Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Retorika - inspiracija za život

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Retorika - inspiracija za život   Uto 3 Dec - 12:21

Grčka retorika



Demosten, najveći govornik antičke Grčke

Retorika (starogrč. ῥήτωρ, govornik, orator) ili govorništvo općenito je umijeće ili tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika. Takvo slikovito, dojmljivo, uvjerljivo izražavanje može biti bilo usmeno (javni govori) bilo pismeno (različiti povijesni, politički i književni spisi).

Legitimnost ovoj disciplini (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje činjenica – na koju ukazuje i Aristotel – da između istine i zablude postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. Primjeri područjā koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konačna već samo privremena i vjerojatna rješenja jesu politika i pravo.

Iako se u različitim dokumentima nalaze tragovi o njegovanom načinu govora i izraza u različitih starih mediteranskih i orijentalnih naroda, pogotovu kod stalnih dvorskih savjetnika, poslanika, svećenika i zagovornika različitih interesa, retorska vještina je djelo grčkoga duha. Kao praksu širili su je sofisti (koji su znali zloupotrebljavati retoriku - izopčavanja i pretjerane rječitosti kod retorskih nastupa radi stranačkih razmirica i prepirki).

U grčkom govorništvu treba razlikovati prirodno od umjetnoga. Prirodno govorništvo zastupaju u Homerovo doba kraljevi, a poslije umni državnici, koji su prirođenim darom govora u narodnoj skupštini stekli najveći ugled. Kao takvi se u Ateni spominju Temistoklo i Periklo. Svi su ti govori umjetno sastavljeni i dobro obrazloženi, a kako se pokraj toga odlikuju vjernom karakterizacijom lica i lijepim jezikom, nije ni čudo, da su stari, osobito stoici, smatrali Homera ocem govorništva te preporučivali njegove kao uzor. Umjetno se govorništvo počelo razvijati u Siciliji, posebito u Sirakusi, gdje je 465. g. pr. Kr. tiranska vlada zamijenjena demokratskom. Osnivačem retorike se smatra Koraks čije je djelo vezano za uspostavu demokracije u Sirakusi pri čemu je došlo do velike potrebe za javnim raspravljanjima i dokazivanjima. On je govor podijelio u pet dijelova (proemij, naracija, dokazi, pomoćne primjedbe i peroracija), uz figuru opće vjerojatnosti (grč. eikos), koja je mogla djelovati u oba smjera: pro et contra. U Grčku su govorništvo u posljednjoj četvrti 5. vijeka prenijeli sofisti, koji su obećavali, da će svakoga naučiti, da bude "vješt riječima i djelima". Najznamenitiji su bili Gorgija, Protagora, Hipija i Prodik. Njihov se dolazak u gdjekojim gradovima naveliko slavio. Mladići bi dolazili k njima, kako bi mogli slušati njihove kićene govore i da se za veliki novac i uče govorničkoj vještini.

Gorgija se poglavito bavio svečanim govorima (grč. genos epideiktikon). Najpoznatiji govori su mu bili: Olimpijski (grč. olimpikos), Nadgrobni govor (grč. epitafios). Govori su mu bili kićeni raznim retorskim figurama (metafora, anafora, asonancija, paronomasija), a kako se kod toga služio jezikom atičke drame (iako je Jonjanin) postao je tvorcem umjetne atičke proze.

U Ateni, gdje je vladala potpuna demokracija i s njome sloboda govora, mogao se svaki punoljetni građanin u sudu i u narodnoj skupštini pa i inače kod svečanih zgoda istaknuti, samo ako je bio vješt govornik; a mogao je i kao logograf pisati govore za druge, da ih nauče na pamet i govore na sudu. U Ateni je umjetno govorništvo donio Gorgija iz Leontina u donjoj Italiji, koji je 427. g. kao poslanik došao u Atenu, gdje je kićenim govorom svoje slušaoce tako opčinio, da su sinovi bogatih kuća rado dolazili k njemu na nauk. Osobita mu je zasluga, što je stvorio umjetničku atičku prozu. Između desetorice uzornih atičkih govornika najistaknutiji su Isej, Isokrat, Demosten, Eshin i Likurg. Važno je spomenuti još jednog govornika, koji je se javlja 110. pr. Kr., Hermagora koji obnavlja bitne elemente atičke retorike i osniva tzv. Skolastičku retoriku. On je naglasio potrebu studija retorike kao umijeća. Inače Hermagora je ostavio veliki utjecaj na rimske retoričare (Horentcije, Kvintilijan). Dva velika filozofa su imala svoja shvaćanja retorike. Platon je u retorici vidio kritiku koja je na granici između filozofije i državništva. Aristotel je gledao na retoriku kao popularni ogranak logike kao vještina javnog dokazivanja i uvjeravanja, ona može biti korektivna, instruktivna, sugestivna i defenzivna.

(Wikipedija)








love


Poslednji izmenio Abu Dabi dana Pon 9 Dec - 10:39, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Uto 3 Dec - 12:25

Vrste govora po Aristotelu

Aristotel razlikuje tri različite vrste govora:

Politički ili savjetodavni govor
Sudski ili sudbeni govor
Epideiktički ili svečani govor.

Političko govorništvo (grč. γένος συμβουλευτικόν ili δημαγωγικόν): ovdje govornik potiče ili odvraća od konkretnih radnji koje treba, odnosno ne treba, poduzeti u budućnosti. Cilj političkog govornika jest uvjeriti u korisnost ili štetnost nečega: onaj tko potiče, savjetuje na nešto bolje, a onaj tko odvraća, odvraća od nečega gorega. Ono o čemu se ljude savjetuje jesu primjerice prihodi, rashodi, rat, mir i obrana zemlje.

Sudsko govorništvo (grč. γένος δικανικόν): ovdje se susreće optužba (grč. κατηγορία) i obrana (grč. ἀπολογία). Ono može biti javno (grč. δημόσιον) i privatno (grč. ἰδιωτικόν). Glavna svrha sudskog govorništva jest ukazati na istinitost ili neistinitost tvrdnji o radnjama koje su se dogodile u prošlosti; ono se bavi pitanjima odgovornosti, krivnje, pravde, nepravde. Nepravedan je čin ili postupak onaj koji je svojevoljan i protivan zakonu. Zakon može biti poseban (pisani zakon države) i opći (norma koju priznaju svi ljudi).

Epideiktičko govorništvo (grč. γένος ἐπιδεικτικόν ili πανηγυρικόν): ovdje govornik nekoga ili nešto hvali, imajući najviše u vidu sadašnjost, jer polazi od trenutačnog stanja. Govornik treba dokazati da su radnje čovjeka kojeg hvali uzvišene, vrijedne te ispunjene vrlinom, čiji su dijelovi pravednost, hrabrost, mudrost, darežljivost, velikodušnost, podašnost i razboritost.








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Uto 3 Dec - 12:25

Pet kanona retorike

Umijeće pripreme i izlaganja govora pred publikom ima pet sastavnica:

Prikupljanje (grč. εὕρεσις; lat. inventio). Osnova je umijeća izlaganja prikladno argumentiranje i donošenje uvjerljivih zaključaka (topika). U ovoj je točki svrha pronaći argumente najprikladnije za određeni sadržaj govora. Prema Aristotelu, da bi govor bio uvjerljiv, mora se oslanjati na već postojeće mišljenje slušača. Umijeće govornika jest u tome da uvjeri slušače kako su zaključci nužni jer proizlaze iz njihovih vlastitih uvjerenja.

Raspoređivanje (grč. τάξις; lat. dispositio). Ovo je umijeće prikladnog organiziranja elemenata iz prve faze: govornik treba doraditi svoje argumente i njihovu strukturu prije nego što prijeđe na fazu dotjerivanja stila te konačno na samu izvedbu. Kasniji učitelji govorništva govorili su o više dijelova govora. Ovo je jedna od predloženih podjela:

   1. Uvod, privlačenje pažnje, zanimanja i naklonosti slušača (grč. προοίμιον; lat. esordium)
   2. Izlaganje s argumentima, glavni dio govora (grč. διήγησις; lat. narratio)
   3. Dokazivanje i potkrepa (grč. ἀγών; lat. confirmatio ili probatio)
   4. Pobijanje mogućih protuargumenata (grč. λύσις; lat. confutatio)
   5. Zaključak ili svršetak, rekapitulacija rečenoga, pozivanje na emocije publike, efektan završetak (grč. ἐπίλογος; lat. peroratio).

Sastavljanje (grč. λέξις; lat. elocutio). Ovdje se radi o odabiru stila primjerenog temi, publici i govorniku samom. Podrazumijeva čisto formalno dotjerivanje pojedinih rečenica (upotrebom retoričkih figura) kako govor ne bi bio samo informativan nego i lijep i svjež.

Učenje govora (grč. μνήμη; lat. memoria). Pamćenje je ključna sposobnost govornika, koja se može vježbati i mnemotehnikom.

Govorna izvedba (grč. ὑπόκρισις; lat. actio). Podrazumijeva korištenje najučinkovitijih verbalnih (dikcija) i neverbalnih govorničkih tehnika. Najbolje su antičke govornike krasile suzdržane kretnje tijela i odsutnost gestikulacije.








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Uto 3 Dec - 12:28

Desetorica atičkih govornika



Demosten, jedan od desetorice atičkih govornika
(Jean-Jules-Antoine Lecomte du Nouy, Demosten vježba svoje umijeće, 1870)

Kanonskom desetoricom atičkih govornika smatrali su se najveći govornici i logografi klasičnog razdoblja (5.-4. st. pr. Kr.). To su: Andokid, Antifon, Lisija, Isokrat, Isej, Demosten, Eshin, Hiperid, Likurg i Dinarh.

Ova je desetorica retora ostavila najveći utjecaj na ostale, a posebno rimske govornike. Živjeli su i djelovali u doba od druge polovice Peloponeskog rata (431. pr. Kr. – 404. pr. Kr.) pa do vremena kad je Atena došla pod makedonsku vlast.

Antifon je rođen u atičkom selu Ramnutu oko 480. pr. Kr. Bio je govornik, učitelj govorništva i logograf. Bio je jedan od oligarha koji su 411. pr. Kr. srušili demokratski ustav i svu vlast predali vijeću od 400 članova, zbog čega je smaknut. Od njegovih je mnogih govora sačuvano samo 15, i sva se tiču ubojstava. Svojom vještinom u dokazivanju podsjeća na mnoge sofiste. Stil mu je ozbiljan, krut, bez hijata i umjetnih perioda.

Lisija, sin bogatog Kefala, živio je u 5.-4. st. pr. Kr.. Govorništvu ga je učio Tisija u Turiju. Vratio se u Atenu nakon pada 30-orice tirana i optužio ubojicu Eratostena. Taj mu je govor pribavio epitet uglednog govornika. Njegovao je sve tri vrste govora a ponajviše sudsko govorništvo. Pripovijedanje mu je bilo jednostavno i ljupko, a dokazivanje jasno i oštroumno, jezik čist i jasan, a stil jednostavan i nekićen. Jedan od najpoznatijih njegovih govora je Protiv Eratostena.

Isokrat, sin imućnog graditelja frula Teodora, rođen je 436. pr. Kr.. Učitelji su mu bili Prodik i Gorgija, a družio se i sa Sokratom. Umro je poslije Bitke kod Heroneje (338. pr. Kr.), gotovo stogodišnjak. Neki kažu da je umro od gladi (nije htio jesti). Sačuvan je 21 govor i 9 listova. Među poznatijima su mu Govor protiv sofista, te svečani govori Na zboru i Panegirik, u slavu grada Atene. Njegov politički ideal bio je sloga svih Helena protiv barbara. Više je pazio na ljepotu stila nego na sadržaj, služio se brižnim uklanjanjem hijata, prozaičkim ritmom, pomnjivim izborom figura. Njegov je stil označen kao srednji, između starog Antifonova i jednostavnog Lisijina.

(Wikipedija)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Ned 8 Dec - 1:06

Najbolji inspirativni govori našega doba koji će vas učiniti boljim ljudima

Od antičkih oratora koji su udarili temelje modernom govorništu, preko velikih vojskovođa i revolucionara, pa sve do današnjih motivatora, inspirativni govori imaju snagu pomicati planine, krotiti rijeke i mijenjati svijet!



Svakoga se dana iznova uvjeravamo kako je malo toga nemoguće postići, ako su ljudski duh i tijelo spremni prihvatiti određenu žrtvu. Bilo da savladava neki vlastiti hendikep, pokušava pomaknuti granice ili jednostavno živjeti u malo boljem svijetu, čovjek će naći način da to i učini. Ipak, ponekad ga je potrebno malo pogurati, dati mu zdravog poticaja i otvoriti mu oči, a ako ne želite na svojoj koži osjetiti taj, ponekad vrlo neugodni ‘poziv na buđenje’, najbolje je pročitati, poslušati ili pogledati neki motivirajući, inspirativni govor.

(Idesh)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Ned 8 Dec - 1:08

Charlie Chaplin – završni govor iz filma Veliki diktator

Početi ćemo s jednim filmskim klasikom, koji je bio i ostao ponajbolji govor u povijesti kinematografije. Veliki diktator, svojevrsna parodija na Adolfa Hitlera i njegovu politiku davne 1940. godine, s pravom se smatra najkvalitetnijim radom Charlieja Chaplina, a obraćanje naciji, u kojem dvojnik diktatora, inače dobroćudni i prostodušni židovski brico, poziva čovječanstvo, vojsku i velike svjetske vođe da odlože oružje i vrate se onoj iskonskoj ljudskoj ljubavi i dobroti, ni dan danas nimalo ne gubi na snazi. Štoviše, potrebniji nam je nego ikada…

Charlie Chaplin – završni govor filma Veliki diktator:









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Ned 8 Dec - 1:11

Eric Thomas – How Bad Do You Want It?

Internet je prepun raznih motivacijskih gurua i ‘učitelja’, koji će vas za finu paru naučiti “tajnama uspjeha”. Svi oni imaju manje više istu mantru i princip rada, ali rijetko koji uspijeva dobiti toliko pažnje šire javnosti kao Eric Thomas, čiji su govori često korišteni u raznim motivacijskim kompilacijama i kao vrlo jednostavno oruđe za inspiraciju onima koji žele uspjeti, ali jednostavno nemaju dovoljno snage i volje da to do kraja isfuraju. Govor koji je Thomas održao grupici američkih studenata netko je snimio, okačio na Youtube i pretvorio u jedan od najgledanijih video klipova te vrste na internetu.

Eric Thomas – How bad do you want it?









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Ned 8 Dec - 1:13

Carl Sagan – The Pale Blue Dot

Nedavno smo pisali o remasteriranoj verziji kultnog govora Carla Sagana, The Pale Blue Dot, tako da nećemo ponovno ulaziti u detalje. Dovoljno je reći da je jedan od najpoznatijih astrofizičara svih vremena davne 1990. godine nagovorio NASA-u da okrene kamere svemirske letjelice Voyager 1, te s ruba našeg Sunčevog sustava uslika Zemlju. Dobivena fotka, na kojoj jedan blijedi piksel predstavlja našu planetu, postala je okosnica ovog govora i vječni spomenik našoj vlastitoj malenkosti.

Carl Sagen – The Pale Blue Dot:









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Ned 8 Dec - 1:16

Peter Finch – Mad as Hell

Zašto i kako neki film postaje kultni teško je odgovoriti, ali jedan je od važnijih razloga sigurno i njegova sveobuhvatnost, to jest bitnost u godinama koje dolaze. Network je snimljen davne 1976., dakle, prije gotovo 40 godina, a i dan danas je toliko realan, moderan i primjenjiv, da se pitamo je li ga pisao neki putnik kroz vrijeme? Kada bivši voditelj vijesti Howard Beale (glumi ga Peter Finch) dobije otkaz, njegova mržnja prema medijima i sustavu u kojem živi postaje nepodnošljiva, te se svim snagama odlučuje boriti protiv onih kojima je donedavno tako vjerno služio. Cijela situacija kulminira obraćanjem javnosti, koje će zauvijek ostati zapamćeno u analima velikih govora svjetske kinematografije.

Peter Finch – Mad as Hell:









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pon 9 Dec - 10:40

Steve Jobs – govor na Sveučilištu Stanford

Možemo mi o Steveu Jobsu i njegovom Appleu govoriti što god želimo, ali činjenice su činjenice: radi se o jednom od najznačajnijih ljudi našega doba, čija je tvrtka odigrala možda i ključnu ulogu u cijeloj ovoj informatičkoj revoluciji. Danas, dvije godine nakon njegove smrti, legenda o mršavom ćelavku u prepoznatljivoj kombinaciji dolčevita-traperice živi i dalje, a jedan od najvećih spomenika njemu kao osobi ostaje govor koji je 2005. godine održao za brucoše fakulteta Stanford, inače jednog od najelitnijih u SAD-u. Koliko je mladih ljudi te generacije uistinu poslušalo Jobsove riječi i slijedilo njegove savjete, teško je reći, ali zahvaljujući Youtubeu, ovaj će govor još dugo godina ostati kao poticaj nadolazećim generacijama željnima uspjeha… barem se nadamo!

Steve Jobs – govor na Sveučilištu Stanford:









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Uto 10 Dec - 18:59

Severn Suzuki – obraćanje predstavnicima Ujedinjenih naroda

Neki od govora na ovoj listi su djelo velikih sportaša, političara ili filmskih zvijezda, ali zasigurno najemotivniji pripada Severn Suzuki, koja je kao 12-godišnja djevojčica davne 1992. godine održala jedan od onih govora zbog kojih će vam zapeti knedla u grlu. Kanađanka, koja je od malih nogu bila uključena u rad organizacija za zaštitu prirode, sa samo 9 godina osniva ECO (Environmental Children’s Organization – Dječja organizacija za zaštitu prirode), s kojim 1992. godine odlazi na svjetski summit UN-a o zaštiti naše planete u Rio de Janeiru. Tamo, pred delegatima većine zemalja svijeta, poziva na zajednički rad svih organizacija i ljudi Zemlje u nastojanjima da se i našoj djeci osigura bezbrižno mjesto za život. Spremite papirnate maramice, trebati će vam…

Severn Suzuki – The girl who silenced the world for 5 minutes:









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Sre 11 Dec - 20:31

Sylvester Stallone – govor Rockya Balboe

Kakva bi ovo lista bila bez barem jednog govora Rockya Balboe (već smo utvrdili da se radi o velikom motivatoru), najvećeg prvaka s filmskog platna i legende koja se u ring vraćala više puta nego što su Rolling Stonesi imali oproštajnih turneja? Rocky (tojest, deda Sylvester Stallone) želi održati još jednu, posljednju borbu, ali sinčić mu, inače totalna curica, zamjera takvu egzibiciju, jer eto, stari ga sramoti pred prijateljima. Bu bu bi bu… Rocky mirno i pažljivo sluša njegove argumente, a onda ga u samo jednoj minuti spusti na zemlju, te mu u prolazu uspije dobaciti da ne zaboravi posjetiti majku, aludirajući na to koliko je loš sin. Buuuurn!

Sylvester Stallone – govor Rockya Balboe:









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 1:41

Baz Luhrmann – Everybody’s Free (To Wear Sunscreen)

Najpoznatija pjesma među inspirativnim govorima i najpoznatiji govor među inspirativnim pjesmama, Baz Luhrmannovo čitanje natuknica iz poznatog eseja kolumnistice Mary Schmich, uz ugodnu glazbenu podlogu, maleno je djelce koje bismo trebali poslušati svako jutro odmah poslije buđenja. Poznati je redatelj 1999. godine adaptirao dvije godine star tekst, koji je među ostalim sadržavao neke od natuknica poznate spisateljice o tome što bi mladi ljudi trebali učiniti za vrijeme svoga života. Pjesma je vrlo brzo postala viralni hit (koliko je to u ono vrijeme bilo moguće), a i dan danas ju vrlo rado slušamo kada depra pokuca na vrata…

Baz Luhrmann – Everybody’s Free (To Wear Sunscreen):









love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 8:18




O PRIČI I PRIČANJU ( GOVOR IVE ANDRIĆA PRILIKOM DODJELE NOBELOVE NAGRADE 1961.god.)







Moja domovina je zaista "mala zemlja među svetovima", kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim.
 
Nešto teži i složeniji je drugi deo mog zadatka: da kažem nekoliko reči u vezi sa pripovedačkim delom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.
Ali kad je u pitanju pisac i njegovo delo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da "pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: "Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.
 
Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo,tmne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.
 
Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.
 
Tako, i s one strane crte koja proizvoljno deli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumeti, poistovetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopšti čitaocima, i to što lepše, što jednostavnije, i što ubedljivije.
 
Kako da se to postigne, kojim načinom i kojim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte, drugi dugim i pažljivim proučavanjerm istorijskih podataka i društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi sa kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio: "Šta je istorija? Klin o koji ja vešam svoje romane." Ukratko, sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je delo sâmo.
Pisac istorijskih romana mogao bi na svoje delo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvek, drevne reči: "Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.)
 
Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo delo kao takvo govori to isto.
 
Ali, na kraju krajeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog dela i oko njega. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.

Stokholm, 10.12.1961.


Poslednji izmenio malalila dana Pet 13 Dec - 8:29, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 8:25



Mario Vargas Ljosa-govor na dobijanju Nobela





Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše načinjen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice - kazao je Mario Vargas Ljosa u svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 2010. BUKA Vam donosi u cijelosti preveden ovaj inspirativni govor.
Naučio sam da čitam kada sam imao pet godina. To je najznačajnija stvar koja mi se u životu desila. Bezmalo sedamdeset godina kasnije jasno se sjećam kako je ta magija, prenošenje reči iz knjige u slike, obogatilo moj život, probijajući granice vremena i prostora i omogućivši mi da putujem s kapetanom Nemom dvadeset hiljada milja ispod mora, da se borim s d'Artanjanom, Atosom, Portosom i Aramisom protiv spletki koje ugrožavaju kraljicu u vremenima smutljivca Rišeljea, ili da se vučem po mračnim ulicama Pariza, pretvoren u Žana Valžana, s gotovo beživotnim Marijusovim tijelom na leđima.

Čitanje je pretvaralo san u život i život u san, i meni, tada još dječaku, približavalo književni univerzum. Majka mi je pričala da su prve stvari koje sam napisao bile nastavci priča koje sam čitao jer mi je bilo žao da se završe ili sam želio da im izmijenim kraj. I možda sam upravo to radio cijelog života, a da nisam ni znao: produžavao u vremenu, dok sam rastao, sazrijevao i stario, priče koje su moje djetinjstvo ispunile uzbuđenjem i avanturama.

Volio bih da je moja majka sada ovdje, žena koja je do suza bila dirnuta dok je čitala pjesme Amada Nerva i Pabla Nerude, i djed Pedro, sa svojim velikim nosom i sjajnom ćelavom glavom, koji je hvalio moje stihove, i čika Lucho, koji me je tako zdušno hrabrio da se predam i dušom i tijelom pisanju, uprkos tome što je književnost u to vrijeme i na tom mjestu bijedno nagrađivala svoje poklonike. Kroz cijeli život sam imao takve ljude pored sebe, ljude koji su me voljeli i ohrabrivali svojom vjerom kada bih ja posumnjao. Zahvaljujući njima, i zasigurno vlastitoj tvrdoglavosti i nešto sreće, mogao sam posvetiti većinu svog vremena strasti, poroku, čudu pisanja, stvarajući paralelni život u kojem možemo naći utočište od nevolje, život koji nevjerovatne stvari čini prirodnim, a prirodne nevjerovatnim, koji uređuje haos, uljepšava ružnoću, ovjekovječuje trenutak, i pretvara smrt u prolazni spektakl.

Nije bilo lako pisati priče. Pretvorene u riječi, ideje i slike bi izblijedjele. Kako ih oživjeti? Srećom, imao sam učitelje od kojih sam mogao učiti i čiji primjer sam mogao slijediti. Flober me je učio da je talenat nepopustljiva disciplina i veliko strpljene. Fokner, da forma – pisanje i struktura – izdiže ili uništava temu. Martorel, Servantes, Dikens, Balzak, Tolstoj, Konrad, Tomas Man, da su opseg i ambicija jednako važni za jedan roman koliko i stilska vještina i narativna strategija. Sartr, da su riječi djela, da roman, drama, ili esej koji se bave sadašnjim trenutkom i boljim opcijama mogu izmijeniti tok istorije. Kami i Orvel, da je književnost bez morala nehumana, a Malro da su herojstvo i epovi mogući danas kao i u vrijeme Argonauta, Ilijade i Odiseje.

Kada bih u ovom govoru htio pomenuti sve pisce kojima dugujem nešto, ili nešto više, njihove sjenke bi nas gurnule u mrak. Ima ih bezbroj. Pored toga što su mi otkrili tajne pripovjedačkog zanata, obavezali su me da istražim bezdane dubine čovječanstva, da se divim herojskim djelima, i da se zgrozim nad divljaštvom. Oni su mi bili najodaniji prijetelji, koji su udahnuli život u moj poziv i u čijim sam knjigama otkrio da postoji nada čak i u najgorim okolnostima, da je život vrijedan trudan ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog toga što bez života ne bismo mogli čitati ili smišljati priče.

Ponekad sam se pitao nije li je pisanje zapravo solipstistički luksuz u zemljama kao što je moja, gdje je bilo malo čitalaca, a toliko ljudi koji su bili siromašni i nepismeni, toliko nepravde, i gdje je kultura bila privilegija nekolicine. Ove sumnje, međutim, nikada nisu utišale moj poziv, i uvijek sam nastavljao pisati čak i tokom perioda kada je zarađivanje za život oduzimalo većinu mog vremena. Vjerujem da sam učinio pravu stvar, jer ako je, da bi književnost cvjetala, prvo neophodno da društvo dostigne visoku kulturu, slobodu, prosperitet i pravdu, ona nikada ne bi ni postojala. Ali zahvaljujući književnosti, svijesti koju ona oblikuje, željama i čežnjama koje ona inspiriše, i našem razočarenju u realnost kada se vratimo sa putovanja kroz prelijepu fantaziju, civilizacija je sada manje okrutna od vremena kada su pripovjedači tek počinjali da humanizuju život svojim pričama. Bili bismo gori nego što jesmo bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo veći konformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo poslušniji, a kritički duh, pokretač razvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, čitanje je protest protiv manjkavosti života. Kada u fikciji tražimo ono što nam nedostaje u životu, mi govorimo, bez potrebe da to kažemo ili čak da toga budemo svjesni, da život takav kakav jeste ne gasi našu žeđ za apsolutnim – temeljem svega što nas čini ljudima – i da treba da bude bolji. Mi izmišljamo fikcije kako bi na neki način živjeli mnogim životima kojima bismo željeli da živimo kada jedva da na raspolaganju imamo i ovaj jedan.

Bez fikcije, bili bismo manje svjesni značaja slobode da bi se moglo živjeti, pakla u koji se život pretvara kada ga gazi tiranin, ideologija ili religija. Neka se oni koji sumnjaju u to da nas književnost ne samo uranja u san o ljepoti i sreći već nam ukazuje na svaku vrstu represije, zapitaju zašto se svi režimi odlučni da kontrolišu ponašanje građana od kolijevke do groba toliko plaše književnosti da uspostavljaju sisteme cenzure kako bi je kontrolisali i budnim okom motre nezavisne pisce. Oni to čine jer znaju koliki je rizik dozvoliti mašti da slobodno luta u knjigama, znaju kako fikcija može biti subverzivna kada čitalac poredi slobodu koja je čini mogućom i koja se u njoj uživa sa zatajom i strahom koji vrebaju u stvarnom životu. Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše napravljen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice. Ova činjenica, ako pusti klicu u njihovom senzibilitetu i svijesti, čini građane težim za manipulisanje, manje spremnim da prihvate laži isljednika i tamničara koji bi htjeli da ih natjeraju da vjeruju da iza rešetaka vode sigurnije i bolje živote.

Dobra književnost gradi mostove među različitim ljudima, i omogućavajući nam da uživamo, patimo ili budemo izneneđeni, ujedinjuje nas pod jezicima, uvjerenjima, navikama, običajima i predrasudama koje nas razdvajaju. Kada veliki bijeli kit povuče kapetana Ahaba u more, srca čitalaca osjete strah na potpuno isti način u Tokiju, Limi, ili Timbuktu. Kada Ema Bovari proguta arsenik, kada se Ana Karenjina baci pod voz, kada se Žilijen Sorel popne na vješala, drhtaj jednako prožme čitaoca koji vjeruje u Budu, Konfučija, Hrista, Alaha, ili je agnostik, nosi sako i kravatu, jalaba, kimono, ili bombachas. Književnost stvara bratstvo među različitim ljudima i ruši brane koje su među muškarcima i ženama podigli neznanje, ideologije, religije, jezici ili glupost.

Pošto svaki period ima svoje strahote, naše doba je doba fanatika, terorista samoubica, drevne vrste koja je uvjerena da ubijanjem zaslužuje raj, da krv nevinih pere kolektivne uvrede, ispravlja nepravde, i nameće istinu umjesto pogrešnih uvjerenja. Svaki dan, širom svijeta, nebrojene žrtve padnu od ruke onih koji vjeruju da posjeduju apsolutne istine. Sa padom totalitarnih režima, vjerovali smo da će zavladati zajednički život, mir, pluralizam, i ljudska prava  i da će svijet ostaviti u prošlosti holokauste, genocide, invazije, i ratove za istrebljenje. Ništa od toga se nije desilo. Novi oblici varvarizma cvjetaju, vođeni fanatizmom, i napretkom u proizvodnji oružja za masovno uništenje. Ne možemo previdjeti činjenicu da bilo koja šačica zaluđenih osvetnika može jednog dana izazvati nuklearnu kataklizmu. Moramo ih onemogućiti, suprotstaviti im se i poraziti ih. Njih nema mnogo, iako njihovi zločini gromoglasno odjekuju širom planete i noćne more koje oni uzrokuju nas preplavljuju strahom. Ne smijemo dozvoliti da nas zastraše oni koji žele da nam oduzmu slobodu koju smo sticali tokom duge istorije civilizacije. Hajde da branimo liberalnu demokratiju koja, sa svim svojim ograničenjima, i dalje znači politički pluralizam, koegzistenciju, toleranciju, ljudska prava, uvažavanje kritike, legalnost, slobodne izbore, smjenu vlasti, sve što nas je izvlačilo iz divljaštva i vodilo nas bliže – iako to nikad nećemo dostići – lijepom, savršenom životu koji je izumila književnost, onom koji možemo zaslužiti samo tako što ćemo ga izmisliti, napisati ili pročitati. Suprotstavljajući se krvožednim fanaticima mi branimo naše pravo da sanjamo i da ostvarimo naše snove.

U mladosti sam, kao mnogi pisci moje generacije, bio marksista i vjerovao sam da bi socijalizam bio lijek za eksploataciju i socijalnu nepravdu koji su postajali sve izraženiji u mojoj zemlji, Latinskoj Americi, i u ostalim zemljama Trećeg svijeta. Moje razočarenje u etatizam i kolektivizam i moje preobraćenje u demokratu i liberala – što nastojim biti – je bilo dugo i teško i odigralo se sporo, kao posljedica epizoda poput pretvaranja kubanske revolucije, u vezi s kojom sam isprva bio entuzijastičan, u autoritarni vertikalni model Sovjetskog Saveza; svjedočenja disidenata koji su uspjeli da se provuku kroz ograde od bodljikave žice i pobjegnu iz gulaga; invazije na Čehoslovačku od strane nacija Varšavskog pakta; i zbog mislilaca poput Rejmonda Arona, Žan Fransoa Revela, Isaije Berlina, i Karla Popera, kojima dugujem svoju reevaluaciju demokratske kulture i otvorenih društava. Ovi učitelji su bili primjer lucidnosti i galantne hrabrosti kada se činilo da je inteligencija Zapada, kao rezultat frivolnosti ili oportunizma, podlegla činima sovjetskog socijalizma ili, još gore, krvavom vještičjem piru kineske kulturne revolucije.

Kao dječak sam sanjao da jednog dana odem u Pariz jer sam, očaran francuskom književnošću, vjerovao da bi mi, da živim tamo i udišem vazduh koji su udisali Balzak, Stendhal, Bodler, i Prust, to pomoglo da postanem pravi pisac, i da ću ako ne napustim Peru biti kvazi-pisac koji piše samo vikendom i praznicima. Istina je da dugujem Francuskoj i njenoj kulturi nezaboravne lekcije, na primjer da je književnost poziv isto koliko i disciplina, rad i upornost. Tamo sam živio dok su Sartr i Kami još bili živi i pisali, u vrijeme Joneska, Beketa, otkrića Brehtovog teatra i filmova Ingmara Bergmana, pozorišta National Populaire Žana Vilara i Odéon Žan-Lui Baroa, Nouvelle Vague i Nouveau Roman i govora, divnih literarnih djela, André Malroa, i onog što je možda bilo najveći pozorišni spektakl u Evropi u to vrijeme, pres konferencija i olimpijskih gromova Generala de Gola. Ali možda sam najzahvalniji Francuskoj na otkriću Latinske Amerike. Tamo sam naučio da je Peru dio široke zajednice ujedinjene istorijom, geografijom, društvenim i političkim problemima, specifičnim načinom života, i prelijepim jezikom kojim se govori i piše. I upravo tih godina je proizvodio novu, snažnu književnost. Tamo sam čitao Borhesa, Oktavija Paza, Kortazara, Garsiju Markeza, Fuentesa, Kabrera Infantea, Rulfa, Onetija, Karpentijera, Edvardsa, Donosa, i mnoge druge čija djela su revolucionalizovala narativu na španskom jeziku, i zahvaljujući kojima su Evropa i dobar dio svijeta otkrili da Latinska Amerika nije samo kontinent prevrata, operetskih despota, bradatih gerila, mambe i ča-ča-ča već i ideja, umjetničkih formi i literarnih fantazija koje su nadilazile specifičnosti i govorile univerzalnim jezikom.

Od tog vremena pa do danas, ne bez posrtanja i grešaka, Latinska Amerika je napredovala iako je, kao što je César Vallejo rekao u svojoj pjesmi, Hay, hermanos, muchísimo que hacer [Braćo, još uvijek ima puno da se radi]. Imamo manje manje diktatorskih režima nego ranije, samo Kuba i njen imenovani nasljednik, Venecuela, i neke pseudo populističke demokratije kao one u Boliviji i Nikaragvi. Ali u drugim dijelovima kontinenta demokratija funkcioniše, podržana širokim narodnim konsenzusom, i po prvi put u našoj istoriji, kao u Brazilu, Čileu, Urugvaju, Peruu, Kolumbiji i Dominikanskoj Republici, Meksiku, i gotovo cijeloj Centralnoj Americi, imamo i desnicu i ljevicu koje poštuju legalitet, slobodu kritike, izbore, i smjenu vlasti. To je ispravan put, i ako ostane na njemu, izbori se sa zloćudnom korupcijom i nastavi integraciju sa svijetom, Latinska Amerika će konačno prestati biti kontinent budućnosti i postaće kontinent sadašnjosti.
Nikada se nisam osjećao kao stranac u Evropi, niti bilo gdje drugo. U svim mjestima u kojima sam živio, u Parizu, Londonu, Barseloni, Madridu, Berlinu, Vašingtonu, Njujorku, Brazilu, ili Dominikanskoj Republici, osjećao sam se kao kod kuće. Uvijek bih našao kutak gdje sam mogao živjeti u miru, raditi, učiti, gajiti snove, i nalaziti prijetelje, dobre knjige za čitanje i teme za pisanje. Ne čini mi se da sam time što sam nehotice postao građanin svijeta oslabio svoje korijene, svoju vezu sa vlastitom zemljom, jer da je tako, moje peruansko iskustvo ne bi nastavilo da me hrani kao pisca i ne bi se uvijek javljalo u mojim pričama čak i kada se čini da su se one desile daleko od Perua. Upravo suprotno, ja vjerujem da je to što sam tako dugo živio van zemlje u kojoj sam rođen učvrstilo tu vezu, dodajući joj lucidniju perspektivu, i nostalgiju koja može razlučiti između bitnog i nebitnog i koja održava sjećanja živim. Ljubav prema zemlji gdje si rođen ne smije biti obavezna, već kao i svaka druga ljubav mora biti spontan čin srca, kao onaj koji sjedinjuje ljubavnike, roditelje i djecu i prijatelje.

Ja nosim Peru duboko u sebi jer sam tu rođen, odrastao, tu sam formiran i doživio iskustva djetinjstva i mladosti koja su oblikovala moju ličnost i moj poziv, i tamo sam volio, mrzio, uživao, patio i sanjao. Ono što se tamo desi više me pogađa, pokreće i frustrira nego nešto što se desi bilo gdje drugo. Ja to nisam želio ili nametnuo sebi; to je jednostavno tako. Neki sunarodnici su me optužili da sam izdajnik i zamalo sam izgubio državljanstvo kada sam, tokom posljednjeg diktatorskog režima, tražio od demokratskih vlada svijeta da kazne režim diplomatskim i ekonomskim sankcijama, kao što sam uvijek činio sa diktatorskim režimima svih vrsta, bilo da se radilo o Pinočeu, Fidelu Castru, Talibanima u Afganistanu, Imamima u Iranu, aparthejdu u Južnoj Africi, uniformisanim satrapima u Burmi (koja se sada zove Mijanmar). I opet bih to učinio sutra kada bi – neka sudbina to nehtjedne, a Peruanci to ne dozvole – Peru opet bio žrtva prevrata koji bi poništio našu krhku demokratiju. To nije bila impulsivna, emotivna reakcija ozlojeđenog čovjeka, kako su neka piskarala napisala, naviknuti da sude o drugima iz ugla vlastite nebitnosti. Taj čin je bio u skladu sa mojim ubjeđenjem da diktatorski režim predstavlja apsolutno zlo za zemlju, izvor brutalnosti i korupcije i dubokih rana kojima treba dugo da zarastu, da truje budućnost nacije, i stvara štetne navike koje traju generacijama i odlažu demokratsku rekonstrukciju. Zbog toga se protiv diktatorskih režima mora boriti bez oklijevanja, svim raspoloživim sredstvima, uključujući ekonomske sankcije. Tužno je što demokratske vlade, umjesto da budu primjer tako što će se boriti za zajednički cilj sa onima koji se hrabro suprotstavljaju diktatorskom režimu koji trpe, često stanu ne na njihovu stranu, već na stranu njihovih mučiteljima. Ti hrabri ljudi, koji se bore za svoju slobodu, se takođe bore za našu.



Moj sunarodnik, José María Arguedas, nazvao je Peru zemljom “svake krvi”. Ne vjerujem da ga ni jedna formula bolje definiše: to smo mi i to je ono što svi Peruanci nose u sebi, sviđalo nam se to ili ne: ukupnost tradicija, rasa, uvjerenja i kultura koja proističe iz naše četiri ključne tačke. Ponosan sam što se osjećam nasljednikom prehispanskih kultura koje su proizvele tekstil i perjane odore Nazca Paracas i mohikansku  ili keramiku Inka koja je izložena u najboljim svjetskim muzejima, gradilaca Maču Piču, Gran Chimú, Chan Chan, Kuelap, Sipán, grobalja La Bruja i El Sol i La Luna, i Španaca koji su, u svojim vrećama za sedlom, mačevima i konjima, donijeli u Peru Grčku, Rim, judeohrišćansku tradiciju, renesansu, Servantesa, Quevedo, i Góngora, i grubi jezik Kastilje zaslađen Andima. A sa Španijom je došla Afrika sa svojom snagom, svojom muzikom, i živom maštom, da obogate peruansku heterogenost. Ako samo malo istražimo, otkrivamo da je Peru, kao Borhesov Alef, cijeli svijet u malom. Kakva izvanredna privilegija za zemlju da nema jedan identitet jer ih ima sve!
Osvajanje Amerike je bilo okrutno i nasilno, kao sva osvajanja, naravno, i to treba kritikovati, ali, kada kritikujemo, ne smijemo zaboraviti da su oni koji su počinili pljačku i zločine bili, najvećim dijelom, naši pradjedovi i čukundjedovi, Španci koji su došli u Ameriku i usvojili američki način života, a ne oni koji su ostali u svojoj zemlji. Takva kritika, da bi bili pravedni, treba da bude samokritika. Jer kada smo dobili nezavisnost od Španije prije dvije stotine godina, oni koji su preuzeli vlast u bivšim kolonijama, umjesto da oslobode Indijance i isprave stare nepravde, nastavili su da ih eksploatišu sa jednakom pohlepom i okrutnošću kao i osvajači i, u nekim zemljama, da ih uništavaju i istrebljuju. Hajde da to kažemo sasvim jasno: tokom dva vijeka, emancipacija domicilnog stanovništva je bila isključivo naša odgovornost, i mi je nismo ispunili. To je i dalje neriješeno pitanje u cijeloj Latinskoj Americi. Nema ni jednog jedinog izuzetka za ovu bruku i sramotu.

Ja volim Španiju koliko i Peru, i moj dug njoj je velik koliko i moja zahvalnost. Da nije Španije, nikada ne bih dospio na ovaj podijum ili postao poznat pisac i možda bih, kao toliko nesretnih kolega pisaca, lutao u limbu pisaca bez sreće, izdavača, nagrada ili čitalaca, koje će – slabe li utjehe – jednog dana možda otkriti budući naraštaji. Sve moje knjige su objavljene u Španiji gdje sam dobio prekomjerno priznanje i prijatelje kao što su Carlos Barral, Carmen Balcells, i toliki drugi su bili ushićeni što moje priče imaju čitaoce. Španija mi je dodijelila drugo državljanstvo kada samo umalo izgubio svoje. Nikada nisam osjetio ni najmanju nekompatibilnost između toga što sam Peruanac i što imam španski pasoš, jer sam uvijek osjećao da su Španija i Peru dvije strane istog novčića, ne samo u mojoj malenkosti već u esencijalnim stvarima kao što su istorija, jezik i kultura.

Od svih godina koje sam proživio na španskom tlu, kao najbrilijantnijih se sjećam onih pet koje sam proveo u voljenoj Barseloni ranih sedamdesetih. Frankov diktatorski režim je još uvijek bio na vlasti, ali tada je već bio na izmaku, a naročito na polju kulture, nemoćan da održi raniju kontrolu. Pojavljivale su se pukotine i otvarale su se rupe koje cenzori nisu mogli zakrpiti, i kroz koje je špansko društvo apsorbovalo nove ideje, knjige, struje misli, i umjetničke vrijednosti i forme do tada zabranjene kao subverzivne. Ni jedan grad nije bolje iskoristio taj početak otvaranja ili doživio slično uzbuđenje na svim poljima ideja i kreativnosti od Barselone. Barselona je postala glavni grad kulture Španije, mjesto u kojem ste morali biti da biste udahnuli iščekivanje dolazeće slobode. I, na neki način, ona je takođe bila glavni grad kulture Latinske Amerike zbog velikog broja slikara, pisaca, izdavača i umjetnika iz zemalja Latinske Amerike koji su se ili doselili u Barselonu ili su putovali tamo i nazad: to je bio grad u kojem si morao biti ako si želio da budeš pjesnik, romanopisac, slikar ili kompozitor u naše vrijeme. Za mene su to bile nezaboravne godine solidarnosti, prijateljstva, planova i plodnog intelektualnog rada. Kao prije toga Pariz, Barselona je postala Vavilonska kula, kosmopolitski, univerzalni grad gdje je bilo stimulativno živjeti i raditi i gdje su se, po prvi put od vremena građanskog rata, španski i latinoamerički pisci miješali i bratimili, priznajući jedni druge kao posjednike iste tradicije, ujedinjene u zajedničkom poduhvatu i neminovnosti: kraj diktatorskog režima je bio izvjestan, a u demokratskoj Španiji, kultura će biti glavni protagonist.
Iako se sve nije baš tako odigralo, španski prelaz sa diktatorskog režima na demokratiju je jedna od najboljih priča modernog doba, primjer kako se, kada prevlada razum, a politički protivnici ostave po strani sektarijanizam radi opšteg dobra, mogu desiti čudesne stvari kao u romanima magičnog realizma. Španski prelaz sa autoritarnosti na slobodu, od nerazvijenosti do prosperiteta, od kontrasta i nejednakosti karakterističnih za privredu trećeg svijeta do zemlje srednje klase, njena integracija u Evropu i njeno usvajanje u svega nekoliko godina demokratske kulture, je zapanjilo cijeli svijet i ubrzalo modernizaciju Španije. Bilo je dirljivo i poučno za mene što sam ovo iskusio iz blizine, ponekad i iznutra. Žarko sam se nadao da nacionalizam, neizlječiva bolest modernog svijeta i Španije takođe, neće upropastiti ovu sretnu priču.

Prezirem svaki oblik nacionalizma, tu provincijsku ideologiju - ili, bolje rečeno, religiju koja je kratkovida, isključiva, koja skraćuje intelektualni horizont i gaji u svojim njedrima etničke i rasističke predrasude, jer slučajnu okolnost mjesta rođenja pretvara u najvišu vrijednost, u moralnu i ontološku povlasticu. Kao i religija, nacionalizam je jedan od uzroka najgorih krvoprolića u istoriji, poput onih u svjetskim ratovima i sadašnjeg prolijevanja krvi na Bliskom Istoku. Ništa kao nacionalizam nije toliko doprinijelo balkanizaciji Latinske Amerike i krvarenju u bes¬mislenim sukobima i sporovima te rasipanju astronomskih sredstava za kupovinu oružja umjesto da se grade škole, biblioteke i bolnice.

No ne smije se brkati nacionalizam onih zaslijepljenih i njihovo odbacivanje "drugog", što uvijek sije nasilje, sa patriotizmom, zdravim i plemenitim, s ljubavlju prema zemlji u kojoj smo se rodili, gdje su živjeli naši preci i gdje su se začeli naši snovi, gdje su nam pejzaži poznati, sa dragim bićima i događajima koji su postali važne uspomene i naši štitovi protiv samoće. Domovina nisu zastave, ni himne, ni nepobitni govori o herojima simbolima, nego šačica mjesta i osoba koje nastanjuju naše sjećanje preplavljujući ga melankolijom, toplim osjećajem da, bez obzira gdje se nalazili, uvijek postoji ognjište na koje se možemo vratiti.

Peru je za mene Arequipa, grad u kojem sam rođen, ali u kojem nikad nisam živio, koji sam upoznao kroz sjećanja i čežnje moje majke, djeda i bake, ujaka i tetki, jer je moja cijelo porodično pleme, kao što Arequepeños imaju običaj, uvijek nosilo Bijeli Grad sa sobom u svojim seobama. To je Piura u pustinji, gdje sam otkrio da rode ne donose bebe na svijet već ih parovi prave čineći nečuvene stvari, koje su smrtni grijeh.To je akademija San Miguel i pozorište Varieties gdje sam prvi put vidio kratko djelo koje sam napisao izvedeno na sceni. To je čošak ulica Diego Ferré i Colón, u naselju Miraflores u Limi – koje smo zvali “sretno naselje” – gdje sam iz bermuda prešao u dugačke pantalone, zapalio svoju prvu cigaretu, naučio plesati, zaljubio se i otvorio svoje srce djevojkama. To su prašnjave, pulsirajuće prostorije redakcije novina La Crónica, gdje sam se, sa šesnaest godina, počeo baviti novinarstvom, zanatom kojim sam se, zajedno sa književnošću, bavio gotovo cijeli život i koji je, kao i knjige, učinio da proživim više, da upoznam svijet bolje, i da upoznam ljude odsvakuda iz svih slojeva društva, odlične ljude, dobre, loše i odurne ljude. To je vojna akademija Leoncio Prado, gdje sam saznao da Peru nije malo utvrđenje srednje klase gdje sam do tada živio, ograđen i zaštićen, već velika, drevna, okrutna, nejednaka zemlja, potresana svim vrstama socijalnih oluja. To su podzemne ćelije Cahuide gdje smo, sa šačicom San Marcos studenata, pripremali svjetsku revoluciju. Peru su i moji prijatelji u Mirovnom pokretu sa kojima smo tri godine, usred bombardovanja, zamračenja, i terorističkih ubistava, radili na odbrani demokratije i kulture slobode.

....
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 8:27

Peru je Patricia, moja rođaka prćastog nosa i čvrstog karaktera kojom sam bio dovoljno sretan da se oženim prije četrdeset pet godina i koja još uvijek trpi manije, nervoze i napade bijesa koji mi pomažu da pišem. Bez nje bi moj život davno nestao u turbulentnom tornadu, a Alvaro, Gonzalo, Morgana i šestoro unučadi koji produžuju naše postojanje i unose radost u njega ne bi se rodili. Ona radi sve i to radi dobro. Ona rješava probleme, upravlja budžetom, unosi red u haos, drži podalje novinare i nametljivce, brani moje vrijeme, odlučuje o sastancima i putovanjima, pakuje i raspakuje kofere, i toliko je velikodušna da čak i kada misli da me kritikuje, zapravo mi daje najveći kompliment: “Mario, jedino u čemu si dobar je pisanje.”

Da se vratimo književnosti. Raj djetinjstva nije književni mit za mene već stvarnost koju sam doživio i uživao u velikoj porodičnoj kući sa tri dvorišta u Cochabamba, gdje sam se sa rođacima i školskim prijateljima igrao Tarzana, i u pokrajini Piura, gdje su se slijepi miševi gnijezdili na tavanu, nečujne sjenke koje su punile zvjezdane noći te vrele zemlje misterijom. Tih godina, pisanje je bilo igra koju je moja porodica hvalila, nešto šarmantno za šta sam dobijao aplauz, kao njihov unuk, nećak, sin bez oca, jer je moj otac umro i otišao u raj. On je bio je visok, zgodan muškarac u uniformi mornarice čija je fotografija krasila moj noćni ormarić, kojoj sam se molio i koju sam ljubio prije odlaska na spavanje. Jednog jutra u Piuranu – mislim da se još nisam oporavio od toga – majka mi je otkrila da je taj gospodin zapravo živ. I da ćemo baš tog dana ići da živimo s njim u Limu. Imao sam 11 godina, i od tog trenutka sve se promijenilo. Izgubio sam dječju nevinost i otkrio usamljenost, autoritet, život odraslih, i strah. Spas sam nalazio u čitanju, čitanju dobrih knjiga, bježanju u svijet gdje je život bio slavan, intenzivan, avantura za avanturom, gdje sam ponovo mogao biti slobodan i sretan. I u pisanju, potajnom, kao neko ko se predaje groznom poroku, zabranjenoj strasti. Književnost je prestala biti igra. Postala je način da se oduprem nevolji, bila je protest, pobuna, bijeg od nepodnošljivog, razlog da živim. Od tada, kad god se osjećam obeshrabreno ili potišteno, na rubu očaja, predavanje dušom i tijelom svom pripovjedačkom radu predstavlja svjetlo na kraju tunela, dasku koja brodolomnika nosi ka obali.

Iako je pisanje veoma težak i mukotrpan posao, i mada kao svaki pisac ponekad osjećam blokadu, sušnu sezonu mašte, ništa nije toliko doprinijelo da uživam u životu kao mjeseci i godine provedeni na pisanju priče, od nesigurnih početaka, slike sačuvane u sjećanju, doživljenog iskustva koje postaje nemir, entuzijazam, sanjarenje koje se zatim zametne u projekat i odluku da se uzbudljivi oblak fantoma pokuša pretvoriti u priču. “Pisanje je način života,” kazao je Flober. Jeste, apsolutno, način života sa iluzijama i radošću i vatrom koja baca iskre u tvojoj glavi, borba sa neuhvatljivim riječima dok ih ne savladaš, istraživanje širokog svijeta, kao lovac koji traga za željenim plijenom kako bi nahranio embrionsku fikciju i utažio nezasiti apetit svake priče koja kako raste želi da proguta svaku drugu priču. Kada roman dobije oblik i počne da živi vlastitim životom, sa likovima koji se kreću, čine, osjećaju i zahtijevaju poštovanje i uvažavanje, kojima više nije moguće proizvoljno nametati ponašanje ili im oduzeti njihovu slobodnu volju bez da ih ubijete, bez da priča izgubi moć da ubijedi – to je iskustvo koje me i dalje očarava kao i prvi put, potpuno i vrtoglavo kao vođenje ljubavi sa ženom koju volite danima, sedmicama, mjesecima, bez prestanka.

Kada govorimo o fikciji, dosta sam pričao o romanu a veoma malo o pozorištu, drugoj najistaknutijoj formi. To je velika nepravda, naravno. Pozorište je bilo moja prva ljubav, od kada sam, kao adolescent, gledao Smrt trgovačkog putnika, Artura Milera, u pozorištu Segura u Limi, predstavu koja me fascinirala i ubrzala moje pisanje drame sa Inkama. Da je tada postojala pozorišna scena u Limi 1950-ih, ja bih bio dramski pisac, a ne romanopisac. Nije je bilo, i zbog toga sam se više okrenuo pripovijedanju. Ali moja ljubav prema pozorištu nije nikada prestala; ona je kunjala, sklupčana pod sjenkom romana, kao iskušenje i nostalgija, naročito kad god bih pogledao neku sjajnu predstavu. Kasnih sedamdesetih, život stogodišnjakinje, pra-tetke Mamaé, koja je u svojim zadnjim danima odbacila stvarnost koja ju je okruživala kako bi našla utočište u sjećanju i fikciji, inspirisao je priču. I osjećao sam, proročanski, da je to priča za pozorište, da bi samo na sceni ona mogla dobiti životnost i raskoš uspješne fikcije. Napisao sam je sa nesigurnim uzbuđenjem početnika i toliko sam uživao gledajući je na sceni sa Normom Aleandro u glavnoj ulozi da sam se od tada, između romana i eseja, nekoliko puta vraćao drami. I moram dodati, nikada nisam pomišljao da ću se sa sedamdeset godina popeti (ili bolje rečeno doteturati) na pozornicu da glumim. Ta opasna avantura mi je omogućila da po prvi put na svojoj koži iskusim kako je čudesno za nekoga ko je proveo život pišući fikciju da utjelovi na nekoliko sati lik iz mašte, da proživi fikciju pred publikom. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti dragim prijateljima režiseru Joan Ollé i glumici Aitana Sánchez Gijón, što su me ohrabili da podijelim sa njima to fantastično iskustvo (uprkos panici koja ga je pratila).

Književnost je varljiva predstava života koja nam, pak, pomaže da ga bolje razumijemo, da se orijentišemo u lavirintu u kom se rađamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spasava od nedaća i frustracija koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspijevamo da dešifrujemo, barem djelimično, hijeroglif koji egzistencija predstavlja za većinu ljudi, naročito nas koji gajimo više sumnji nego izvjesnosti, i ispoljavamo svoju zbunjenost pred temama kao što su transcendencija, sudbina pojedinca i grupe, duša, smisao ili besmisao istorije, ono što je iznad i izvan racionalnog saznanja.

Oduvijek sam fasciniran zamišljao neizvjesne okolnosti u kojima su naši preci – koji su se još uvijek jedva razlikovali od životinja, jezik koji im je omogućavao da komuniciraju jedni sa drugima tek rođen – u pećinama, oko vatre, u noćima punim prijetećih opasnosti od munja, gromova, urličućih zvijeri, počeli da izmišljaju i pripovijedaju priče. To je bio ključni trenutak u našoj sudbini, jer u tim krugovima primitivnih stvorenja zaokupljenih glasom i maštom pripovjedača, počela je civilizacija, dugi put koji će nas postepeno humanizovati i dovesti nas do toga da izumimo nezavisnog pojedinca, da ga odvojimo od plemena, da izumimo nauku, umjetnost, zakon, slobodu i da istražimo najskrivenije kutke prirode, ljudskog tijela, svemira, da putujemo do zvijezda. Te priče, basne, mitovi, legende koje su odzvanjale po prvi put kao nova muzika pred slušaocima koji su se plašili misterija i opasnosti svijeta u kojem je sve bilo nepoznato i prijeteće, mora da su predstavljale trenutke opuštanja za one duhove koji su uvijek bili na oprezu, za koje je postojati značilo jesti, nalaziti sklonište od nepogoda, ubijati i množiti se. Od vremena kada su počeli da sanjaju kolektivno, da dijele snove, podstaknute od strane pripovjedača, prestali su da budu vezani za pokretnu traku opstanka, vrtlog brutalnih zadataka, i njihov život je postao san, zadovoljstvo, fantazija, i revolucionarni plan: osloboditi se iz zatočeništva i promijeniti i poboljšati, borba da se zadovolje želje i ambicije koje su pokretale zamišljene živote u njima, i znatiželja da se riješe misterije koje su ispunjavale njihovo okruženje.

Ovaj neprekidni proces je obogaćen kada je izumljeno pismo i kada su se priče mogle ne samo slušati, već i čitati, dobijajući trajnost koju im književnost podaruje. Zbog toga se ovo mora neprekidno ponavljati dok nove generacije ne budu ubijeđene u to: fikcija je više od zabave, više od intelektualne vježbe koja oštri senzibilitet i budi kritički duh. To je apsolutna neophodnost kako bi civilizacija nastavila da postoji, obnavljajući i čuvajući u nama ono najbolje ljudsko. Da se ne vratimo divljaštvu izolovanosti i da se život ne svede na pragmatizam specijalista koji vide stvari u dubinu ali ignorišu ono što okružuje te stvari, što im prethodi ili nakon njih slijedi. Tako da nam se ne desi da mi postanemo sluge i robovi mašina koje smo izumili da nama služe. I pošto bi svijet bez književnosti bio svijet bez želja ili ideala ili drskosti, svijet automata kojima je oduzeto ono što ljude zaista čini ljudima: sposobnost da izađemo iz sebe i uđemo u drugog, u druge, izvajane glinom naših snova.

Od pećine do nebodera, od štapa do oružja masovnog razaranja, od tautološkog života u plemenu do ere globalizacije, književne fikcije su uvećale ljudska iskustva, sprečavajući nas da utonemo u letargiju, u samoživost, u rezignaciju.

Ništa nije unijelo toliko nemira i pokrenulo našu maštu i naše želje kao izmišljeni život koji, zahvaljujući književnosti, dodajemo ovom koji imamo, tako da možemo biti protagonisti velikih avantura, velikih strasti koje nam stvarni život nikada neće dati. Laži književnosti postaju istine preko nas, čitalaca, transformisanih, zaraženih čežnjom i, krivicom fikcije, vječno propituju osrednju stvarnost. Čarolija, kada nam književnost nudi nadu da ćemo imati ono što nemamo, pristajući na tu nemoguću egzistenciju gdje kao paganski bogovi osjećamo smrtnost i vječnost u isto vrijeme, što u naš duh unosi nekonformizam i pobunu, stoji iza svih herojskih djela koja su doprinijela smanjenju nasilja u ljudskim odnosima. Smanjenju nasilja, ne njegovom kraju. Jer naša priča će, srećom, uvijek biti nedovršena. Zbog toga moramo nastaviti da sanjamo, čitamo i pišemo, jer je to najbolji način koji smo pronašli da ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo mogućim.

Štokholm, 7. decembar, 2010. godine
Kompletan govor Maria Vargasa Ljose prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 8:36




Iz govora Orhana Pamuka u Švedskoj akademiji nauka

Kofer moga oca





Dve godine pre smrti otac mi je poklonio mali kofer pun svojih rukopisa, spisa i svezaka. S onim svojim uobičajenim šaljivim, podrugljivim izrazom na licu, rekao mi je da ih pročitam kad on ode, misleći time kad umre.

„Samo baci pogled“, rekao mi je, pomalo zbunjeno. „Vidi da li unutra ima ičega što bi mogao da iskoristiš. Kad me više ne bude, možda možeš da napraviš izbor i to objaviš.“(...) A sada ću nešto reći o značenju sadržaja tog kofera. To je ono što čovek stvori kad se zatvori u sobi, sedne za sto i povuče se u ćošak da iskaže svoje misli - to jest, značenje književnosti. Kad sam najzad dotakao očev kofer, nisam mogao da se nateram da ga otvorim, ali sam ipak znao šta se nalazi u nekim od tih svezaka. (...)

Dva su osnovna osećanja koja su me obuzela kad sam zatvorio očev kofer i odložio ga: osećanje da sam zakopan u provinciji i strah da mi nedostaje originalnost. Ta osećanja se tada nisu ispoljila prvi put. Godinama sam čitajući i pišući proučavao, otkrivao i produbljivao te emocije u svoj njihovoj raznolikosti i nenamernim posledicama, njihovim nervnim završecima, njihovim okidačima i mnogim bojama. (...)

Za mene biti pisac znači prepoznavati tajne rane koje nosimo u sebi, rane koje su tako skrivene da smo ih jedva svesni, i strpljivo ih istraživati, spoznavati, rasvetljavati, da bismo ih prihvatili i učinili sastavnim delom našeg duha i našeg pisanja. (...)

Pisac piše o stvarima koje svi znaju, ali ne znaju da ih znaju. Istraživati to znanje i gledati ga kako raste prijatna je stvar; pisac posećuje svet istovremeno poznat i čudesan. Kad se pisac zatvara u sobi iz godine u godinu da bi tesao svoje umeće - da bi stvarao svet - ako koristi svoje skrivene rane kao polazište, on, bilo da je toga svestan ili ne, polaže velike nade u čovečanstvo.

Dozvolite mi da promenim raspoloženje s nekoliko slatkih reči koje će, nadam se, poslužiti isto tako dobro kao ta muzika. Kao što znate, pitanje koje se nama piscima najčešće postavlja, omiljeno pitanje, glasi: Zašto pišet e? Ja pišem zato što imam urođenu potrebu da pišem! Pišem zato što ne mogu da radim normalan posao kao drugi ljudi. Pišem zbog toga što želim da čitam onakve knjige kakve pišem. Pišem jer sam ljut na sve vas, ljut na svakoga. Pišem zato što volim da po ceo dan sedim u sobi i čekam.

Pišem zato što mogu da učestvujem u stvarnom životu menjajući ga. Pišem zato što želim da drugi, svi mi, ceo svet, znaju kakav život smo živeli i nastavljamo da živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, penkala i mastila. Pišem zato što verujem u književnost, u roman kao umetnost, više nego što verujem u bilo šta drugo. Pišem zato što je to navika, strast. Pišem zato što se plašim da ne budem zaboravljen. Pišem zato što volim slavu i interesovanje koje pisanje donosi sa sobom. Pišem da bih bio sam. Možda pišem zato što se nadam da ću shvatiti zašto sam toliko strašno ljut na sve vas, tako strašno ljut na svakoga.

Pišem zato što volim da me čitaju. Pišem zato što kad jednom započnem roman, esej, stranicu, želim da ih završim. Pišem zato što svi to od mene očekuju. Pišem zato što posedujem detinju veru u besmrtnost biblioteka i način na koji moje knjige stoje na polici.

Pišem zato što je uzbudljivo pretakati sve lepote i bogatstva ovog sveta u reči. Pišem ne da bih ispričao priču, već da bih sastavio priču. Pišem zato što želim da pobegnem od zle slutnje da postoji mesto na koje moram da odem, ali na koje, baš kao u snu, ne mogu da stignem. Pišem zato što mi nikad nije polazilo za rukom da budem srećan. Pišem da bih bio srećan. (...)

Dvadeset tri godine pre nego što mi je otac ostavio svoj kofer i četiri godine nakon što sam, sa 22, odlučio da postanem pisac i, napuštajući sve drugo, zatvorio se u sobu, završio sam svoj prvi roman „Dževdet beg i njegovi sinovi“; drhtavim rukama dao sam ocu rukopis neobjavljenog romana da ga pročita i kaže mi svoje mišljenje. To nisam uradio samo zato što sam imao poverenja u njegov ukus i njegov intelekt, već zato što mi je njegovo mišljenje mno go značilo jer se on, za razliku od moje majke, nije protivio mojoj želji da postanem pisac. U tom trenutku moj otac nije bio sa nama, bio je daleko. Nestrpljivo sam čekao njegov povratak. Kad se vratio dve sedmice kasnije, potrčao sam da mu otvorim vrata. Otac nije ništa rekao, ali me odmah zagrlio tako da sam znao da mu se roman veoma dopada. (...)

Otac mi je umro u decembru 2002.

Danas kad stojim pred Švedskom akademijom nauka i uglednim članovima koji su mi dodelili ovu veliku nagradu - i ukazali veliku čast - i njihovim istaknutim gostima, žarko bih želeo da je i on ovde sa nama.

10. 12.2006., Stokholmu
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 11:39




Govor o ujedinjenju Evrope Winstona Čerčila studentima
 u Cirihu nakon II Svetskog rata






„…Želim vam danas govoriti o tragediji Evrope.
Ovaj plemeniti kontinent, koji u svemu obuhvata najlepša i najkultiviranija područja zemlje i uživa blago i umereno podneblje, domovina je svih velikih starih rasa zapadnog sveta. Ovde su izvori hrišćanske vere i hrišćanske etike. Ovde je kolevka skoro svih kultura, umetnosti, filozofije i nauke i starog i novog doba. Kad bi se Evropa jednom ujedinila u uzajamnom deljenju zajedničke baštine, neizmerni bi bili sreća, blagostanje i slava u kojima bi uživalo njenih tri ili četiri stotine miliona ljudi. Pa ipak, u Evropi je nastao onaj niz zastrašujućih nacionalističkih sukoba koje su tevtonske nacije pokrenule u svom usponu ka moći, a svedoci smo kako to u dvadesetom veku, i to za vreme našeg životnog veka, uništava mir i upropaštava izglede celog čovečanstva…“
„…Medjutim, celo vreme postoji sredstvo koje bi, kada bi ga generalno i spontano prihvatila velika većina ljudi u mnogim zemljama, kao čudom preobrazilo celu scenu i za nekoliko godina učinilo celu Evropu, ili njen već deo, slobodnom i srećnom, kao što je to danas Švajcarska.
Koje je to suvereno sredstvo?
Treba, naime, ponovno stvoriti evropsku porodicu naroda ili nastojati, što je više moguće, da se to postigne, te toj porodici dati strukturu u kojoj će živeti u miru, sigurnosti i slobodi. Moramo izgraditi neku vrstu Sjedinjenih Evropskih Država. Samo će na taj način stotine miliona ljudi moći ponovo osetiti male radosti i nade zbog kojih vredi živjeti. Proces je jednostavan. Sve što je potrebno, odluka je stotina miliona muškaraca i žena da čine pravo, a ne krivo i da kao nagradu za to dobiju blagoslov, a ne prokletstvo…“



„…Sada ću reći nešto što će vas iznenaditi. Prvi korak u ponovnom stvaranju evropske porodice mora biti partnerstvo izmedju Francuske i Nemačke. Samo na taj način Francuska može ponovno zadobiti svoju vodeću moralnu i kulturnu ulogu u Europi.
Evropa ne može doživeti preporod bez duhovno velike Francuske i bez duhovno velike Nemačke.
Struktura Sjedinjenih Evropskih Država, ako se izgradi dobro i istinski, biće takva da će učiniti materijalnu snagu jedne države manje važnom. Male će države biti podjednako važne kao i velike, i steći će svoju poziciju kroz doprinos zajedničkom cilju…“
„…Ali moram vas upozoriti. Vreme je možda kratko. Trenuto je predah. Topovi su utihnuli. Borbe su prestale, ali opasnosti nisu. Ako želimo izgraditi Sjedinjene Evropske Države, ili kako god da se zovu, moramo početi sada….“
„…Sada ću sažeti zadatke koje su pred vama. Naš trajni cilj mora biti izgradnja i jačanje Ujedinjenih naroda. Pod tim globalnim konceptom i u sklopu njega moramo ponovno stvoriti evropsku porodicu naroda u regionalnoj strukturi, pod nazivom, možda, Sjedinjene Evropske Države. A prvi praktični korak bio bi osnivanje Veća Europe.
Ako se u početku sve evropske države ne budu želele ili mogle pridružiti Uniji, mi, bez obzira na to, moramo krenuti u okupljanje i udruživanje onih koje to žele i mogu.
Spas običnih ljudi, svake rase i svake zemlje, od rata ili nadničarstva mora se zasnovati na čvrstim temeljima i mora ga čuvati spremnost svih muškaraca i žena da radije umru nego da pristanu na tiraniju. U ovom hitnom poslu Francuska i Nemačka moraju zajednički preuzeti vodjstvo. Velika Britanija, britanski Commonwealth, moćna Amerika i, nadam se, sovjetska Rusija – jer tada bi zaista sve bilo dobro – moraju biti prijatelji i pokrovitelji nove Evrope i moraju zagovarati njeno pravo da živi i sija.
Stoga vam kažem: Neka se Evropa uzdigne!“

Govor održan na Univerzitetu u Cirihu, 19. septembar 1946. godine.

bastabalkana.com
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 11:48

Fidel Kastro održao najduži govor od napuštanja položaja Video
Tanjug | 28. 09. 2010.


Bivši kubanski lider Fidel Kastro održao je danas u Havani, povodom 50 godina od osnivanja Komiteta za odbranu Revolucije (CDR), najduži govor otkako je zbog bolesti pre četiri godine bio primoran da napusti položaj na čelu države




Kastro je govor o prošlosti zemlje, ne razmatrajući njene tekuće burne ekonomske promene, održao pred više desetina hiljada ljudi okupljenih ispred Muzeja Revolucije, nekadašnje Predsedničke palate, u starom delu glavnog grada, gde je i najavio osnivanje sistema CDR 1960. godine.

Bivši lider (84), koga je na vlasti zamenio njegov mlađi brat Raul (79), u velikom delu današnjeg obraćanja, koje je trajalo preko sat vremena, citirao je svoje prethodne govore i šalio se na račun svoje starosti, javio je AP.

Najpre je čitao pripremljen govor, uz kritike upućene, kako je rekao, "moćnom imperijalističkom čudovištu sa severa - Sjedinjenim Američkim Državama", a zatim je, kada je završio sa čitanjem teksta, nastavio da govori.

Komiteti su prvenstveno zaduženi za prijavljivanje "kontrarevolucionarnih" aktivnosti, ali i za promovisanje društvenih projekata, kao što su, recimo, imunizacija stanovništva i recikliranje.

Zadatak im je da brane komunističku vladu i revoluciju koja je Fidela Kastra dovela na vlast 1959. godine. 
 





blic.rs
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 11:54




Godišnjica istorijskog govora Šarla de Gola







Francuski predsednik i njegova supruga nalaze se u poseti Velikoj Britaniji gde će se obeležiti 70 godina od istorijskog govora Šarla de Gola na radiju BBC, gde se obratio svojim sunarodnicima u okupiranoj Francuskoj.
Nikola Sarkozi i Karla Bruni će u petak posetiti studio BBC-ja u Londonu gde je general pozvao svoje sunarodnike da se odupru nacističkoj okupaciji. Oni će se sastati i sa princom Čarlsom a kasnije premijerom Dejvidom Kameronom i britanskim vojnim veteranima. Zajedno sa princom Čarlsom će otkriti spomenik slavnom generalu u Karlton Gardensu, gde se nalazio njegov ratni štab.
To će biti prva poseta jednog francuskog predsednika Britaniji prilikom obeležavanja govora od 18. juna 1940. godine. General je napustio zemlju dan pre nego što je nova administracija predvođena Filipom Petenom, proglasila primirje sa Hitlerom. U svom radio obraćanju general de Gol je proglasio sebe liderom „Slobodne Francuske“, šireći na taj način francuski otpor koji je kasnije imao važnu ulogu u porazu fašističke Nemačke. De Gol je iz Londona poslao poruku svojim vojnicima da nastave rat koristeći francuske kolonije za baze ili da se pridruže britanskim snagama.  
„Ovaj rat nije limitiran na nesrećnu teritoriju naše zemlje. Ovaj rat nije odlučen Bitkom za Francusku. Ovaj rat je svetski rat“ – rekao je de Gol. „Šta god da se desi plamen francuskog otpora ne sme i neće biti ugašen“ - su rečenice zapisane velikim slovima u istoriji borbe protiv fašizma. 

Nakon oslobođenja de Gol je dočekan kao heroj u Parizu u avgustu 1944, ali istoričari napominju da nije doživljavan kao spasilac te 1940. godine. Oni tvrde da je njegovo obraćanje tada prošlo gotovo neopaženo u domovini, zbog veoma limitirane slušalačke publike Francuskog servisa BBC-ja. Takođe, ne postoji ni jedan zabeležen snimak tog govora.
U Francuskoj se preko izložbi, izdavanja knjiga, konferencija i razgovora obeležava 70. godišnjica govora lidera otpora i osnivača pete republike. Kako je najavljeno, obeležavanje godišnjice trajaće više meseci, a među predviđenim manifestacijama je i projekcija dokumentarnog materijala na fasadi muzeja "Invalidi u Parizu" o vremenu Slobodne Francuske. Francuska kovnica je emitovala novčić od dva evra sa generalovim likom za mikrofonom a njegovi portreti su istaknuti u svim listovima. Dnevnik Le Figaro je ovom prilikom objavio naslovnu priču o de Golu na 33 strane.
Imenom Šarla de Gola je nazvan glavni pariski aerodrom, nosač aviona i čak 3.633 ulice u Francuskoj. U gotovo svim anketama on je proglašavan za najvećeg Francuza u istoriji.


e- novine
18.06.2010.


Govor Sarla de Gola - BBC
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 11:57




Prvi govor Zorana Đinđića nakon formiranja Vlade





Srbija je 25. januara 2001. godine dobila prvog demokratski izabranog premijera,
Zorana Đinđića, na izborima koji su održani 23. decembra 2000.

Demokratska opozicija Srbije, koja je Zorana Đinđića kandidovala za premijera,
odnela je ubedljivu pobedu i osvojila oko 65% podrške građana.






b92.net



Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 12:06




Poslednji Titov govor održan 22.12.1979 za dan Armije







.............

"No, idemo nekim redom. Rekao sam vec da je političko i sigurnosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobili veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire „danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani „narodni ustanak" na Kosovu. Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz „Sigurimija" predaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju „privatnu" obavještajnu službu na području ne samo Srbije, već i u drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to dešavalo na Kosovu pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada „caruje" ne samo „Sigurimi", vec i „privatne" obavještajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: „Kosovo republika" i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane „Sigurimi", po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene.

............

Ceo govor mozete procitati

Ovde


index.hr
19.04.2009.
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 12:15




Džon F. Kenedi - Tajna društva (ceo govor) 







Džon F. Kenedi je znao još tada, 1961 godine, ko pokušava da zavlada svetom i na koji način.
To saznanje ga ja koštalo života, jer se suprotstavio vladarima iz senke.

Poslednji je predsednik SAD-a. Od tada se više niko nije usudio da zauzme
 tu funkciju, osim njegovog brata Roberta F. Kenedija, koji je takođe nastradao.
 Kažem poslednji, jer su svi nakon njega samo marionete!

Saznanje koje ga je i odvelo u smrt, može svima nama pomoći u boljem razumevanju
 sveta u kojem živimo, jer jedino tako možemo nešto i promeniti.

"Oprostite svojim neprijateljima, ali nikada ne zaboravite njihova imena." - Džon F. Kenedi



"Čovečanstvo mora da stavi tačku na rat, ili će rat biti kraj čovečanstvu." - Džon F. Kenedi


youtube.com

Poslusajte ovaj govor, traje samo 19 minuta.







Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45990

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Pet 13 Dec - 12:20




Pogledaje ovaj video..
Ja sam ostala bez komentara... happy




Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   Ned 5 Jan - 18:00

Martin Luther King – I Have A Dream

Iako se na prvi pogled odnosi samo na problem Afroamerikanaca u SAD-u, poznati govor Martina Luthera Kinga, održan 28. kolovoza 1963. godine u Washingtonu, može se vrlo lako primijeniti na cijelo čovječanstvo, pogotovo u današnje vrijeme, kada ratovi, nepravda i oduzimanje ljudskih sloboda ponovno uzimaju zamah. Jedan od najvećih propovjednika našega doba u svojem je obraćanju naciji izrekao i nekoliko sada već kultnih rečenica, od kojih je zasigurno najpoznatija ona “I have a dream“, slogan svakog čovjeka koji se, bez obzira na sve, bori za bolje sutra!

Martin Luther King – I Have A Dream (kraća verzija):









love
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Retorika - inspiracija za život   

Nazad na vrh Ići dole
 
Retorika - inspiracija za život
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Retorika - inspiracija za život
» Recept za srećan život
» Reči kao inspiracija
» Inspiracija
» " ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA " DOSITEJ OBRADOVIĆ
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-