Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Mirko Kovac

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48666

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Mirko Kovac   Pet 6 Sep - 19:22

Mirko Kovac
( 1938. -2013.)






Mirko Kovač, Portret u zrcalu


| PIŠE: VESNA RADMAN


Jednom je neko rekao da je „rastrojstvo za proznog pisca pogubno, a za pesnika stimulativno“. Turbulentna istorija na ovim prostorima nije ostavila nijednu veliku dušu neoštećenu, a rastrojstvo je postalo simbol jugoslovenske umetnosti koja lebdi nad nama kao neki oblak prošlosti. U rastrojstvu su došli, bili i otišli tri diva domaće književnosti Andrić, Crnjanski i Selimović, a za njima su ubrzo krenuli velikani srednje generacije Pekić, Kiš i Kovač.

Stvarajući otpor prema vladajućoj ideologiji, Mirko Kovač je već u svom prvom romanu Gubilište (1962) našao teme kojima će se stalno vraćati. Prepun biblijskih motiva u kontrastu sa socijalističkim imperativom, Gubilište ukazuje na paradoks u kojem se društvo nalazi. Ono što se čini da je postmodernistička stilska igrarija, oslikana u formi naredbi i zabrane u vozu, zapravo je način da se prikaže odnos vladajućeg sloja prema narodu, a preokretanjem vrednosti kroz jezičke zagonetke, Kovač ostvaruje zamisao da postane “pisac kaosa”.




Svoj eskapizam Kovač je identifikovao sa slobodom koju likovi pronalaze u erotskom i umetničkom načinu življenja. Ta ideja čvrsto je utkana u njegovim pripovetkama i u sledećem delu (po mom mišljenju najboljem), romanu Malvina (1971). Specifičan po tome što stvara autentične ženske likove (izuzev figure majke), simbole demonske strasti, Kovač se postavlja kao Dionis koji baca ludilo na svoje menade. Slikajući portret žene homoseksualnog opredeljenja, odgojene u pravoslavnoj tradiciji, Kovač je stvorio jednu od najvećih ženskih junakinja u jugoslovenskoj književnosti. Kroz epistolarnu formu, gde pokazuje vandredno majstorstvo za jezičke varijacije od sitnih promena u govoru (pisanju) karaktera do različitih narečja, pisac je prikazao čudovišnu figuru u procepu između strastvenog ludila i nacističkog pomračenja uma. Pisma iz ludnice, jedan od najboljih segmenata romana, demonstracija su odnosa između susednih nacija osuđenih da žive kao jedna, a na mikroplanu, odnosa između dve osobe u sukobu sa tradicionalnim običajima i konačno između zlog i herojskog unutar jedinke, Malvine.





Dok je u Malvini ovakva vrsta sukoba potisnula u drugi plan biblijske motive česte u njegovom stvaralaštvu, u drugim delima poput zbirke pripovedaka Rane Luke Meštrevića i roman Ruganje s dušom iz 1976. pisac mnogo više koketira sa hrišćanskom simbolikom. U romanu Ruganje s dušom, napisanom po ugledu na Buku i bes Viljema Foknera, Kovač se drži svog simboličkog juga, ali se drži i načela koja se naziru u njegovim ostalim delima. On problematizuje crkvene dogme, stvarajući junake koji, u svojim postupcima, zavređuju viši stupanj vere. „Križ je jednom bio naprava za mučenje, a sad je uzdignut do pojma dobrote.“ Spajanje sadističkog odnosa prema drugom i iskupljenja u najvećem simbolu hrišćanstva jeste ključ za tumačenje njegovih najsnažnijih likova. Pripovest o Ignjatu koji poistovećuje seksualni čin sa pričešćem jeste dokaz da je greh potvrda vere a ne njena negacija. Ljubav i pričešće postaju dva načina uzdizanja duše, bilo do nivoa stapanja sa Bogom ili do stvaranja ličnog raja. Česti spomeni seksualnih činova, za koje je Kovač bio osuđivan, jeste način da se zadobije sloboda: „Strast prema ženskom telu je beg od stvarnosti“. Stvaranje takvih likova, koji se gube u maniji zarad više svrhe čime zadobijaju status svetaca, bio je šamar socijalističkom režimu i stereotipnom ponašanju.

Sveci postaju i likovi iz priča “Rane Luke Meštrevića”, „Slike iz obiteljskog albuma“, „Dan i noć“ pa i “Ruže za Nives Koen”. Majstor u pripovedanju, Kovač nije žudeo da prikaže vreme oko njega, ono ga je samo pritiskalo da ga slika i izobliči. Stoga je Kovač svoje likove iz priča uzvisio do nivoa mesije, koji strada zbog slobode. Luka Meštrević, Tripo Đapić, Akim Kukim, Nives Koen slika su i prilika uzvišenog mučeništva, a snagu lepote crpe iz hibrisa koji nastaje na relaciji sa ograničenim društvom. Veličina ovih priča nije samo u likovima koje je pisac predstavio već i u prefinjenom jeziku pomoću kojeg slika tanane veze između sreće i patnje, niskog i uzvišenog u karakterima. Oslanjajući se na Andrića kao svog uzora, Mirko Kovač i sam postaje deo kosmosa koji stvara, kao pisac i kao čovek. „Pisac nije samo bilježnik, nego i saučesnik u pričama, čak i patnik u sveopćoj povijesti stradanja, onaj čija duša upija boli i nedaće drugih.“ Zbog toga što je sve te borbe i sam preživljavao „Rane Luke Meštrevića“ ostaju kao najviši literarni dokaz njegove poetike haosa.


Povratak u detinjstvo, u preživljeni život za Kovača je bio kao iznova iščitavanje svojih dela. Tu dotičemo onaj problem kakav nalazimo kod Borhesa, a to je granica gde se fikcija i realnost razdvajaju. Svugde je Kovač dodirnuo tragove iz svog života, ili se to nama čini, pa će se povatak u mitsko mesto L. iz Vrata od utrobe (1978.) dogoditi ponovo u poslednjem romanu Grad u zrcalu (2008). Glavni simbol dela, zrcalo, konačno zatvara motiv dvojnika iz prvog romana Gubilište i „ja“ otvoreno progovara: “Zrcalo je idealno mjesto za susret s drugim”. Za razliku od prethodnih dela, ovaj roman sadrži “mekši” jezik, a u mitskoj slici domovine prikazani su arhetipovi ljudskog ponašanja što je sve priprema za jak emotivni kraj. Revitalizujući epizode iz prošlosti koje mogu da stoje kao slike same (epizoda o Selimu taščiji i o odlasku u Dubrovnik), pisac dolazi do poslednjeg pozdrava sa ocem, svojim glavnim junakom, da bi se, na taj način, konačno oprostio sa sobom.





......................

b92.net


Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48666

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Pet 6 Sep - 19:25



.....................






Čoveka koji je pronikao u probleme jugoslovenskih naroda, ne birajući stranu, mnogi nisu shvatali. Za njega nije postojao narod i nacija, već čovek i duša, jedan jezik, a ne srpski ili hrvatski. „Isti jezik svatko različito govori“, progovorio je njegov otac u Gradu u zrcalu, njegova inspiracija i nepriznati autoritet. U svojim delima kudio je fašizam koji je rastao u hrvatskim grudima, smejao se srpskom prostaštvu i ograničenosti, a veličao je svaku dušu koja se gubila u zanosu i lepoti kao Ničeov Dionis i zadržavao smernost i formu Apolona. Nije li to isto činio i Andrić? Kada čitam njegova dela, uvek se setim rečenice mog oca: “Tek kad sam otišao iz Bosne shvatio sam šta je nacionalizam”. Onima koji nisu shvatali da vera i nacionalnost ne čine čoveka nasmejao se u priči „Pukotina“ kada je kroz njih progovorio: „I uzmi tu Prokletu avliju. Mi druge knjige čitamo. Ne znamo kakva je ta, ali naše su bogme sto puta proklete.“

Najstrašnije od svega su možda sporovi, kao što se i dan danas svađamo oko toga čiji su Andrić i Tesla? Čiji je Mirko Kovač? Nikako da svi shvatimo da ni on ni njegovo delo nisu stvari oko kojih se treba otimati, a kako je Pekić lepo rekao „potrebno je jednom za svagda shvatiti da smo deo, a ne celina, da ne postoji nikakva nacionalna budućnost, nego samo nacionalna prošlost - koja neka bude poštovana, ali neka bude već jednom mrtva – i da najzad postoji samo jedna Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.”

Čini mi se da se svako njegovo delo iznova ponavlja u drugom, ispisano drugačijim jezikom. Tu je jedan dečak, jurodiv otac, divna majka, ujak, divlja ženska strast i na kraju, pogreb i smrt. Smrt se provlači kroz svako njegovo delo i sada nam deluje kao da se sa svojom smrću iznova suočavao i samo o njoj pisao. Ko pita čiji je on pisac, ja odgovaram da je on moj pisac kao što su to Džojs i Gogolj i znam da je ostvario svoju sudbinu iz Grada u zrcalu jer je “umro lijepo i stopio se sa svemirom”.






b92.net


Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48666

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Pet 6 Sep - 20:06

MILJENKO JERGOVIĆ O MIRKU KOVAČU:

Pisao je prozu koja je življa od same zbilje




Jedino su on i Ivo Andrić sa dva kraja i kroz dvoja vrata ulazili u ovaj jezik,
koji su mijenjali, stvarali i prilagođavali sebi

Dvaput je Mirko Kovač tvorački ulazio u rečenicu ovoga jezika:
prvo sa srpske, onda s hrvatske njegove strane.


Nije to samo tehnički podatak iz jedne biografije, uvjetovan povijesnim i političkim okolnostima, i jednom sasvim privatnom moralnom odlukom, nego je činjenica književna, i mjeri se starinom jezika, te nadilazi okolnosti kratkoga čovjekovog života. Malobrojni su pisci koji svojim stilom inficiraju jezik, mijenjaju ga, oblikuju i pretvaraju u nešto što nije bio prije njih. U svakom jeziku malo je takvih, a u našem postoje dvojica koji su ga preobražavali u dva njegova živa oblika: prvi je Ivo Andrić, drugi je Kovač. Različiti su bili njihovi životni razlozi, drukčije su bile političke okolnosti, ali to će s vremenom za njihove čitatelje biti sve manje važno.

Dar jeziku, svejedno hoće li ga naši budući biti svjesni, koji donose ova dva pisca mjerljiv je samo na riječima, u sintaksi, u memoriji i u ličnoj čovjekovoj emociji, mjerljiv je, također, i u smislu onoga što će tek biti izgovoreno i napisano. Taj dar ne može se izraziti u novcu i zlatu, kao što mogu materijalna i nematerijalna kulturna baština, i vredniji je od katedrala i od predraskolnih dalmatinskih crkvica, od svega iskazivog blaga Hrvata i Srba, vredniji je njihov dar u jeziku. Andrićev i Kovačev. Hvala im, i neka se hvala čuje dok je ovoga jezika.

Đavo znatiželje
Mirko Kovač znatiželjan je, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Takva znatiželja, kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski. Pun je sitnih usmenih priča, uspomena i verbalnih gegova, kojima će zabaviti društvo. O bliskim prijateljima, o muškarcima prema kojima osjeća naklonost, pričat će mnogo toga do čega ga je dovela njegova znatiželja, i što je upamtio. Kada bi se za stolom našao netko tko ne razumije ljude, ili je prosto rečeno zlonamjeran, a takvih za Kovačevim stolom nema, mogao bi reći da je u tim svojim pričama indiskretan. Posve krivo: on je veliki zaštitnik onih o kojima govori, ti ljudi žive u njegovim usmenim pripovijestima, Kovač ih štiti od zla i od banalnosti. Kako će bez njega?

Dobri pisci su, obično, škrti na pripovijestima. Šute ili izgovaraju same općenitosti, blebeću i mudruju, od dosade i duga vremena. Ono što vrijedi, čuvaju od prolaznosti i od propadanja, od lakog i brzog truljenja u usputnim razgovorima i kafanskom ćaskanju. Ti ljudi postaju pisci, dobri pisci, tek kada se nađu pred bjelinom papira ili kompjutorskog ekrana. Mirko Kovač i tu je izuzetak.

On toga ima prekoviše, njemu priče naviru sa svih strana, događaji, mistifikacije, život, te sve ono do čega se dolazi znatiželjom. Nema od obične djetinje znatiželje veće i bolje brige za bližnje i za svijet. Gospod to zasigurno zna, i nagrađuje. Kovača je nagradio preobiljem talenta, koje on može i rasipati, a ne njime škrtariti. I dobro je, dok god ga rasipa, živ je, a njegovi prijatelji, ljudi koji ga vole, imaju moćnog zaštitnika.

“Uvijek mi je draže kada se literatura ponovi u životu nego obratno”, napisao je Kovač u poglavlju Nevolje s biografijom, iz autopoetičke knjige “Europska trulež”, koju je prvi put objavio 1986, a poslije ju je popravljao i nadopisivao. I to je formula njegova pripovjedačkoga, fikcionalnog dokumentarizma. U Kovačevim romanima, u “Malvini”, u “Ruganju s dušom”, “Uvodom u drugi život”, “Vratima od utrobe”, te u “Kristalnim rešetkama” i “Gradu u zrcalu”, kao i baš svakoj njegovoj pripovijeci, čitatelj ima dojam da ga pisac upravo izvještava o nečemu što se dogodilo.

Svaki dobar prozni pisac ima svoj vlastiti sustav i prozni kanon, kojemu se čitatelj pokloni i na kojega ponizno pristaje, ili ne čita tog pisca. Kovačev kanon je poseban po tome što ne preuzima elemente zbilje, ne teži mimetičnosti, banalnom prepisivanju stvarnosti, nego proizvodi zbilju, ali ne kroz borhesovske lažne i izmišljene dokumente. Kovačeva romaneskna i pripovjedačka zbilja potpuno je čulna i stvarna. Ona u čitateljevoj svijesti zapremi prostore stvarnosti, onoga što budan vidi, misli i osjeća. Pored zbilje njegove Malvine Trifković, druge zbilje za čitatelja više i nema. Opasno je to, čovjek može postradati dok čita Kovačev roman. Može mu se u životu ponoviti njegova literatura.


................

jutarnji.hr
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Čet 29 Jan - 0:13


Ne sjećam se koliko je dana proteklo od primanja te nagrade, kada sam sreo na Terazijama Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na njegovoj glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je i sklonio šal s usta.

Piše: Mirko Kovač

(Odlomak iz memoarske knjige Vrijeme koje se udaljava ustupljen za drugi broj časopisa sic!)

List Narodna armija raspisao je natječaj za talentirane maturante koji su se isticali u lijepom pisanju; njihovi su profesori odredili natjecatelje i to iz svakog razreda po jednog. Tada je bilo 14 beogradskih gimnazija, pa se i natjecatelja nakupilo. Tema je bila zadana, vjerojatno nešto u čast 22. decembra, dana Armije; ne sjećam se naslova teme, ali znam da su nagrade bile novčano visoke, ne samo za učenike, nego i za njihove gimnazije; o tome se na sva usta govorilo kako armija na fin i diskretan način pomaže prosvetu i potiče talente. U ocjenjivačkom žiriju bila je i moja profesorica, te još nekoliko uglednih novinara i pisaca; predsjednik je bio glavni i odgovorni urednik Narodne armije general-pukovnik Ivanović, od milja su ga zvali Čiko, bio je srdačan i ugodan; kasnije smo bili dobri prijatelji, podržavao me čak i onda kada su me režimske književne glavosječe napadale.

Prva nagrada pripala je meni, druga slijepoj učenici, mislim da se prezivala Ristić, koja je bila također iz Druge beogradske gimnazije. Na dodjeli nagrada bila je vojna svita u svečanim odorama, mnoge ličnosti iz javnog i kulturnog života, bile su tu kamere, reflektori, vojni snimatelji Zastava-filma i Filmskih novosti čije su vijesti išle u kinima prije projekcije filma, bio je to popularni žurnal.

Ne sjećam se koliko je dana proteklo od primanja te nagrade, kada sam sreo na Terazijama Danila Kiša, bio je umotan u šal, jedva mu se vidjelo lice, dok je kosa, taj veliki buket na njegovoj glavi, bila kao svečano posuta konfetama snježnih pahulja. Teško se kretao po bljuzgavici, a kad me ugledao, zastao je i sklonio šal s usta.

“Trči u bioskop Zvezda, eno te u žurnalu, primaš nekakvu nagradu”, rekao je.

Bio sam zatečen, nisam ništa izustio, a isti čas je kroz moje tijelo prostrujala laka trema. Ukipio sam se i gledao za mladim piscem koji je odmicao prema hotelu Moskva. Mi smo se malo poznavali, neke sam njegove lirske proze čitao u crnogorskim književnim časopisima Stvaranje i Susreti, nisu mi se bogzna kako dojmile, dočim je ono što je tiskao na ekavici u studentskom listu Vidici bilo kudikamo bolje. Na ulici smo se pozdravljali, ali bez želje da zastanemo i rukujemo se; samo smo jednom podulje sjedili u kavani Ruski car. Kiša sam najčešće viđao u društvu Cetinjana od kojih sam i ja neke površno znao. Jednom su svi bili na okupu u Prešernovoj kleti, tada mi je doviknuo da pije s Cetinjanima i mahnuo mi držeći u ruci lutku. Bio sam nakratko svratio tražeći svoje društvo, a taj prizor u kleti, i ta boemska aura koja je liku mladog pisca utisnula neki čudesni sjaj i sreću što je s drugarima, ostali su urezani u mom sjećanju, a kad god sam kasnije, u godinama našeg prijateljevanja, po tko zna koji put o tomu pričao, Danilo bi uvijek isti detalj osporio, a to je ta lutka koju mu je moja mašta gurnula u ruke, jer on se užasavao materijala od kojeg se lutke prave, a uza sve, slika je sama po sebi glupa, “traženo bizarna”, znao je reći.

A jednom smo se oko toga posvađali, tvrdio je da namjerno širim tu blesavu priču s lutkom kako bih ga prikazao kao pijanu budalu, “ako ti mene vidiš samo tako, kao nekog klošara koji s pijancima čereči lutku, onda sam ja za tebe imbecil ili manijak”, vikao je, a i ja sam se svađao uzvraćajući istom mjerom, ne baš tako temperamentno i povišenim glasom kako je to on umio, pa ipak sam mu rekao da želi cenzurirati ono što mu ne odgovara, te da može dvojiti samo oko vlastite memorije, ali ne i moje, pa sam ga podsjetio da će mi svjedočiti najmanje dvadesetak osoba kada je u ateljeu, u Ulici Strahinjića bana, briljantno govorio što su lutke na slikama Dade Đurića, šireći značenja tih figura i metafora na nas i naše živote; ta svi smo mi samo lutke na uzicama ovoga svijeta i njegovih gospodara, svi završavamo negdje na smetlištu. Sjećam se da me prekinuo, ni to mu nije odgovaralo, nije padao na laskanja, bio je svjestan svojih vrijednosti, “nećeš mi reći da je isto govoriti o lutki kao slikarskoj rekviziti i jebati lutku u krčmi, pijan s pijancima”, rekao je, a kad god je svoje prepirke zalijevao votkom, onda bi sve izvrnuo i otišao u krajnost, često u posve sablasno, pa je bilo uzaludno dokazivati da su to neke njegove projekcije, da on samoga sebe vidi kao pijanca ili “silovatelja lutki”. Ali ako ga uspijete stijesniti u kut, onda bi sve opraštao i sve zaboravljao, čak bi znao reći da je pretjerao i ponovno bi postao onaj odani i dragi prijatelj, “znam ja da ti nisi mislio da ja čerečim i ****** lutke po kafanama, ali ja u svemu tražim podtekst i mnoga značenja dovodim do hiperbole, kako bih što jače udario i što bolje osporio”.

Kiš je bio divan i jedinstven prijatelj kakav se samo poželjeti može. On je danima mogao vrtjeti, primjerice, tu priču o lutkama, baviti se nadgradnjom, varirati je na sve moguće načine, vikati na sugovornika, udarati šakom po stolu, da bi najednom smireno priznao kako ima teme za pražnjenje, pa i zabavu kad je u društvu, a svi ti žučni izljevi, sve svađe i ljutnje nisu imale nikakvih posljedica. Ali ako dirnete u neke njegove svetinje, jao vama; njegove koščate snažne šake mogle bi vam za tili čas promijeniti lični opis. Djelomice je i literatura spadala u te svete stvari; njegove pisce nisi morao voljeti, ali ih pred njim nisi smio kuditi, a kamoli pljuvati. Isto tako, nije dopuštao da se izusti riječ hvale za bilo kojeg komunističkog satrapa. Znao sam jednog tipa s kojim je volio sjediti u kavani, a s njime je prekinuo samo zato što je negdje rekao da su Staljinovi logori možda imali neke svrhe i nekog opravdanja. Bio je pretjerano osjetljiv na Židove, tu je gubio čak i ono što ga je krasilo, a to su kriteriji. Do bijesa ga je dovodio makar i bezazleni humor ili neki štos s antisemitskim prizvukom, tu sam ga podržavao i bio na njegovoj strani, ali sam mu isto tako znao predbaciti što burno ne reagira na diskriminacije i prema onima koji nisu Židovi. Mislim da ću reći koju i o našim rijetkim svađama, točnije čarkama, jer smo se pet-šest puta sporječkali i to mahom oko bezazlenih stvari koje srećom nisu utjecale na naše prijateljevanje. Već sam jednu od tih čarki obradio, onu oko lutke, a možda ću, ako ne zaboravim, i tih par preostalih tek ovlašno dotaknuti; dug je put do kraja knjige.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Čet 29 Jan - 0:15

Mirko Kovač

VRIJEME KOJE SE UDALJAVA
Odlomci iz romana




O Mirku:
Mirko Kovač (1938 -2013), najveći dio života proveo je u Beogradu, Zagrebu, i Rovinju; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)




Nakon teške bolesti, napustio nas je Mirko Kovač u augstu 2013. godine. Bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca, veliki pisac i veliki čovjek. On je bio i moj veliki prijatelj i jedan od najvjernijih saradnika ove Sehare od samog njenog počeka. U povodu smrti ovog “čarobnjaka riječi”, kako ga je nazvala Bahra Engel, mnogi su izrekli mnoge lijepe riječi, ali pustimo ovdje pisca da nam sam govori, sa ovih nekoliko svojih redaka koje sam izabrala, ovaj put bez njegove pomoći.

J.Š.

VRIJEME KOJE SE UDALJAVA

Čini mi se da s memoarskom knjigom 'Vrijeme koje se udaljava' svodim svoju životnu bilancu, životnu povijest. Žanrovski sam je odredio kao roman-memoara, čak ne znam stoji li to kao odrednica, ali knjiga uzima iz oba ta žanra. Tu su žive i mrtve, stvarne osobe. Vrijeme djetinjstva, školovanja, mladosti. Ma koliko neka osoba koja ulazi u knjigu bila poznata i slavna, o njoj ću pisati samo ako ima literarnu snagu. Knjigu pišem iz sadašnjeg vremena, opisujući i događaje koji se zbivaju dok je pišem, opisujući ponešto od onoga što se ovdje zbivalo, tako da spajam vremena. Želim da ovaj prošli rat nađe odjeka u ovoj knjizi, a to se može postići samo preko događaja i sudbina koje su me izravno dirnule. Kroz moju su kuću prošle priče i priče onih koji su izbjegli iz Bosne, među njima je bilo i mojih dobrih prijatelja. Upravo se odavde taj svijet osipao po svijetu. Ponekad se bojim hoću li uspjeti sve to ispričati.

Mirko Kovač

(odlomci iz romana)

….

Tada sam bio pomalo nadmen i ohol, jer je film po mom scenariju, „Mali vojnici“ Bate Čengića, bio prikazan na festivalu u Kanu i predložen za jednu od nagrada, ali festival su kao buržujsku instituciju rasturile studentske demonstracije 1968. godine. I negdje baš u to vrijeme našao sam se u Beogradu s Krstom Papićem da bismo nastavili rad na scenariju za film „Lisice“; prva je verzija napisana na Pokljuki, u Sloveniji, ostale u Zagrebu, ali smo obojica bili svjesni da nam nedostaje neki jači i žešći obrt, jedna luđa scena koja bi toj svadbi dala više muke i surove orgije, a uz to, morali smo misliti da će nas u našem gradu dočekati malj cenzure, u rukama je ljudi koje znamo i koji se neće libiti mlatnuti nas tim maljem po glavi.

Mirni kutak

U Beogradu se nije moglo raditi, mirnog kutka nije bilo, vrvjelo je na ulicama i u auli Filozofskog fakulteta, studentska gibanja bila su u jeku, bijahu tada svi ljevičari, čak i oni koji to nikad nijesu bili, poput mog prijatelja B. Pekića, a ja sam taj bunt podupirao u „Književnim novinama“, u svojoj kolumni „Noćnik“, uprkos tome što su njihove ideje bile u opreci s onim što sam ja mislio o revoluciji, imajući na umu onu De Mestrovu da su „mediokriteti najbolji revolucionari“. Ako smo željeli konačnu verziju scenarija, morali smo naći neko skrovište podalje od toga meteža i vreve, bilo je mirnih kutaka u okolini Beograda, ali su za nas ti pansioni bili skupi, scenarij smo radili gotovo volonterski, ili tek uz pomoć dnevnica Jadran-filma iz Zagreba.

Moj prijatelj Sloba S. smjestio nas je u Konaku Manastira Zaova, kod popa Teodosija; to je kraj između Morave i Mlave, 15 kilometara jugoistočno od Požarevca, između Toponice i Velikog sela, jedan kilometar od glavnog puta, mir je grobni, tišina srednjevjekovna, rekao nam je. Crkva je u moravskom stilu, bez kubeta i s krstom u osnovi, posvećena je arhistratizima Mihajlu i Gavrilu, u njoj je zazidan Jeličin grob, a iznad groba je freska na kojoj se prikazuje njeno rastrzanje s četiri bijela konja.

Čudotvorni izvor

Čim smo se smjestili i upoznali popa Teodosija, uputili smo se stazom do čudotvornog izvora, umili smo se i popili s dlana po gutljaj vode, a potom smo se vratili na zajednički objed, pridružio nam se i domaćin pop Teodosije. Bilo je još gostiju oko nas, nekoliko starih parova, te i jedan knjigovođa u opštini Požarevac, mršavi dugajlija koji mi se odmah pohvalio da svakog jutra ispira oči na jednom od izvora ljekovite, čudotvorne vode, „ako patite od bilo kakve boljke očiju, niste mogli naći bolje mjesto“, rekao je, a potom mi je objasnio kako se dolazi do izvora na uzvisini iznad manastira, ima više staza, a samo je jedna za one koji „ištu iscjeljenje“, šira je i na više mjesta ima podzide i stepenice od drvenih oblica. Kod svih pravoslavnih manastira izvire ljekovita i čudotvorna voda, privlačna koliko i religija, a Crkva je vazda imala smisla za marketing.

Mi smo po cio dan radili na scenariju, ali pričali smo i o drugim stvarima, o filmovima ili ženama, a u nekim intervalima razdvajali smo se kako bi svako od nas ostao sam sa sobom i bez upliva drugog provjerio i raščistio sve ono što smo dotad nabacili kao građu. Mi nijesmo štedili jedan drugog, padale su i teške riječi: ja sam, primjerice, zadugo odbijao ubistvo glavne junakinje, dok je Krsto vikao, „treba je ubiti, treba je ubiti“, čak sam pomislio da se nešto osvećuje nekoj ženi iz stvarnog života. Posvađali smo se oko te scene i nijesmo govorili cio dan, a na moje optužbe Krsto je razumno i argumentirano uzvratio:

„To je patrijarhalna sredina, žena je kriva i kad je siluju“.

Sablasna dimenzija

Imali smo dva stola ispod krošnje oraha, za jednim smo objedovali, a drugi je bio radni; ja sam kucao na pisaćoj mašini i to s indigom, u dva primjerka. Katkad smo šetajući vikali i galamili, a kad smo htjeli bučno i glasno raspravljati, odlazili smo u šumu, tamo smo našli malu brvnaru, stol i klupu, pa smo tu ostajali i po nekoliko sati, dok ne ogladnimo, a i neki strahovi bjehu se u nas uvukli, nijesmo znali otkuda dolaze; u više navrata ja sam osjećao jaku drhtavicu u trbuhu. Tu je sve imalo neku sablasnu dimenziju; možete zamisliti kad me ondje uplašilo jedno jagnje koje me slijedilo i trčkaralo za mnom, pa sam počeo bježati, a na svakom drugom mjestu to bih jagnje prigrlio i zavolio.

Možda je upravo taj metafizički prostor djelovao kao čudotvorni napitak, kao ljekovita voda za oči – ko zna, možda je to hranilo naše ideje i mračne slike koje su iskrile da smo ih jedva obuzdavali. Mi smo znali do kasno u noć smišljati scene i dijaloge, ali nijesmo galamili, štoviše, šaputali smo: bili smo obzirni prema gostima pansiona. Bili smo glasni samo jednom kad smo došli do scene silovanja na svadbi, čak smo se uplašili te scene, pa smo rekli da se to mora prespavati.

Teror vlasti

I dok su filmski izmećari u Beogradu pisali da je „to primitivno i prizemno tumačenje istorije“, u Zagrebu su „Lisice“ dočekane s aklamacijama, premda nisam vjerovao da je zagrebački kulturni milieu bio baš tako oduševljen ludim ruralnim svijetom Dalmatinske zagore, ali su u toj drami vidjeli prste srpske Udbe i tako film svrstali u političku provokaciju dva suprotstavljena svijeta, iako to nije bila naša autorska namjera, nas su zanimale sudbine, tragedija, odnos pojedinca i rulje, teror vlasti, animalnost u liku Andrije, zlo kao takvo, krivica koju moramo svi dijeliti htjeli mi to ili ne, jer se odnosi na svakog čovjeka kao i grijeh. Nije bilo jednostavno da sve to prođe u društvu bez slobode, a čim ideolozi nanjuše da se nešto krijumčari u nekom djelu, eto ih brzo da banalizuju umjetnost i svedu je na vlastiti nivo, na političku banalnost. Pa ipak su „Lisice“ na Filmskom festivalu u Puli, 1970. godine, dobile Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a redatelj Krsto Papić dobio je Zlatnu arenu za režiju. Tadašnji šef Kanskog festivala Favr le Bre želio je „Lisice“ na svom festivalu, ali komisija u Beogradu nije odobrila da taj film zastupa Jugoslaviju, pa je prikazan u sekciji Petnaest dana reditelja, tu upliva više nijesu imale državne komisije, autor je zastupao samoga sebe, a film je bio hvaljen i kasnije pozivan na mnoge svjetske festivale.

Trijumf „Lisica“

Nisam bio na Festivalu u Puli, niti sam doživio trijumf filma „Lisice“, a uz sve pohvale i pokude, dobio je i nagradu „Septima“ koju dodjeljuje Društvo filmskih i tv kritičara i publicista Hrvatske, što je za mene bilo gotovo neshvatljivo i to sam tumačio samo kao odgovor srpskim cenzorima, jer hrvatski su kritičari zazirali od filmova koji uznemiravaju i bave se stvarnošću. Moj drugar, glumac i filmski režiser, Tori J. dobio je Srebrnu arenu za režiju filma „Krvava bajka“, a nedjelju dana kasnije sreo sam ga na terasi Gradske kafane u Beogradu, prišao sam mu i kao prijatelju čestitao, a on je na moju čestitku ogorčeno uzvratio:
„Pokrala su me braća Hrvati“.
Stajao sam pokraj njegova stola, nije mi ponudio da sjednem, niti se obradovao našem susretu; ranije bi to bio radostan događaj, pa sam u ime sretnih vremena položio ruku na njegovo rame, htio sam vratiti nešto od one intime, ali on se pomaknuo, pa je moja ruka ostala bez oslonca, kao i naše prijateljstvo.
„Gledao sam „Lisice“, to je reakcionaran film, hrvatska varijanta crnog talasa“, rekao je. „Bolji je moj film. Mnogo bolji“.
„Nisam gledao, ne mogu ništa reći“.
„Tebe to ne bi zanimalo. Film govori o patnji mog naroda“, rekao je.
„Govoriš kao da sam ja bio u žiriju“, rekao sam.
„Očajan sam, prijatelju. Imam pravo na to“.
„Srebrna arena veliki je uspjeh“, rekao sam.
Tori se, baš ono ijetko, osmjehnuo, a ja sam osjećao kako se između nas već prostire neprohodno polje, to je velika razdaljina koju više nikad nećemo savladati. Čak i da nije bilo počelo truljenje našeg prijateljstva, sada bi se naprečac raspalo. (Odlomak iz knjige sjećanja Mirka Kovača „Vrijeme koje se udaljava“).

Film „Lisice“ visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova

Film „Lisice“ za koji smo konačnu verziju scenarija napisali u manastiru Zaova, danas je klasika, odlična su pera domaća i svjetska pisala o filmu i kontroverzama oko njega, visoko je na ljestvici najboljih hrvatskih filmova, a ako bismo se upuštali u podulju povijest hrvatsko-srpskih trvenja, onda su i „Lisice“ bile jedan kamenčić spoticanja u tim trvenjima. Partijski ideolozi, tačnije Gradski komitet komunista Beograda, zabranili su prikazivanje filma u Srbiji, pa ipak smo nekako iščupali termin za samo jednu, i to prijepodnevnu projekciju, u Domu omladine. Na projekciji je bilo šestoro gledalaca, među njima moja prijateljica, dopisnica „Timesa“ D. Trevisan, te glasoviti disident Milovan Đilas koji nam je poslije čestitao, bio je oduševljen, ja sam stara škola, rekao je, film je noviji medij, pa ipak se usuđujem reći da je ovo za mene remek-djelo, mentalna slika našeg brutalnog svijeta koji će u svakom razdoblju istorije naći oduška za svoje niske nagone. Sretan sam što sam vidio ovakav film, a žao mi je što ga u Beogradu neće gledati zbog bijede naše politike, rekao je.

(…..)

I dok smo hodali Ilicom, Albert mi je pokazao ulaz u dvorište gdje je bila njegova radiona koju mi je sinoć nudio u nasljedstvo, ali to više nije spominjao, vjerojatno se još za večerom ugrizao za jezik. Niti sam ga tjerao da to priča, niti bih takvo što prihvatio. Ljudi vode svakakve razgovore, često i besmislene. Albert je pozdravljao prolaznike na ulici, a u više navrata izustio je “klanjam se”, ili damama “ljubim ruke”; neke je pozdravljao “serbus”, “poštovanje”, “živjeli”, neke samo kratko i brzo “bok, bok”, “bok stari”, ili otegnuto “booog”, a dvije švore koje su naišle držeći se podruku, pozdravio je “hvaljen Isus”. Ne znam zašto, ali mi je godilo toliko različitih pozdrava. Kod nas se u gradu pozdravljalo sa “zdravo”, seljaci su najčešće vikali “pomoz Bog”, otpozdravljalo se s “dobra ti sreća”, premda se i kod nas pokatkad čulo “hvaljen Isus” i to među katoličkim pukom, a kad bi netko od nas ušao u muslimansku radnju, stariji bi nas dočekali s “merhaba”, a ja sam od svih pozdrava najviše volio “selam ti”, sviđalo mi se njegovo značenje; mir, spas; ta zar se moglo nešto ljepše uputiti čovjeku na ulici, a i moj je otac volio taj pozdrav, samo što je on govorio “selamun”. Nisam mislio da ću ovoliko prostora posvetiti pozdravima, to je nešto svakidašnje; često nam promaknu stvari koje su stalno prisutne. Ja podjednako volim rijetkosti, kao i ono što je izlizano od uporabe.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Čet 29 Jan - 0:17

Pod nadzorom jednog nastavnika, člana prosvjetne zajednice grada, te još dvojice ''vojnika partije'', kako su sebe nazivali revni službenici, iz naše škole izneli su neke ''nepoćudne'' biste, ak o se za mrtve stvari može takvo što reći, ne sjećam se čija su to poprsja bila, ali nama je rečneno da su to sada reakcionari i da je naša pionirska dužnost izaći u dvorište, proći pored tih bista bačenih na zemlju i svatko na svoj način iskaliti gnjev. Na veliku gomilu školske starudije bačene su i neke knjige što ih je odvojio taj isti nastavnik, jer smo se simblično opraštali od jednog vremena u kojemu je sve bilo naopako, a školski sustav nazadan. Sjećam se da je učiteljica rekla da nije mudro bacati na lomaču udžbenike iz matematike, fizike ili kemije, jer se tu nema što mijenjati, ali revni je partijac odbrusio da mu pada mrak na oči kad vidi da su ti udžbenici tiskani u Kraljevini Jugoslaviji, koje više nema, pa se moraju uništiti svi njezini tragovi i uspomene na zla vremena.
Učiteljica je tada dobila ukor, ali se na tome nije stalo, počeli su je nadzirati, a građani i mnogi roditelji dojavljivali su svakovrsne pritužbe, puka zanovijetanja, pa su uslijedili česti pozivi u gradsku prosvjetnu zajednicu, sve dulja ispitivanja, posjećivali su nas prosvjetni inspektori, gradski, sreski, pa i republički, neki partijski glavešine, a jednom je banula i politička zvjerka, stričev suborac Viktor Bloudek. Začudo, većina njih zamjerala je učiteljici što je ozdravila, čak je jedan žbir rekao da je ona izvezla ukopnu haljinu i još neko ruho, možda čak i mrtvački pokrov, te da je i talijer pripremila koji se lijepim pokojnicama stavlja na čelo. I mene su uvrstili na Jozipinu listu jer sam uvijek bio uz nju. Kad se vratila iz Zagreba s liječničkim nalazima koji su odbacili svaku sumnju o njenoj neizlječivoj bolesti, mi smo to u kući slavili dokasno, a ja sam je cijelu večer držao za ruku. Učiteljica je već imala nove čvrste vlasi, brzo su narasle, bile su kestenjave, pucketale su i kostriješile se pod jantarnim češljem.
Sjećam se da je moja majka plakala od sreće što se Jozipina kosa tako uspješno obnavljala, pa ju je često grlila i izustila mnogo umilnih i tepajućih riječi. Bili smo radosni, dijelili smo mnoga zadovoljstva sa učiteljicom, uživali u njezinoj ljepoti i divili se tako duhovnoj i mudroj osobi, ali svijet oko nas, nahuškan od vlasti, kao da se bješe fiksirao na to nedužno stvorenje, pa su u tjednom lokalnom listu često izlazila pisma čitatelja, '' ja sam samo jedan roditelj'' itd., a nazivali su je drskom učiteljicom koja ''nosi kratku suknju i sjedi pred djecom tako da joj se vide koljena i butine''. Bilo je pisama punih srdžbe kao da je riječ o državnom neprijatelju, pa su se piskarala utrkivala da je prikažu kao luđakinju ili nabace aluzije da je možda špijunka, viđena je na zadružnim livadama i državnim imanjima s mrežastom košarom na štapu '' pod izgovorom da lovi leptire''. Čak je stiglo pismo iz neretvanskog kraja u kojem netko potpisan inicijalima govori o ocu Jozipe B. ''kao sumnjičavom seljaku prema radnim zadrugama i tekovinama NOB-a''. Prosvjetari odani režimu izvukli su popis knjiga što ih je Jozipa uzimala u Gradskoj Knjižnici, to su bila samo ''djela zapadnih dekadenata, ali bože sačuvaj da bi se ona zadužila za neko štivo koje se bavi socijalnim i radničkim temama''. Svatko se pitao može li takva osoba poučavati našu djecu.
Jozipa nas je učila lijepom pisanju, bez nje bismo ''ostali slijepci'', kako je govorila moja majka. U školskim zadaćama često smo opisivali legende koje smo čuli od starijih, a tko bi više skupio i donio narodnih priča, dobivao bi pohvale i odlične ocjene.
U tome sam bio ponajbolji, a vjerujem da sam upravo zbog marna prikupljanja tih narodnih umotvorina, zbog načina na koji sam ih oblikovao, postao Jozipin miljenik. Uza sve, ja sam se jedini služio riječima što sam ih od nje naučio, a ne kako se govorilo i pisalo u mom kraju, unatoč tomu što su joj prosvjetni inspektori zamjerali na jeziku, pa su joj čak zabranili da rabi neke riječi, kao primjerice gombalište, ravnalo, pačetvorina, tjelovježba, ali ja sam joj ostao vjeran, slijedio sam njezin jezik i glasno uzvikivao zabranjene riječi. Ona bi mi katkad namignula, što je bio znak međusobnog razumijevanja, podrške i divljenja, te obostranog otpora političkoj rulji, ali i mnogim prosvjetnim kanonima i dogmama, što sam ih tek u kasnijim godinama razumio kako treba, a zahvaljujući Jozipi te sam osjećaje možda instinktivno usvajao cijelog svog vijeka, živio u stalnom otporu i protivio se na svoj način, bez velikih potresa, nekim društvenim normama.''

Grad U Zrcalu -Mirko Kovač








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Čet 29 Jan - 0:18

Pisanje ili nostalgija" Mirko Kovač (eseji)

"Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog - umro je u Londonu, u svojoj šestdeset drugoj godini života,
pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šest stotina stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić), o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivačica knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao, bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti."

(odlomak iz knjige)








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Čet 16 Jul - 14:19

"U svojim pričama, romanima, esejima, scenarijima i dramama, Kovač je podigao spomenik, pamjatnik našem jeziku, pa neka ga svako zove kako mu odgovara", kaže Božo Koprivica.
"Sa Mirkom Kovačem je otišla čitava jedna epoha. On je bio poslednji pisac velike, potonule i nestale Jugoslavije. Kovač je govorio da smo mi bili poslednji dinosaurusi jednog shvatanja književnosti. One književnosti, kada se verovalo da reč uopšte može nešto da promeni i da ima neku snagu", rekao je pisac Filip David na tribini "Život u zrcalu Mirka Kovača", održanoj u sredu na Sajmu knjiga u Beogradu, u znak sećanja na velikog jugoslovenskog pisca koji je preminuo 19. avgusta ove godine.
Pored Davida, Kovačevog višedecenijskog prijatelja, o piscu "Malvine" i "Rana Luke Meštrevića" u sali "Borislav Pekić" govorili su esejist Božo Koprivica i izdavač Seid Serdarević, obojica su sa Mirkom Kovačem negovali prijateljske veze. Razgovor je moderirala Svetlana Gavrilović iz Narodne biblioteke Srbije.
"Odlazak Mirka Kovača", smatra David, "nije samo gubitak za srpsku književnost, već i za hrvatsku, bosansku, crnogosrsku kniževnost. Izuzev Miljenka Jergovića, više nema pisaca koji objedinjuju taj kulturni prostor."
Svoj prvi roman, "Gubilište", ovaj pisac poreklom iz Petrovića blizu Bileće napisao je kao 24-godišnjak. Od tada je ovenčan brojnim književnim nagradama, ali i prokazan od dela kulturno-političke javnosti, najpre kao pisac "mračne slike sveta" (u samoupravnom socijalizmu), a kasnije i kao antinacionalista (uoči i nakon raspada Jugoslavije). Uprkos tome Mirko Kovač je pisao. Objavio je romane, zbirke priča, eseje, drame, sarađivao na filmskim scenarijima...
Prema rečima Seida Serdarevića, čija izdavačka kuća Fraktura od početka 2000-tih objavljuje Kovačeva dela, Mirko Kovač je prema sebi kao piscu bio strog. U toj strogosti je, ističe Serdarević, svoje knjge iznova iščitavao i dorađivao.
"Kada čitate novo izdanje romana 'Ruganje s dušom' i ono iz '78, vi vidite da su to knjige koje se bave istom temom, imaju isti naslov, ali su zapravo dvije različite knjige. On je bio jedan od onih autora - i u tome je sličio na Krležu u nekom smislu - koji je svoj objavljeni tekst svaki put iščitavao, prepravaljao, dorađivao i video ga na neki drugačiji način. Taj odnos prema riječi jest kod Kovača bio u skladu s njegovim prezimenom, on je stvarno kovao svoje riječi", kaže Serdarević.
Početkom devedesetih seli se iz Beograda u Rovinj. Zapravo, biva oteran nacionalističkim režanjem koje je kulminiralo čuvenim incidentom u Domu omladine, gde je fotoaparat koji je hitnuo član Šešeljeve Srpske radikalne stranke pogodio pisca u glavu. Meta doduše nije bio Kovač, već prištinski novinar Veton Suroji, ali poruka je bila jasna. Pisac Filip David seća se da je Kovač u to vreme dobijao ozbiljne pretnje.
"Mirko Kovač je morao da ode iz Beograda zato što se na nekoliko visokih diplomatskih mesta pričalo da postoji tajni spisak u policiji i da je pored njegovog imena pisalo 'Ubiti i uzeti stan'. Mirko je bio jedan od najžešćih, najubojitijih i najboljih kritičara one vlasti iz devedesetih godina. Bilo je više upada u njegov stan, bilo je noćnih pretnji i on je morao krišom da ode iz Beograda", seća se David.
"Do danas", dodaje, "nije stiglo objašnjenje zašto se to dogodilo, ko je pravio policijski spisak i zašto su ljudi poput Kiša, Pekića i Mirka morali da napuštaju Beograd - povremeno ili za stalno."
Iako su mu knjige prevedene na više evropskih jezika, iako je dobar deo svog opusa napisao u Beogradu, ovdašnji književni esnaf, makar jedan njegov deo, mu nikad nije odao priznanje. To se, kako je ukazao Božo Koprivica, videlo još jednom nakon što je 19. avgusta stigla vest o Kovačevoj smrti.
"Kad je Mirko umro, niti je PEN klub niti je Udruženje književnika Srbije, pa ni Srpsko književno društvo - nisu poslali telegram. On je bio dobitnik dvije NIN-ove nagrade: za književnost i za publicistiku. U NIN-u je izašao tekst kao da je umro neki bolji daktilograf. No, moje je osjećanje da neki ljudi nikad ne odlaze. Ti ljudi pobjede i smrt", rekao je Koprivica, koji je pročitao odlomak iz novog, prerađenog izdanja romana "Ruganje s dušom" - scenu samoubistva koju je ovaj esejista i književni kritičar nazvao "partiturom za muzikalni suicid".
"Nijedan jugoslovenski pisac", zaključuje Koprivica, "nije takav virtuoz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama, romanima, esejima, scenarijima i dramama, Kovač je podigao spomenik, pamjatnik našem jeziku, pa neka ga svako zove kako mu odgovara. Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih reči koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više ljepote nego u prirodnim ljepotama Hrvatske, a ja licitiram i dalje ima u tom jeziku ljepote više nego u u pejzažima Crne Gore i Hercegovine…"








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30390

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Sub 3 Sep - 18:34

Ima li svrhe da gradimo ono sto ce biti sruseno,
da jedemo ono sto ce biti pobljuvano,
da uzmemo ono sto ce biti oduzeto,
spajamo ono sto je nespojivo,
da slazemo sto je neslozivo,
da podnosimo ono sto je nepodnosljivo?
da mislimo na ono sto je nezamislivo?

- Postavio si mi ta pitanja, moj ti je odgovor ovaj:

Imade svrhe insistirati na razlikama dok god Bog utvrdjuje srodnost.
Imade svrhe podnositi ono sto je nepodnosljivo jer to je oslobadjajuce,
misliti ono sto je nezamislivo, jer to je nadajuce,
izvoditi ono sto je neizvodljivo, jer to je radjajuce,
kidati ono sto je neraskidivo, jer to je razarajuce,
sagledavati ono sto je nesagledivo, jer to je smirujuce.


"Uvod u drugi zivot", Mirko Kovac








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30390

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   Uto 2 Maj - 20:25

Mirko Kovač: Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice

Žao mi je svih oni intelektualaca koji gledaju na jedno oko,
koji primaju počasti a prave se da im nije do njih.

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju nad svojom egzistencijom, koji su postali robovi sopstvene sudbine.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.

Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta, jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.

Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.

Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.

Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.
Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!

Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.

Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini, i onih koji nikad neće otvoriti oči, nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost.
Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.
Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,
svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,
svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.

Izvor: filozofskimagazin.wordpress.com








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Mirko Kovac   

Nazad na vrh Ići dole
 
Mirko Kovac
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Mirko Kovac
» Mirko Šević
» Mirko i Slavko
» Najveći uspesi Srpskih sportista borilačkih veština
» Kornelije Kovač
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-