Kaj su jeli stari zagrepčani?

Ako bijaše govedina tusta, ukuhala bi majka "rižkašu" (rižu) ili gerštl, a inače bi umiesila od brašna "krpice", široke ili uzke rezance, trgance, napravila žličnjake (Griesnudele), ulivanke (Eingussnudele), ribanu kašu ili gris, kojega otac nije volio, jer mu se lovio za guste brkove.

Umak ili "sos" za govedinu bijaše najobičniji "hren", koji je morao biti "tak lut, da je išel čes nos van", pak umak od luka-crljenca, dok nam onaj od češnjaka sa ukuhanim žemljama nije išao u slast, ali smo voljeli "paradajze" i "samoborsku muštardu".

Govedinu bi pripravljali i na bavarsku, angliansku, holandezku, muskovečku (rusku), talijansku.

Od teleta jeli su glavu, moždjane, uha, jetrica, ražlec, nadeveni želudac i slezena, teleće nožice, teleći bospor, teleće karbonadle, teleću lopaticu i teleći kuk.

Dobri moj otac više je puta sam dognao kući tele i platio za njega po 3 forinte. Polovinu bi potrošili mi, polovinu susjed. Kožu je otac prodao jednom kožaru ili na Potoku ili ju dao prirediti za obuću, a tako su radili i drugi.

Od juha zvala se jedna "polevka", jeli su juhu od jetara, juhu "panadicu". Bažuljeva juha, iz crnoga kruha juha, iz gljiva juha, juha od kosane vizovine (riba moruna), krapovine (šaran) i ikara.

Postna se juha pravila od leće, krapjega mliecča, od puževa, rakova, od friganoga krapa ili šćuke (štuka), od žabe, željva (kornjača), a jeli su kao postnu juhu i "prežganu juhu", pripravljali "slepu" govedsku juhu, od kiselog i sladkog vrhnja, od mlieka, vina i celera.

"Eingemahsce" zove naš Sokač "zajuhja", a bila su peršinova, jetrena, limunska s špargom, karfijolima, paštetima, od pisane pečenke, od pisane pečenke moštom. Na "zajuhja" spadao je i jezik sa umakom ili pečen, fileki, volovski rep, gulaš, "berzolica nadevena i tenfana".

Nadevi u postne juhe bili su od žemlje, vrhnja, mali knedlini od krapovine i šćukovine. Postno jelo bila su frigana jaja ili cvrće, pečena nadevena, strta jaja, jaja "kakti volovske oči", nadevena jaja sa racima.

Ptice-popeke (Columbus fluviatilis) kao postno jelo, spremili bi na "rumenom sosu". Od peradi bijahu u ono vrieme obični kapuni (kastrirani kokot), koji su danas riedki. I pilići "friganci".

Umak pravili su od luka, suhoga, zelena, kuhana hrena, i sa vrhnjem, od merlina, kopra, češnjaka, raka, od pisane pečenke, "paradajskeh jabučic", peršuna, poruga luka, sardela, kiselice, pisane pečenke, "vugerkov" (krastavac), haringa, šipka.

Osobita poslastica bijahu puhovi, koje su "nadevali" i na "rosteru" pekli, u sosu ih pripravljali. U zimsko vrieme znao je otac donieti kući i pokojega puha, koji su seljaci dušili dimom u bukvama. Majka ih nije voljela, jer da nalikuju štakorima, ali je rado spravila njihovu mast, kao dobar liek od opekline i pohranila u "špajzi". Jeli su i meso od vidre bilo tenfanu, bilo pečenu.

Uz pečenku (svinjsku, janjeću i drugu) bila je i salata, s proljeća "matovilac", prva proljetna šalata, i radić, kojega je otac volio, jer bijaše "žuhak", dok regvarta (endivije) nismo voljeli. Ove dvie šalate i danas su u Zagrebu ostale "purgarske". Za šalatu imali su grah, karfijol, zelje, povrtnicu, krastavce, jagode, višnje, šljive, jabuke, kruške, tunje, pomerandje, artičoke, "zmešanu" šalatu.

U ljeti jeli smo glavsčiku ili onu visoku šalatu vezilju, koju su naši stari zvali "Bundsalat".

Za salatu spremila je majka i mošnjice (zeleni grah - mahune) sa sitno kosanim češnjakom i dakako vinskim octom, ali i krumpir na koji bi narezala "celera, kojega Zagrebčani vole veoma".

Kuruzno brašno mjerilo se na holbe i poliće, a Gračanke ga na Kaptolu prodavale na istome mjestu, gdje ga prodavaju i danas.

I mlieko bijaše jeftino, a prodavale ga samo Laščanke, ali ga nisu nosile u "plehnatim kantama" kao danas, već u zemljanim lončićima, koje bi svrstali u rešeto i nosile na glavi. Prodavale su mlieko na Krvavom mostu na prostoru lievoga kuta ili ga donašale kući. "Lonček" obrana mlieka stajao je 2 krajcara, sa vrhnjem, koje bilo "kak̕ prst debelo" 3 kr., dok je polić mlieka domaćica kupovala po 8 kr.

1908.

Kolači bili su navadni; jeli su "kifline" i "krafline". Ovi su bili fašinski, drugi od pjenica, od rakova, vrhnja, bubrega, od vrtnoga grozdića (ribizle). Močnjaci bili su prhki jabukovi, bavarski, od čokolade, mandalski, pomerandja, masleni, od višanja. Pflancline pravili su od "krapovih ikric", od telećih jetara, višanja.

Za konfekt bilo je "cukorja": mandala pečenih, cimetom i čokoladam, jeli se prhki "vrtanjeci", čokoladni "kušci" (puserli), cukorni, bieli kušci, sladki "venčeci", "holačeci", cesarski "hlebci", pak borme i "holipe". (Dragutin Hirc, Stari Zagreb, MH, 2008.)