Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Plavi vjesnik (1954. – 1973.)

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Plavi vjesnik (1954. – 1973.)   Ned 10 Nov - 17:10

Plavi vjesnik (1954. – 1973.)




Prvi broj “Plavog vjesnika” ugledao je svjetlo dana 1. listopada 1954. godine, a u gotovo dvadeset godina izlaženja stekao je status najznačajnije publikacije u povijesti hrvatskog stripa. U “Plavcu” je objavljeno oko 180 stripova hrvatskih autora, među kojima i neospornih remek-djela devete umjetnosti, a njihovi junaci postali su dijelom kolektivne memorije brojnih naraštaja djece i omladine u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji.
Nenad Brixy, dugogodišnji glavni urednik “Plavog vjesnika”, svoj popratni tekst unutar edicije “Hrvatski poslijeratni strip” (Pula, 1984.) započinje ovim razmišljanjima:

Citat :
“Za današnju mladu generaciju “Plavi vjesnik” je pojam kojem se vjeruje bez provjere. O njemu su dosta čuli iz pričanja starijih, možda i onih roditelja koji im sada brane da vrijeme provode sa stripovima. Za “Plavac” se prilijepila fama koju će teško itko skinuti ili izbrisati. Prihvaćaju je i oni koji nemaju nikakvu predodžbu o izgledu tog zabavnog tjednika za mlade šezdesetih godina, a kad negdje naiđu na ponovljeni strip s naznakom da se prvi put pojavio u “Plavom vjesniku”, potvrđuju uvjerenje o “lijepim, starim vremenima”, ne razmišljajući o tome da vrijeme čini svoje i da zabavnik koji je nekoć plijenio srca omladine ne bi imao šanse kod nove, u mnogočemu izmijenjene generacije. No, pristalica stripa bit će uvijek i svugdje, a ljubav prema pionirskim (u smislu: početnim, prokrčiteljskim) danima samo će se još više zacementirati.”[1]


Naslovnica Plavog vjesnika br. 2 od 2.10.1954.

Navedena konstatacija o legendarnom karakteru “Plavog vjesnika” zvuči jednako plauzibilno i danas, poprimajući, upravo kako je Brixy i nagovijestio, još mističniju dimenziju prekrivenu patinom sad već povijesnog vremena. Ovom izložbom će se zato današnjim mlađim generacijama, rođenim nakon ere “Plavca”, nastojati približiti to izuzetno bogato poglavlje hrvatske popularne kulture i umjetnosti, dok će starijima vjerojatno biti ugodan podsjetnik na doba njihove mladosti i odrastanja. U tom pogledu, da li postoji autor s kojim bi se bolje ostvario postavljeni cilj do Julija Radilovića – Julesa, doajena hrvatskog stripa te najvjernijeg suradnika “Plavog vjesnika”? Objavljujući svoje radove u “Plavcu” od 1956. do 1969. godine, Radilović je ostavio traga u svim fazama časopisa, od početničkih godina uhodavanja redakcije, okupljanja stalne radne ekipe i čitateljske baze, preko zlatnog razdoblja najveće popularnosti lista pod Brixijem, sve do silazne putanje i koncepcijskih lutanja koje su obilježile posljednje godine lista. Za “Plavi vjesnik” realizirao je ukupno 13 naslova, većinom opsežnih strip serijala koji su u nastavcima znali izlaziti i godinama. Izložba će preko originalnih strip tabli i popratne dokumentacije pokušati obuhvatiti tih ‘sretnih’ 13 godina suradnje Julesa i “Plavca”, koje u mnogočemu predstavljaju i jedno od najplodnijih razdoblja cjelokupnog Radilovićeva stvaralaštva.

Tajna uspjeha “Plavog vjesnika”


U prvim godinama po završetku Drugog svjetskog rata, opća društvena klima nije bila naklonjena razvoju strip umjetnosti koji je proglašen nepoželjnom, dekadentnom zabavom, a izlaženje strip časopisa faktički onemogućeno.[2]
Bolja vremena uslijedila su nakon 1950. godine kada se strip polako vraća u pionirske i omladinske časopise, a potom se objavljivanja strip-časopisa prihvaćaju velike izdavačke kuće. Tako je Vjesnik svoj prvi list u stripu pod nazivom “Vjesnikov zabavni tjednik” lansirao 1952. godine, potom se po njegovom brzom gašenju okušao s “Petkom” (1952/53.) i “Miki stripom” (1954.), da bi tek sa “Plavim vjesnikom” pronašao dobitnu kombinaciju.[3]
Tjedno izdanje “Plavog vjesnika” na kioske je stizalo svakog petka, a potom četvrtka, kontinuirano od prvog broja 1954. godine, do posljednjeg 970. po redu, 1973. godine. U tom vremenskom rasponu list je prošao kroz nekoliko razvojnih etapa, uglavnom sinkronih s kadrovskim promjenama uredništva koje su sa sobom povlačile inovacije u tematskom i vizualnom identitetu lista.[4]
Razdoblje najveće stabilnosti redakcijske politike, vrsnoće i brojnosti ostvarenja domaćih suradnika te (posljedično) naklade lista postignuto je od kraja 50-ih do sredine 60-ih godina. Tada je “Plavac” pronašao vlastitu formulu uspjeha koja ga je i učinila najdugovječnijom i najkvalitetnijom publikacijom svoje vrste u povijesti hrvatskog poslijeratnog izdavaštva.
U prvom redu tu treba istaknuti kvalitetu tekstualnih priloga koji su pokrivali široki spektar tema: od članaka iz povijesti, znanosti i umjetnosti odgojno-obrazovnog karaktera, putopisnih reportaža, izvještaja sa druženja mladih čitave Jugoslavije, romana i priča u nastavcima, crtica iz života filmskih i sportskih zvijezda… Također, “Plavi vjesnik” je njegovao osobito prisan odnos sa svojim čitateljima preko kontakt-rubrika u kojima su mogli napisati svoje komentare i prijedloge za poboljšanje sadržaja lista te izraziti svoje poglede na aktualna društvena pitanja, ali i zavrijediti pristojne kompenzacije za objavljene priče sa školskih i lokalnih događanja.



Naslovnica Plavog vjesnika br. 510 od 3.9.1964.

Pored održavanja visoke razine relevantnosti i privlačnosti tekstualne komponente časopisa, koja je uspijevala udovoljiti ukusu mlađe, kao i starije publike, velika se važnost pridavala i poboljšanju tehnike štampanja kako bi se postigao jednako visoki standard slikovnih dodataka. Postupnim uvođenjem koloriranih stranica, najprije dvobojnog i trobojnog tiska, te naposljetku izvrsnog bakropisa od br. 242 iz 1959. godine nadalje, realiziran je glavni preduvjet za pravi procvat likovnog segmenta “Plavog vjesnika”, odnosno objavljivanje većeg broja fotografija, ilustracija te posebice uvoznih i domaćih stripova, najzaslužnijih za rast popularnosti časopisa.
Tako se istovremeno s prelaskom na kolorirani tisak 1959. godine, u br. 248 na naslovnici “Plavog vjesnika” po prvi put pojavljuje Den Deri – pilot budućnosti, britanskog autora Franka Hampsona, koji će postati svojevrsni zaštitni znak, dio vizualne prepoznatljivosti lista, kao i nenadmašeni hit među stripovima. Časopis je domaćoj publici ponudio i druga značajna ostvarenja strane strip produkcije, te su stranicama “Plavca” prodefilirali brojni Disneyevi likovi (naročito vječni Švrćo, sin Lunje i Maze), Princ Valiant, Brick Bradford, Robin Hood, Tom Njuškalo i Cocco Bill talijanskog crtača Benita Jacovittija, Ringo, Flash Gordon, Tarzan, Asterix, da spomenemo samo najpoznatije.
Domaći strip u “Plavom vjesniku”
Međutim, ono što je “Plavom vjesniku” osiguralo izvanserijsku omiljenost kod čitateljske publike i mjesto u pregledima hrvatske umjetnosti i popularne kulture, jest otvaranje vrata redakcije domaćim autorima koji su ovdje producirali nezaboravna ostvarenja hrvatske povijesti stripa. Prilikom pokretanja lista od domaćih imena bila su prisutna samo braća Norbert i Walter Neugebauer, da bi se već od 1955. godine dolaskom Andrije Maurovića, te 1956. godine Radilovića, počeo formirati stalni tim suradnika “Plavca”, kojeg su upotpunili Žarko Beker, Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Zdenko Svirčić te svojim povremenim izletima u strip umjetnost još i karikaturist Otto Reisinger te animator Zlatko Grgić.



Naslovnica Plavog vjesnika br. 540 od 28.1.1965.

Kulminaciju kreativne aktivnosti grupa proživljava u prvoj polovini 60-ih godina za vrijeme urednika Nenada Brixija kada je realizirano oko 130 stripova. Zlatnom razdoblju “Plavog vjesnika”, i hrvatskog stripa uopće, kumovala je povoljna konstelacija okolnosti, odnosno stasanje generacije darovitih crtača koje je zanimao medij stripa, kao i postojanje vrsnih književnika s afinitetom prema pisanju scenarija, dok im je “Plavi vjesnik” pružio platformu za objavljivanje radova, a s njom i mogućnost javne afirmacije, te, u krajnjoj liniji, financijske stabilnosti. Međutim, nakon 1966. godine zamjetno je osipanje kreativne energije zbog odluke mnogih autora da se okušaju u drugim oblicima umjetničkog izražavanja, privremeno ili trajno zanemarujući strip, ali i zbog promjene uređivačke politike “Plavog vjesnika” koji odsad sve više prostora posvećuje specifično tinejdžerskim temama, nauštrb uvoznog i domaćeg stripa. Do kraja desetljeća za “Plavac” će raditi još samo Vladimir Delač, dvojac Maurović/Aljinović te Julio Radilović s kojim se ujedno završava poglavlje o udjelu hrvatskog stripa na stranicama “Plavog vjesnika”.
Čitatelji “Plavog vjesnika” imali su priliku upoznati čitavu galeriju likova nastalih iz pera hrvatskih autora. Jedan od najomiljenijih bio je Delačev Svemirko, simpatični galaksijski putnik koji je uveseljavao publiku gotovo bez prekida od 1959. godine do autorove preuranjene smrti 1968. godine, a imao je svoju vlastitu kolumnu (Svemirkova pošta), tiskane razglednice, zabavne igre na duplerici, bio je zvijezda strip-reklama… Za najmlađu publiku bio je rezerviran i drugi Delačev serijal (po scenariju N. Neugebauera) sa Vikijem i Nikijem, potom serija priča o Tomu i Malom Medvjeđem Srcu (zajednički projekt braće Neugebauer), pa Dovnikovićev Mendo Mendović kreiran prema vrlo gledanoj televizijskoj emisiji (scenarij: Bjažić), Radilovićev nestašni Baća izviđač, miljenik ženskog dijela publike, Reisingerov domišljati Štefek te Bekerov raskuštrani Špiljko. Omladinci su mogli uživati u svemirskim nevoljama Pavela Birija (Beker/Furtinger), okršajima studenata Ljiljane i Toma sa internacionalnim kriminalom u egzotičnoj Africi (Radilović/Furtinger), dogodovštinama Nevenke, Koraljke i Boba (tandem Beker/Aljinović), ili zamršenim slučajevima i komičnim spletkama Sherlocka Holmesa (Radilović/Furtinger).
Domaći pisci scenarija prihvatili su se i tema iz hrvatske recentne ili daleke prošlosti, što je ostvarenim stripovima pridavalo posebnu dozu uzbudljivosti i autentičnosti. Majstor za povijesne teme bio je svakako Zvonimir Furtinger koji je za Radilovića napisao jedan od naših najdužih strip-serijala “Kroz minula stoljeća”, a s Bekerom surađivao na nekoliko epizoda o pustolovinama Zaviše, srednjovjekovnog viteza lutalice. Zanimanje čitatelja za pripovijesti iz Drugog svjetskog rata raslo je zajedno sa pojavom prvih velikih partizanskih filmova u kinima, te je stripove o podvizima junaka iz NOB-a radio Beker sa Demonjom (po romanu Milana Nožinića), Svirčić sa hrabrim pomorcima u borbama na europskim morima (scenarij: Furtinger) ili dječacima-partizanima (Maurović/Aljinović), dok je najveću popularnost stekao serijal o kapetanu Lešiju, kojeg je na filmu portretirao redatelj Žika Mitrović, a u stripu Julio Radilović. Autori su ponekad inspiraciju crpili i iz književnih djela hrvatskih i svjetskih pisaca te ih adaptirali u scenarije za stripove, što je polučilo iznimno vrijedne rezultate u slučaju Andrije Maurovića i njegove obrade klasika Jacka Londona (Biser zla), H. G. Wellsa (Uglomi, gospodar pećine) i Augusta Šenoe (Čuvaj se senjske ruke), rađenih originalnom slikarskom tehnikom i reproduciranih u punom koloru.
Naposljetku treba dodati da je popularizaciji devete umjetnosti među mladima “Plavi vjesnik” doprinosio i raspisivanjem dvaju strip natječaja 1960. i 1964. godine, sa ‘profesionalnim’ honorarima za pobjednike i mogućnošću objavljivanja nagrađenih radova, kao i ponudom za daljnju suradnju najperspektivnijim sudionicima.[5]
Uz natječaje vođene su i male škole crtanja stripa koje su čitateljima prenosile osnovna znanja o kreiranju uvjerljivih likova i pokreta, zakonitostima kadriranja i montaže, sve do praktičnih problema odabira papira i pisala. Na taj način među tadašnjom omladinom njegovana je ljubav prema stripu, kao i bolje razumijevanje samog medija.

Lidija Butković, povjesničar umjetnosti



[1] Nenad Brixy, Tko to tamo crta u “Plavcu”, u: Hrvatski poslijeratni strip, Pula, 1984., str. 217.

[2] Više o poslijeratnoj situaciji u: Darko Macan, Hrvatski strip 1945.-54., Zagreb, 2007.

[3] Sažetu povijest hrvatskog stripa moguće je pročitati u: Slavko Draginčić, Strip u Hrvatskoj – Od ilustriranih priča do “treće generacije”, u: Hrvatski poslijeratni strip, ur. Veljko Krulčić, Pula, 1984., str. 5-20.

[4] Prvi glavni i odgovorni urednik ovog “tjednika za pouku, zabavu i razonodu” bio je Mladen Bjažić, danas najpoznatiji kao nagrađivani pisac znanstvene fantastike i dječjih knjiga. Pod njegovim vodstvom u prvih pet godina izlaženja (1954-59.) postavljene su čvrste smjernice sadržaja i razvoja lista. “Plavac” potom kratko vodi Antun Patik (1959/60.) kada se uredništvo seli u Frankopansku 12, a od 1960.- 1967. godine nastupa tzv. zlatno doba pod Nenadom Brixijem, vrijeme najveće popularnosti lista, kao i koncentracije najvećeg broja kvalitetnih stripova hrvatskih autora. Međutim, već je Brixy s br. 632, od 3. XI. 1966. godine izvršio preokret u uhodanoj koncepciji “Plavca” proglasivši ga isključivo glasilom za tinejdžere te posvetivši cijeli sadržaj lista interesima mladih, uglavnom popularnoj muzici, načinu oblačenja, sportu, kao i problemima neslaganja s okolinom i establišmentom. Takva klima će se nastaviti pod urednikom Perom Zlatarom, s naglaskom na sve zaoštrenija društveno-politička pitanja tadašnje društvene zajednice. Početkom 70-ih “Plavi vjesnik” češće mijenja urednike i vizualni identitet, no naklada časopisa nastavlja kontinuirano opadati sve do konačnog gašenja lista 1973. godine.

[5] Prvi strip natječaj raspisan je u br. 325 iz 1960. godine s predviđenom nagradom od 100 000 dinara za najuspješnije ostvarenje sa temom iz omladinskog života (za usporedbu, jedan broj “Plavog vjesnika” stajao je tada 30 dinara). Pristiglo je 88 radova, no niti jedan nije u potpunosti zadovoljio kriterije uredništva te je iznos nagrade razdijeljen na nekoliko najboljih. Novi natječaj iz 1964. godine polučio je vidljivije rezultate: žiri u sastavu: Beker, Dovniković, Radilović i Delač, dodijelio je dvije prve nagrade. Objavljen je strip Ljubomira Filipovskog, a drugi nagrađeni, tada mladi student arhitekture Tomislav Kožarić, dobio je priliku napraviti samostalni strip za “Plavac”.

(Stripforum)








love
Nazad na vrh Ići dole
 
Plavi vjesnik (1954. – 1973.)
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Plavi vjesnik (1954. – 1973.)
» Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec
» Plavi krumpir
» Plavi krastavac
» Marijane fon Verefkin
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Ostala umetnost :: Likovi iz stripova-