedrale od pjesama. Radije
bih da prošetamo ulicom tvojih želja,
kojom si nekad sama glavinjala od
jednoga do drugog prodavača droge.

107. HOĆETE LI ČESTITATI SUNCU
ŠTO SIJE I GRIJE, ili ćete čestitati sebi
što ste se našli pod njegovom
svjetlošću i toplinom? Shvatite svoju
dobru sreću, i kad ju shvatite, to će biti
čestitka kakvu želim od vas primiti.
Svečanost je svakodnevna, a vi ju
slavite jednom u godini.
Svakoga dana sve vam darujem iznova,
a vi ste odredili samo jedan dan kad
primate darove.
Od bezmjernog Mojega davanja, i
ljubavnoga neizmjerja uzeli ste mrvicu,
i zbog mrvice Me hvalite i slavite. To je
kao da gladan čovjek pjeva psalme o
sitosti.
Gladujem i Ja za vama, Ja, koji sam
puna punina.
Jer sve Me se tiče, i ništa Me ne dotiče.
Sunca se tiču žita i usjevi, mada ga
svojim klasom ne dotiču.

108. SPREMAO SAM VAS ZA TIŠINE,
ZA MILINE, duga smo stoljeća na tomu
radili.
Obećao sam vam da ćete Me
prepoznati kad siñem i kad siñete,
i rastali smo se suznih očiju, negdje u
visokim predjelima neba.
Sišao sam, sišli ste.
Samo Ja čujem šuštanje vaših krila,
samo Ja čujem zvona i trublje Mojega
dolaska.
Vi slušate tišinu i milinu svojega bića, i
što ju jače slušate, sve više Me vidite.

Izvor: časopis "Kulture Istoka", br 19, str. 76, 1989.

Kad je 1971. objavljeno prvo izdanje ove knjige u biblioteci "Orfej", koju je uređivao pokojni Zoran Mišić, bio je to jedan od događaja književne sezone. Bio je to prvi prodor u prašumu indijske književnosti, pokušaj da se u okviru jednog toma smesti tematski izbor odlomaka iz pojedinih književnih tradicija Indije. Kažemo "književnih tradicija", jer u geografskom smislu Indija se naziva potkontinentom, a u kulturnom smislu ona je kontinent. Vesna Krmpotić je obavila zadatak veći nego što je zadatak koji bi pred sobom imao neki Indijac koji bi hteo da svojim čitaocima predstavi evropsku književnost, od najstarijih početaka (tj. grčkih i nordijskih epova) do XVII veka, u okviru jedne knjige. Kažemo "veći", jer pred njom je stajao višestruko veći (i u pogledu obima i u pogledu raznovrsnosti) zadatak nego pred autorom takvog izbora iz evropske književnosti. Ko želi da proveri taj utisak može da se posluži knjigom Radoslava Katičića Stara indijska književnost objavljenom 1973. (M. hrvatska, Zagreb), koja takođe čeka da bude ponovljena. Katičićeva knjiga nije antologija (prevoda) nego pregled sa anotacijama o delima i autorima.
U nameri da stvori antologiju po meri vlastite inspiracije i zanimljivu za čitanje, Vesna Krmpotić je građu grupisala u deset poglavlja (tematskih celina), u koje su uključeni tekstovi iz različitih razdoblja i tradicija, umesto da se drži načela školskih antologija, koje strogo vode računa o hronologiji i pripadnosti. U celini gledano, čitalac ostaje zapanjen kad shvati da su uključeni tekstovi u najvećem broju slučajeva odlomci iz mnogo opširnijih dela (ponekad neshvatljivo opširnih) i da su se svi ti ogromni tekstovi sačuvali do naših vremena u kulturi koja nije marila da ih stavi na hartiju (ili je to izričito izbegavala, kad je reč o nekim kategorijama tekstova: ovde, naravno, reč "tekst" ne označava obavezno pisanu reč). Ta opširna dela su, recimo, vedski korpus i budistički kanoni (kad je reč o religijskim tekstovima), Mahabharata (kad je reč o epovima) ili Okean priča (Kathasaritsagara, zbirka slična Hiljadu-i-jednoj-noći, ali sa obrnutom verzijom nastanka: smišljena je da razonodi jednu kraljicu). Već i izbor iz Okeana priča bio bi dovoljan za jedan zbornik, a nekoliko savremenih pisaca (među njima i R. Narajan) okušali su se u pokušaju da za savremenog čitaoca tomove Mahabharate prepričaju u okviru jedne knjige standardnog formata (da današnji čovek nema vremena nije tačno ako se uzme u obzir da je, kao Harun-al-Rišid, spreman da tokom godina svake večeri prati svoju omiljenu seriju na televiziji).
U izboru Vesne Krmpotić najviše prostora posvećeno je tekstovima u kojima se veličaju osećanja divljenja, obožavanja, predanosti i ljubavi, bilo da je reč o divljenju pred veličanstvenim događajima u prirodi, ili pred zagonetkama života, bilo da je reč o predanosti i ljubavi između čoveka i boga, ili između ljudi. Posle prvog izdanja ove knjige moglo se očekivati da će se pojaviti posebni zbornici, posvećeni pojedinim tradicijama. Ipak, to se nije dogodilo. Od ozbiljnijih knjiga valja pomenuti zbornik Rade Iveković Počeci indijske misli (BIGZ, Beograd 1981) i Rgvedske himne Mislava Ježića (Globus, Zagreb 1987.)
Zbog toga treba pozdraviti drugo izdanje ove antologije, mada je - imajući u vidu interesovanje čitalaca - to komotno moglo biti i peto izdanje ove knjige. Bez obzira na to da li ćemo u dogledno vreme imati neki drugi, novi pokušaj panoramskog prikazivanja - antologiju indijskih književnosti - ili antologiju, recimo, budističke književnosti, ova knjiga ostaće nezaobilazna za svakog ljubitelja indijske književnosti. Ono što bi svakako obogatilo njena naredna izdanja jeste indeks u kome bi se evidentirala dela iz kojih su uzeti odlomci, čime bi se čitaocu pružila mogućnost da grupiše odlomke iz pojedinih dela rasute po pojedinim poglavljima.
Ovaj zbornik pravljen je sa jedinstvenom inspiracijom u nameri da predoči glasove koji govore iz pojedinih tekstova i tradicija, kao članove hora koji peva istu pesmu i kazuje istu misao, na različite načine. Međutim, rasponi indijske duhovnosti, pa time i književnosti, su ogromni - jedva da možemo nešto misliti, a da to već nije na neki način mišljeno u Indiji - isprobani su tamo svi načini mišljenja i uzdržavanja od mišljenja, sva osećanja i uzdržavanje od osećanja, sve potankosti kazivanja i uzdržavanja od kazivanja. I sama Vesna Krmpotić to konstatuje u predgovoru kad kaže da ako se uočava spiritualnost indijske civilizacije ne treba da bude zaboravljena kultura prefinjenog svetovnog uživanja koja je takođe bila razvijana do neverovatnih potankosti. U indijskoj književnosti, stoga, nalazimo i uzajamna, prećutna ili otvorena, tanana ili silovita, osporavanja i opovrgavanja, a ne samo slaganja i nadovezivanja.

Hoćeš li ikad biti tako sretno;
kao što si sada; u ljubavi mog tijela?

Ni jedna te ljubav više neće
tako prožeti svega
niti ćeš krv svoju dijeliti s nekim
ko sada sa mnom.

U zagrljaju svakom ljudskom
i ne znajuć sjećat ćeš se kako si ovdje ležao
prelijevajući se iz sebe u mene
kao zora u dan -
O ne nadaj se da ćeš zaboraviti ovo vrijeme;
jedino vrijeme kad nisi bio sam.

Što te onda goni u surovu svjetlost svijesti?
Iz cjeline svog bića bit će izrezan komad
Iz kugle vida samo jedan pogled
Od neba samo jedna zvijezda.

Bespomoćno ti rasteš;
bespomoćno ja starim:
ista slijepa želja tjera tebe u svjetlost dana
koja je i mene nagnala u mrak tvog začeća.

Uzalud sam gradila
branu na toj rijeci:
ti si voda koja je naišla i odnijela me sobom.
Protiv tebe nema lijeka; jer si ti bujica
koja iz mene same izvire -
uzalud sam gradila
branu na toj rijeci.

Dijete moje;
mi smo igračke s ugrađenim otporom;
koji povečava ljepotu naših kretnja.

Budućoj ljubavi

Buduća ljubavi,
kad bi mogla ne doći.

S tobom se rastajem unaprijed,
za ruku odvodeć dijete koje začeh s tobom,
ovu tjeskobu koja naglo raste.
Ljubavi sve sam ti rekla već davno.
A ti si već davno prošla.

Kad bi mogla ne doći.

Daj mi to što mi daješ

Daj mi to što mi daješ.
I daj mi ono što ćeš mi dati.
I ne usliši ako te ikad molim
Nešto treće.

A ne zaboravi dati snagu
Da primim sve to što mi daješ;
Da ne odbijem što ćeš mi dati,
Ne zaištem što ne ćeš dati.

Gola pjesma

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,
Pa makar ta rastava bila san.
Dok su mi snove krojili , nisu me pitali
Ne bih li više voljela javu.

Dobri Bože, nisam pristala da budem
drukčija od tebe.
Da itko bude drukčiji.
Pa makar sve razlike bile pričin,
kao što mudri vele.
Ja nisam pristala na priču, na sebe.

Dobri Bože, tako mi se čini.
Ali ako ti znaš i kriješ od mene
Moj pad, moj potmuli pristanak
Na sve ove rastanke,
na sav taj svijet od sjene,
Tad uzmi, preuzmi me Ti,
koji si pristao na mene.

Interludij

Ogromna sjena viljuške
nadnama oklijeva;
mi smo dva drhtaja zalogaja mesa
na hladnoj okrugloj ravni
pod jastrebima pogleda
strelovitih.

I dok nepoznata ruka nešto premišlja,
na brzinu živimo i ljubimo se.

Lotos

Za radost Boga u nama
pijem.
Za sjaj njegov u kristalu,
vatri, suncu, pijem.
Pijem, ne da se opijem,
već da se opijam,
i dno ove čaše
u blaženo bezdno spuštam.

Mjerenje i vaga

Tvoji su danovi zdjelice vage,
u kojima me odmjeruješ dan i noć.
Mučiš se da izjednačiš San i Javu,
ali ne znaš da oni neprestano mijenjaju svoju težinu,
neumorni, kao da mjere tvoju upornost.

Zar ti nisam teška, dragi? Odloži na čas vagu
i uzmi me golim rukama.
Neka nas slobodno njiše
talas krasnog nesuglasja,
talas koji nas je stvorio.

Mnogostruki život

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad smo tako čudno iznemogli,
od čega za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit.
I kad umiremo, umire nas mnogo.

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje čulo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sada me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
k'o ponočna rosa.

'Kad sam prvi put otišla u Indiju, svi su mi, osim Vlade Gotovca, govorili da sam luda...'

Ponudili su mi stipendiju u Indiji. Odmah sam rekla – da. Upozoriše me: "Ne radi se o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. "Upravo zato i hoću!" rekla sam

Toga dana, kad smo je posjetili, bila je razdragana lijepim danom i suncem koje je, kroz krošnje stabala, škiljilo u njezin stan na beogradskom Miljakovcu. Vesna Krmpotić, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica, danas živi sa svojim uspomenama, no nije se zamorila od pisanja. Nakon smrti supruga diplomata i sina Igora, koji je prije četiri desetljeća umro kao dijete, Vesna Krmpotić ostala je s dva danas odrasla sina. Neven je marinac američke vojske u Stuttgartu, a stariji, Relja koji radi u predstavništvu jedne trgovinske firme, živi u Beogradu. Ova izuzetno plodna autorica obilježila je osamdesete svojom potresnom knjigom o smrti sina “Brdo iznad oblaka”. U fokusu njezina rada uvijek je bila i njezina opsesija Indijom.