Kanjoni i klisure

Utah - Glen Canyon

Kanjon Tare




U ambijentu čudesnih sunovrata, ispod okomitih strana dubokih i preko hiljadu metara, probijajući se između planina Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, teče jedna od najljepših crnogorskih rijeka, TARA. Kao usječena brazda između planinskih vrhova teče bistra planinska rijeka, a njene vode, s vrijemena na vrijeme, sačinjavaju divne pejzaže sa pitomim i plodnim dolinama na kojima su njive, voćnjaci, gajevi i pašnjaci na kojima pasu stada ovaca i koza, nerijetko zajedno sa divljači, kojom je puna dolina i kanjon rijeke. Teče i protiče dalje kroz ambis nad kojim u pravoj vertikali štrče borovi samotnjaci koji izniču, reklo bi se, iz same kamene litice, sunovraćene u dubini ambisa ovoga znamenitog kanjona. Teče, i kao da se krije od zaljubljenih pogleda u njene brzake, u njen kamen koga je ona sakrila ispod sebe, a koga nam otkriva njena čista i bistra voda. I putuje Tara i kao da traži nekog nevinog i čistog, sebi sličnog, kome će da se bez pogovora preda. Tako lijepa i čista čitavim svojim tokom, natjera zaljubljenog čovjeka da je tepajući nazove SUZA EVROPE.



Most na rijeci Tari

Kanjon Tare, kao jedinstvena pojava po svojoj dubini od 1000, a mjestimično i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Kolorado u SAD. Tara, koja na svom kraju čini sastavnicu Drine, ima tok dug 150 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Na dijelu toka kroz nacionalni park Durmitor, Tara ima prosječan pad od 3.6 m/km, uslijed čega postoje brojni vodopadi – bukovi i brzaci koji svojom jedinstvenom pojavom upotpunjuju ambijent CRNOGORSKOG KOLORADA. Čitavim tokom Tara dobija značajne količine vode od brojnih vrela i nekoliko pritoka. Najvažnije pritoke na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovica sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara. Od mnoštvo osobenosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Zbog kvaliteta svoje vode i jedinstvenog eko-sistema, Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom konvencijom.

Flora rijeke Tare je uspjela da sačuva brojne vrste biljnog svijeta koje vode porijeklo jos iz daleke prošlosti. I ono što je najinteresantnije, mnoge od ovih vrsta su uspjele da sačuvaju svoja iskonska obilježja karakteristična za daleku prošlost. Tako u dolinama Tare možemo sresti sačuvane pojedine vrste tercijalne flore iz ledenog doba. Osim ovih vrsta, biljni svijet u kanjonu se karakteriše šumama razlicitih vrsta: cera, jasena, bukve, crnog jasena i breze. Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor.



Najinteresantniji oblici crnog bora su oni koji su pričvršceni žilama za golo kamen-liticu i nadneseni nad sami ambis. Ali, najpoznatiji lokalitet gdje crni bor izgrađuje prašumsku zajednicu, nalazi se u kanjonu, na mjestu zvanom Crna poda. Crna poda su proglasena za strogi prirodni rezervat. Tu su borovi visoki i do 50 metara, a dosežu starost i do 400 godina. Masivi kanjona pružaju izvanredne uslove za život divokoza. To neposredno susjedstvo planine i kanjona, pruža mogućnost sezonskih kretanja, zimi sa hladnih visina u župske kanjone, a ljeti obratno, iz kanjona prema vrhovima Durmitora. Divokoza je, inače, stanovnik planinskih visina i strmina i lako se kreće po kamenjarima stijenama i planinskim kanjonima. Osim divokoze, kao redovni stanovnici kanjonski prostora javljaju se srna i divlja svinja. Tara je bogata i ribom. U njenom slivu živi pastrmka potočara, mladica, lipljen, klijen, skobalj i dr.
U mjestu Djurdjevića tara nalazi se veliki most, čija je gradnja počela 1938. a završena 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. Iako sagradjen ljudskom rukom, svojom idelanom linijom koja kad se posmatra iz visine izgleda kao jedna od Tarinih krivina na njenom dugom putu, uklopio se u ovaj prirodni ambijent kao da je i on sam građen moćnim prirodnim uticajima. U toku Drugog svjetskog rata je srušen da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara od Tarinih obala.



Izlet na pojedina mjesta na samim ivicama kanjona, predstvalja poseban vizuelni doživljaj, jer se radi o mjestima sa kojih se pruža veličanstven pogled. Od njih nekoliko posebno treba izdvojiti Ćurevac (1625m). Sa ovog mjesta sa jedne strane vidimo panoramu Durmitora, a sa druge kanjon Tare u kome vijuga rijeka usječena u kamene litice. Sa Ćurovca je divan pogled na živopisno selo Tepca, sa kućama i baštama razasutim u proširenju kanjona. Ako na vrhu Ćurovca zadržite dah i oslušnete, čućete šum Velikog buka sa dubine od preko 100 metara. Mjesto na kom se osjećaju snažne pozitivne vibracije i sa kog će te uvijek otići opušteni i zadovoljni sa nezaboravnim iskustvom. Tu su još i Tmora, udaljena samo oko 7km od Žabljaka, do kojih dolazite kroz predivnu prašumu i osjecate iskonski mir i savršenstvo i ljepotu čitave okoline.
Pored svih ovih pogleda prolazićete kroz predivna sela, vidjeti stare seoske mostove na Tari, upoznati njihove stanovnike i način kako su se saživjeli sa rijekom. Preko svega toga naučićete da poštujete i razumijete prirodu i njene blagodeti.
Sve ove ljepote i znamenitosti Suze Evrope ne znače nista dok bar jednom ne osjetite hladnoću i ukus čiste vode tarske, dok ne čujete huk njenih brzaka ili uživate u pogledu sa litica njenog kanjona. A kad se sve ili bar dio toga doživi, ostaje se vječno zaljubljen u Taru.

(Durmitor)

 Kanjon Cetine

Kanjon je na području od ušća pa do Tisnih stina iznad Radmanovih mlinica zaštićen već 1963. godine u kategoriji značajnog krajobraza. Zaštićeno područje sada ima površinu od 2876 hektara. Obuhvaća vodotok rijeke Cetine , kanjonske strane i dijelove područja uz lijevu i desnu obalu obuhvaćajući krajobrazno i fizionomski vrijedna šumska područja Glavice,Postinje i Šćadin na desnoj obali rijeke.


RADMANOVE MLINICE

Tijekom stoljeća rijeka Cetina na svom putu prema moru usjekla je veličanstveni kanjon. Svojim gromoglasnim hukom donosila je snagu koja je stoljećima pokretala mlinska kola, a zatim nalazila svoj smiraj u dodiru s morem. U tom spoju brzaca i mirnog toka već u 17. i 18. stoljeću spominju se mlinice, koje svoj procvat doživljavaju sredinom 19. stoljeća kad ih preuređuje obitelj RADMAN po kojima i sada nose ime.
Danas su Radmanove mlinice uređena kao restoran – izletište u kojem se u svježini krošnji visokih stabala, spokoju kamenih mlinskih kola i sunčanog sata, lijenim pastrvama u bazenu osjeća ladanjski duh proteklog vremena. Do mlinica možete iz samo 6km udaljenog Omiša šetnjom, vozilom ili brodom. Radmanove mlinice osim mira, ljepote i odmora u sukobu mediterana i kontinenta, rijeke i mora, juga i bure nude: smještaj, noćenje sa doručkom ili mogućnost pansiona. Osim smještaja gostima su na raspolaganju u neposrednoj blizini restoran, sportski tereni ( mali nogomet, basket, balote), najam kanua, rafting na rijeci Cetini, riječna plaža.
Vrelo Cetine
Lokalitet Vrela Cetine s površinom od 29,81 ha zaštićen je 1972. godine. Niz krških vrela, od kojih su tri glavna: Veliko vrilo, Vukovića vrilo i Batića vrilo, formirao se uz rub Paškog polja, podno Dinare.
Sva vrela nastala su na kontaktu nepropusnih lapora u polju i vodonepropusnih vapnenaca okolne zaravni i uzlaznog su tipa. Pažnju privlače izrazitom bistrinom i modrozelenom bojom. Veliko vrilo ili izvor Glavaš potopljeni je speleološki objekt, koji su do sada ronioci istražili do 150 m dubine.
Nedaleko od vrela nalazi se najstarija starohrvatska crkva u Hrvatskoj – crkva Sv. Spasa.Crkvica je predromaničke forme sa zvonikom, sagrađena u 9. stoljeću. Uz crkvu se nalazi i groblje sa stećcima, koji datiraju iz 14. i 15. stoljeća.

Prekrasni Fjaðrárgljúfur kanjon, Island



Fjaðrárgljúfur je 100 metara dubok i 2 kilometra dugačak kanjon koji se nalazi na jugoistoku Islanda.



Ovaj predivni krajolik već hiljadama godina oblikuje rijeka Fjaðrá koju hrane obližnji glečeri i vodopadi. Smatra se da je Fjaðrárgljúfur formiran na kraju posljednjeg ledenog doba kada se ledenjak povukao, a na njegovom se mjestu formiralo jezero koje je vremenom iskopalo svoj put kroz tvrde stijene Islanda.



Iako ga svake godine posjete brojni turisti iz cijelog svijeta, Fjaðrárgljúfur kanjon se i dalje smatra jednom od netaknutih prirodnih ljepota Islanda.













pixelizam

Kolorado

Kanjon Drine